Ivan je ušao trgovinu. Na ulazu, pored stepenica, na mjestu gdje je jučer ugledao Sally, stajala je neka druga djevojka, također lijepo odjevena, crnokosa. Ivan joj je objasnio da je došao po svoja odijela pa se zaputio prema muškom odjelu. Iznenada je postao nervozan, no, nasreću, Sally je bila tamo. Upravo je bila donijela Ivanova odijela iz krojačkog servisa u podrumu. Kada ga je ugledala, samo se nasmiješila. Oba odijela bila su raširena na drvenom pultu ispred nje.

“Dobar dan, drago mi je da vas vidim”, reče Ivan.

Sally nije skidala osmijeh s lica, koje se blago zarumenjelo. Trudeći se sakriti emocije, poluglasno je rekla: “Vi ste stigli… Upravo sam donijela vaša odijela, pa ih odmah možete probati, da budemo sigurni da je sve u redu.”

Ivan je uzeo odijela s pulta, otišao u kabinu za probu odjeće te, nakon što je svako odijelo ponovo obukao i isprobao, izašao iz kabine i stao pred ogledalo. Sally je promatrala Ivana i prekrojenu odjeću. Nije bilo zamjerki, sakoi su bili suženi po mjeri, a nogavice skraćene na odgovarajuću dužinu.

“Jeste li zadovoljni?” upita Sally.

“Mislim da je s odijelima sve u redu. Što vi kažete?”

“Mislim da je sve učinjeno kako treba. Hoćete li probati onu bijelu košulju koju sam vam pripremila?” upita Sally, nervozno dodirujući jagodice prstiju.

“Naravno.” 

Košulju je pogledao u ogledalu u kabini. Dimenzije i kroj potpuno su mu odgovarali. Sally ih zatim je spakirala zajedno s odijelima. Kad joj je Ivan pružio košulju, nehotice je svojom rukom dotaknuo njezinu. Sally ga je pogledala svojim velikim plavim očima, a Ivan je osjetio navalu topline koja se razlila silinom poput planinske rijeke što ruši sve pred sobom. Osjećao je kako su mu noge postale teške i kao da mu struja prolazi kroz sva četiri ekstremiteta. Pogledao je djevojku iskrenim pogledom i vidio je da ni njoj nije svejedno, osobito nakon ovog njihova dodira. Sally je ustuknula pola koraka, pomalo zbunjena, kao da ni sama ne može shvatiti što se s njom događa. 

Ivan se pokušao pribrati i skriti zbunjenost, te joj reče: “Molim vas, spakirajte mi i ovu košulju zajedno s odijelima.”

“Izvolite, i hvala što ste kupili kod nas”, reče Sally s profesionalnom ljubaznošću, gledajući Ivana ravno u oči.

Ivan je osjećao potrebu da joj kaže nešto više. Znao je da ne može samo tako otići i jednostavno zaboraviti da Sally postoji na ovom svijetu. Nije mu bilo ugodno pitati je bilo što privatno, a osobito to nije dolazilo u obzir na njezinu radnom mjestu. Lagano je zagrizao usnicu, ohrabrio se i upitao je: “Mogu li vas sačekati danas u sedam navečer, kada završite s poslom? Želio bih bar nakratko s vama razgovarati. Znam da vam je ovdje bilo kakav privatan razgovor zabranjen. Možda mi čak ne smijete ni odgovoriti?” izverglao je ozbiljnim glasom, brzo i tiho, gledajući djevojku ravno u oči.

“Pristupate li vi ovako svim djevojkama?” pomalo ljutito će Sally.

“Nipošto. Ne ponašam se tako. Jedino sam vama pristupio na takav način. To je bilo zato što ovdje i sada nemamo nikakvog drugog načina za razgovor. Ne želim vas bez vaše dozvole sačekivati u vrijeme kada izlazite s posla. Ne želim ništa na svijetu učiniti bez prethodnog dogovora s vama. Također, ne želim vam stvarati bilo kakve probleme ili neugodnosti na poslu”, odgovori joj Ivan iskrenim, pomalo tužnim glasom.

“Dobro”, reče Sally osvrćući se po trgovini. Željela je biti sigurna da je nitko ne sluša i ne promatra. “Dođite večeras u pola osam. To je vrijeme kada obično izlazim s posla. Sačekajte me dva bloka ulica dalje, iza dva raskrižja. Idite Ulicom Oxford, desnom stranom od trgovine, i čekajte me na uglu s Ulicom Bond”, promrmlja Sally, nježno ga pogleda, a zatim se okrene i počne preslagati nove košulje. 

Ivan je opet sretan izašao iz trgovine. Pozvao je taksi koji je upravo prolazio rubom kolnika te je zamolio vozača da ga odveze u stan kako bi ostavio kupljena odijela i pripremio se za sastanak sa Sally.

Došavši u stan, složio ih je u ormar i nabrzinu se istuširao. Nakon što je obukao novu košulju, kapnuo je s obje strane vrata po kapljicu muškog parfema pa obukao odijelo. Očistio je cipele s par pokreta četkom, i bio je potpuno spreman za susret sa Sally. Hodao je prema mjestu sastanka. Usput se zaustavio na početku Ulice Piccadilly u cvjećarnici i kupio je buket lijepih crvenih ruža.

Stigao je nekoliko minuta ranije. Sva sreća što ne pada kiša, jer bi onda bilo nezgodno stajati na uglu ulice i čekati s ovim buketom cvijeća u ruci, pomislio je. Sally se ubrzo pojavila. Koračala je pločnikom otmjenim korakom u bordo “proljetnom” kompletu, sa šeširićem iste boje na glavi. Hodajući polumračnom ulicom, uz uličnu rasvjetu, na momente su bljeskali pramenovi njezine kose koji su provirivali ispod šeširića. Čim ju je ugledao, Ivan je prešao na njezinu stranu ulice. Zaustavio se na uglu te stavio ruku iza leđa, pokušavajući skriti buket ruža. 

Sally je stigla do Ivana i zaustavila se tik ispred njega. Ivan je u tom trenutku prebacio desnu ruku ispred sebe, držeći buket. Sally je iznenađeno pogledala neočekivani poklon. “Očito da nisu baš svi kavaliri izumrli, ostao je bar još jedan.” Zatim je uzela cvijeće i latice ruža prislonila tik uz nosnice, duboko udišući njihov ugodan miris.

Ivan je bio neizrecivo sretan u tom trenutku, gledajući Sally kako uživa. “Siguran sam da ste gladni nakon napornog radnog dana. Pozivam vas na večeru. Ako imate neko određeno mjesto gdje biste željeli večerati, molim vas, recite mi.”

Kratko je odgovorila: “Istina je da sam gladna, kao što kažete, ali je meni neugodno da me vodite na večeru, gospodine Ivane. Možete me otpratiti par ulica, putem prema kući.”

Ivan je bio uporan: “Pretpostavljam da vam se žuri kući, ali ako imate malo vremena, odvojite ga za moje društvo. Bio bih sretan da odemo zajedno na večeru. Ako se toliko žurite kući, poslije večere ćemo zaustaviti taksi. Ne brinite, vratit ćete se kući u pristojno vrijeme, obećavam.”

“Dobro. Vodite me u neki obližnji restoran, samo da nije daleko odavde. Nisam planirala, a niti sam se pripremila za večernji izlazak.”

Ivan se na te njezine riječi nasmiješi pa reče: “Meni je posebno baš sve što je u vezi s vama.”

Na te riječi Sally je samo odmahnula rukom i nasmijala se. Prošetali su pločnikom pored više poznatih restorana. Ispred jednoga, s velikim izlogom, blistala je neonska reklama. Doimao se kao čisto i uredno mjesto. Ivan i Sally su se pogledali, predložio joj je da uđu, na što je Sally samo slegnula ramenima i kimnula u znak pristanka. Ušli su u restoran i konobar ih je odveo do slobodnog stola za dvije osobe. Ruže koje joj je Ivan poklonio nije ispuštala iz ruke. Nakon što su sjeli za stol, Sally je neprestano mirisala cvijeće i pogledavala Ivana, koji reče: “Ne morate mi govoriti gospodine, možete me zvati samo imenom i govoriti mi ‘ti’, molim vas.”

“Dobro, onda me ‘ti’ zovi samo Sally”, odgovori sa smiješkom, podignuvši glavu iznad ružinih latica.

Ivan ju je gledao i razmišljao kako je lijepa, pristojna i skromna. Tada se konobar vratio s upitom za narudžbu. Sally je odložila cvijeće na rub stola pa su uzeli jelovnik kožnatih korica te naručili jelo i sodu. Atmosfera je bila ugodna. U kutu se nalazio glasovir, za kojim je sjedio stariji gospodin, pijanist, i prebirao tipke. Svirao je jazz-balade, jednu za drugom, pomalo improvizirajući. Upravo je svirao “Autumn leaves”, lagano se njišući. 

“Nisi mi rekao odakle si. Očito je da nisi Britanac”, reče Sally gledajući Ivana.

“Nisam. Iz Zagreba sam, iz Hrvatske, države koja se nalazi u okviru Kraljevine Jugoslavije.”

“Pretpostavljam da si ovamo došao zbog liječničkog usavršavanja?”

“Medicinski fakultet sam završio u rodnom gradu Zagrebu. Ovamo sam došao tako što sam dobio stipendiju u svojoj domovini i upućen sam na specijalizaciju iz kirurgije. Prije mene su mladi liječnici rijetko na edukaciju dolazili u Englesku. Za vrijeme Austro-Ugarske odlazili su uglavnom na specijalizaciju u Austriju i Njemačku, a nakon nastanka Kraljevine i u Francusku. Posljednjih godina to se uspješno može obavljati i u našoj državi. No poznanik mojih roditelja, odnosno prijatelj mojega oca radi ovdje kao državni sekretar u Poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Londonu i on je tome pripomogao. Bio sam izvrstan student na fakultetu, što je tome znatno doprinijelo, ali to nije bilo odlučujuće i ključno da me pošalju u Veliku Britaniju. Otac mi je kao dragovoljac sudjelovao u Velikom ratu. Na samom kraju rata bio je na srpskoj strani. Otuda poznanstva u Vladi i diplomaciji, koja mi zbog toga nije stopirala stipendiju. Otac je prvi dio rata bio mobilizirani austrougarski vojnik. Zarobljen je na rijeci Soči. U zarobljeništvu u Italiji formirane su postrojbe od zarobljenih Hrvata i drugih slavenskih naroda iz Austro-Ugarske Monarhije koji su dragovoljno pristali, zajedno sa Srbima, poći oslobađati okupiranu Srbiju. Prvo je upućen u Grčku, na Solunsku frontu, tisuću devetsto osamnaeste, zajedno sa Srbima i Francuzima.”

Kupi knjigu!