Ulazi Korifej.

Slava je kao krug na vodi koji nikad ne prestaje da sâm se povećava, sve dok se od rasprostiranja ne raspe u ništa.

Tako je bilo s obitelji Alighieri: njihov krug nestao je i sve slave skupljene u njemu rasule su se.

Oprostite, ljubazna gospodo, tupim i neuzvišenim duhovima što se drznuše na ove nevrijedne daske iznijeti tako važan predmet: može li nešto tako kratko kao što je kazališna predstava, izvedena na ovako ograničenu prostoru, ikad obuhvatiti raskoš Božanstvena pjesnika o kojem se prije tri stoljeća govorilo u Italiji, Francuskoj i cijelom kršćanskom svijetu? Zato dopustite nama, ništicama u tom velikom računu, da pokrenemo moć vašeg zamišljanja, jer ono će naslikati što se ne da prikazati, ono će dovesti osobe sa svih strana, preskačući u vremenu, zbijajući postignuća mnogih godina u jednu pješčanu uru.

Budite milostivi prema ovom uprizorenju koje će kao otrcana krpa za srebrninu događajima zamutiti sjaj, umjesto da ih ulašti do blistavila. Gradovi živih i mrtvih bit će naslikani na plahtama; sjajni plamen vatre pakla bit će šareni dronjci, koje ćemo pomicati bijednim grančicama, a bijelo svjetlo raja predstavljat će samo bijele tkanine.

Kao Korifej i Pripovjedač vodit ću vas meandrima ove priče i prenositi vam razgovore i razmišljanja onako kako ih je Autor doznao od onih što su ih čuli od drugih koji su za njih znali i – kako je oduvijek običaj – usuglasili se oko romana koji nazivamo Povijest.

U ovom prologu zamislite da je noć, a vi stojite na snježnoj mećavi na jednom trgu u Firenci. Trg je osvijetljen svjetlom visoke lomače. Plamen guta lijes, a oko njega stoji skupina redovnika u dugim haljama: redovnici Svete inkvizicije.

Među prisutnima je i mladi Dante, momak od tek osamnaest godina. Njegov potresen pogled skreće s lijesa na stroga lica redovnika pa se ponovno vraća na lijes. Zvono otkucava ponoć. Dante pogne glavu, prekrije dlanovima uši. Čuje glas s onog svijeta: “Dante, molim te!”

Pjesnik prestravljeno pogleda plamen lomače i užasne se kad mu se učini da u njemu vidi duh velikog vojskovođe, kako se nag do pasa uspravlja u drvenu lijesu.

Lice mu je izobličeno od boli i netremice ga promatra. Iz očiju mu se slijevaju suze i mada svuda oko njega bukti plamen, zalede se čim kliznu niz obraze i dodirnu ih pahulje snijega. Danteu se to lice čini poznato, vidio ga je na jednoj fresci, više se ne sjeća kad: tad je bilo lijepo i pogled mu je bio ljubazan.

“Farinata degli Uberti…” šapne Dante. Zatim uzvikne: “Tko si ti da me zazivaš imenom i pokazuješ mi se s licem najhrabrija gibelina kojeg je Firenca ikad imala? Govori, zaboga!”

“Bio sam prvi, sad sam posljednji. Moj grad još uvijek me progoni. Zašto? Reci mi, molim te”, preklinje ga taj duh. “Zar se ne sjeća koliko sam ga volio? Ja sam spriječio da bude sravnjen sa zemljom!”

“Ah, Farinato! U mnogim srcima još uvijek si prvi. A tvoj grad ovako ti se odužuje.”

“Dante, ne zaboravi riječi koje si sad rekao. One su proročanstvo za tebe.”

Pjesnik još uvijek ne zna zašto može vidjeti mrtve, niti to znamo mi u ovoj drami!

Ljudi oko njega najednom se uznemire: s licem među dlanovima Dante padne na koljena pred plamenom i kao mrtav sruši se na tlo. Svi se odmaknu, uznemireni i preplašeni; ne priskačući mu u pomoć. Pjesnik ostaje ležati na tlu, dok mećava sve jače vitla plamenom lomače kao da ga želi usmjeriti prema njemu.

Pred nama je sad samo plamen koji drhti na vjetru, prijeteći mrtvački blijedu Danteovu licu i svojim sjajem osvjetljavajući njegove spuštene kapke.

A sad, gospodo, ponovno podarite ovom Korifeju svoje povjerenje i dopustite mu da vas prenese u Danteov um i srce. Ući ćemo u njegove najskrivenije misli, ući ćemo i u njegove snove, jednako lako kao što ulazimo u kuću prijatelja. Vidjet ćemo što osjeća i osjetiti što vidi, a da za to nikom nećemo morati polagati račune.

Više nismo na onom trgu nego u paklu: dok u stvarnosti još uvijek leži u snijegu na tlu, Dante u svojoj tajnoj viziji tumara među grobovima koji su okruženi plamenom tisuća lomača.

Vatra i dim posvuda su, grlo se steže od oštra, odvratna smrada. Rake su otvorene i iz njih izlaze proklete duše zastrašujućeg izgleda.

Naš pjesnik najednom se nađe uz Farinatin grob: ali, gle čuda, iz iste rake izlazi jedan drugi duh. Uperi prst u Dantea kao da ga optužuje i zahropće: “Gdje je moj sin?”

Dante uzmakne i promrmlja: “Vaš Guido je…”

Ali pjesnik ne stigne dovršiti rečenicu, jer duh se surva u provaliju iza svojih leđa! Nesretnik pada kao kamenčić bačen u bezdan, dok se ne prizemlji na mjesto još zloglasnije i strašnije od prethodnog: u rov sijača nesloge.

Gleda oko sebe i vidi mnoštvo prokletih, strahovito osakaćenih duša, koje hramaju s golema, prijetećeg mosta.

Jedan od njih je Geri del Bello. Njegovu mrtvu dušu što odrekla se Božje ljubavi strašno je vidjeti. Visok i dostojanstven, još uvijek nosi tragove prošle snage.

Uperi prst u Dantea pa vikne: “Dante Alighieriii!”

Pjesnik se okrene, prepozna ga, pogne glavu. Izraz njegova lica otkriva sažaljenje i stid, a Gerijevu poviku kao da nema kraja.