Krajem sedamdesetih Barcelona je bila opsjena avenija i ulica u kojima je čovjek mogao otputovati trideset ili četrdeset godina u prošlost čim bi tek prešao prag kakve porte…
– Sjedi i piši! – reče mi William Bradley na terasi penthausa hotela Roosevelt na Hollywood bulevaru.
Ova priča zapravo ima više početaka. Teško mi je odlučiti se za jedan. Zato što zapravo svi čine početak.
I don’t know why I started packing when I got home that Friday from work around 3pm, hastily, cramming things…
He found himself on a wide and boundless road. The reality struck him, sitting there in seat number 32 on the Čazmatrans bus…
Mileva sits at the kitchen table. It’s summer, early morning. The window is open—the coolness of the night still lingers in the air.
Pokušat ću najkraće moguće sažeti glavni teorijski okvir iz knjige (P)ostati zdrav jer vjerujem da je nisu pročitali svi među vama, a ako i jeste, sigurno će vam ovaj uvod poslužiti kao koristan podsjetnik.