Profesor Babić srdačno je pozdravio Leona, snažno mu tresući ruku. Odmah zatim okrenuo se prema novom paviljonu. Zagledavši se u tek sagrađen Dom likovnih umjetnosti, zlobno reče: “Htio sam samo da mi taj kameni Dom od plemenitog materijala progovori sam, svojim dimenzijama, svojim proporcijama i svojim arhitektonskim dražima… Taj je betonski kostur opločen kvadrima hvarskog plemenitog materijala, koji bi sami mogli držati ne samo ovu staklenu kalotu već i čitavi neboder.”

Na te Babićeve riječi Leon se nasmije pa reče: “Meni ovaj Novi paviljon izgleda sasvim dobro, profesore. Mislim da je izgrađen od bračkog kamena, a ne od hvarskog. No, tko sam ja da vas ispravljam? Gledao sam ga s prozora i balkona čitavo vrijeme njegove gradnje. Čak sam jednom prilikom zamijetio i profesora Becića kako nabrzinu skicira ovu zgradu u izgradnji. Trajalo je svega nekoliko minuta, ali i on je bio ovdje.”

Babić se okrene prema Leonu pa brzo poput mitraljeskog rafala počne prijekorno govoriti: “Mladi kolega, vi ste još premladi da biste znali procijeniti što je u arhitekturi dobro, a što nije. A Becić, ma koliko ga cijenim kao majstora slikarstva, i koliko god on bio pozitivna osoba, a i dobar čovjek… uopće me ne čudi da je i on došao ovo ovdje vidjeti. Ljudska znatiželja je jača od svega. Zar ne vidite, Leone, da ova zgrada nema podnice, već je tu samo nasuta zemlja? Prikraćeni cilindrični oblik zario se svojom težinom u dovezenu zemlju te izgleda kao da je ukopan. Ponovila se ista graditeljska pogreška kao kod zagrebačke Burze. To je i ovdje očito. A trebao bi i ti to zamjećivati, Leone. Valjda toliko znaš o arhitekturi. A nisi ni slijep, koliko vidim.”

…

Polako su se zatim uspeli na drugi kat novog Doma likovnih umjetnosti, koji je bio ispunjen slikama i grafikama. Profesor Babić čudio se drvenoj ogradi na drugom katu: “Ovo je kao da sam na nekoj staroj palubi broda, a ne u najsuvremenijem muzeju-galeriji, odnosno Domu likovnih umjetnosti Petra Prvog Velikog Oslobodioca”, reče Babić pa se ironično nasmije.

“Nemojte, profesore, tako komentirati, jer ovdje sve odzvanja, nemojte da nas žandari odvedu, molim vas”, reče mu Leon pokušavajući smiriti sugovornikove razbuktale emocije.

Hodali su dalje. Leon je ponovo šutio. Promatrao je izložene slike i nije komentirao, ni slike, a ni profesorova glasna zapažanja. Babić je pričao bez prestanka: “Ovdje je sve tako skučeno. Ne mogu se ovdje izlagati velike slike. Mislim na one šire od četiri metra. Sve što se moglo izložiti u Starom umjetničkom paviljonu, na Zrinjevcu, ovdje evidentno nije moguće. Vidiš valjda i ti to, Juriću? Ovdje su očito o rasporedu izložaka odlučivala ona gospoda koja su i vješala slike. Među njima sigurno nije bio nitko stručan, pa su prema tom svojem neznanju sami procijenili što je tu više, a što manje vrijedno.”

Leon na te Babićeve riječi samo uzdahnu i okrene očima, smatrajući da je svaki komentar suvišan.

“Da vidimo: što su ta gospoda iz ‘Odbora za vješanje’ učinila od ove priredbe?” postavi Babić pitanje sam sebi, na koje odmah i odgovori: “Ovo što je prikazano, doista je katastrofalno. Jednom riječju, potpuni kaos. ‘Pometenije’, kako bi to pravoslavni liturgičari rekli. Ovdje se sve utopilo. Vrijedne, kao i one manje vrijedne slike, one pokojnih, kao i one živih slikara. Sve je to ovdje kao u nekom šarenom, nemirnom i kaotičnom filmu. Posjetitelji ove izložbe, nakon ovoga što su vidjeli, mogu se samo čuditi i pitati: zar je to rezultat prikaza retrospektive polustoljetnog slikarskog razvoja, i to čitavog jednog naroda? Naši slikari nisu bili neke ogromne pojave u odnosu na čitav svjetski umjetnički prostor, no pojedini talenti dosegnuli su u svojim radovima pristojnu i dostojnu razinu, a to se na ovoj retrospektivi, nažalost, ne vidi. Ovaj izbor slika ovdje kao da je proveo neki zlobnik. Kao da je namjerno iz sve te slikarske baštine hrvatskih umjetnika izabrao samo najlošije.”

Leon je znao da će Babić burno reagirati na ovu izložbu. No ipak ni on nije očekivao ovoliku reakciju. Zaključio je da je u svakom slučaju pametnije odšutjeti i strpljivo saslušati profesorove komentare.

Hodajući dalje, Babić nastavi: “Pokojni slikari, poput Mencija Clementa Crnčića, nisu imali izbora, drugi su nemušto odabrali njihove radove za ovu izložbu. Najbolje Crnčićeve slike nisu ovdje, a ni njegove grafike. Isto tako, nisu prikazane ni izvrsne grafike Tomislava Krizmana. No, tužno je sve to, kako živi slikari, koji su ovdje izložili svoja djela, razmišljaju o izlaganju na ovoj izložbi. Ova izložba je mogla privući samo one naše likovne trudbenike koji misle na sljedeći način: nisam ja lud da dopustim diobu para, i to od pola milijuna dinara, da prođe bez mene. Baš me briga što do mojih slika vise slike nekih diletanata”, reče Babić sarkastično pa nastavi: “Ili možda ti slikari izlagači razmišljaju ovako: što me se tiče kvaliteta izložbe, to su ionako izmislili netrpeljivi, destruktivni elementi koji neće slogu i koji znadu samo lično mrziti. Mi hoćemo pare! Kakvi glupi umjetnički principi, kakva glupa dosljednost… Mene zanima samo novac”, izrugivao se.

Leon se nasmijao jer su profesorovi komentari već postali tragikomični. Odluči ipak prekinuti svoju šutnju: “A kako onda razmišljaju slikarski diletanti?”

Namršteni Babić okrene se prema svojem učeniku, poput glumca na sceni, kao u nekoj Krležinoj kazališnoj predstavi, za koju je davnih dana radio scenografiju, pa naposljetku reče: “Oni razmišljaju i govore sami sa sobom na sljedeći način…” Profesor je zastao, premjestio težinu s lijeve na desnu nogu te pogledao prema gore, u zimsko, dnevno svjetlo koje je dolazilo sa stropa kroz staklenu kupolu. Zatim se zamislio još par sekundi pa stao oponašati te “slikarske diletante”, odnosno način, kako on misli, da oni razgovaraju sami sa sobom: “A kaj hočeju ovi kinstleri, kaj nečeju? Kaj se furt pravdaju? Mene su pozvali, a kad su me već pozvali… ja sam hrvatski umjetnik koji spadam u reprezentativnu izložbu, pak kaj se to mene tiče, ti njihovi faksni?” Pogleda Leona pa doda: “Tako, upravo tako oni govore i razmišljaju.”

Leon se zaista od srca nasmijao ovim profesorovim komentarima i razmišljanjima: “Profesore, zaista ste duhoviti, doista imate smisla za humor. Sve što vam se ne sviđa, cinično okrenete na smiješnu stranu. Vidi se da ste kum s Krležom. I on bi to slično opisao.”

Ljubo Babić prostrijeli Leona pogledom pa ljutito reče: “Ne govori mi gluposti, Leone! Ti nemaš pojma što ovdje pričaš. Krleža i ja smo nekoć bili najbolji prijatelji. I Milan Begović s nama, također. Sva trojica smo bili kumovi jedan drugome. No Krleža se posvađao prvo s Begovićem, a zatim se naljutio i na mene. Zbog toga što sam scenografiju njegovih djela dogovarao s Brankom Gavellom, na sceni, u kazalištu, što mi je bio posao. Krleža je došao jednom prilikom u kazalište i obojicu nas izvrijeđao. Rekao je kako ‘on stvara i piše djela, a onda Brankec i Ljubek’, da ne budem prost… Krleža je smatrao da o svemu on zna najbolje, i da o svemu on mora odlučivati, a osobito o djelima koja je napisao. Želio je odlučivati umjesto scenografa, a i umjesto redatelja. Uvijek je bio nezadovoljan. Prekinuli smo kontakte još negdje dvadeset druge, drugačije se, nažalost nije moglo”, reče Babić tužnim glasom i opet se okrene prema izloženim slikama. Leon je shvatio da bi svaki komentar o Babićevu odnosu s Krležom bio neumjestan u ovom trenutku, pa odluči šutjeti.

Kupi knjigu!