Predstavljen roman Ulica Marthe Argerich Ante Zlatka Stolice
U utorak je uz odličnu atmosferu u prepunoj knjižari Fraktura predstavljen novi roman Ante Zlatka Stolice Ulica Marthe Argerich. Roman su uz autora predstavili Frakturin glavni urednik Seid Serdarević, književnica Đurđica Čilić i redatelj Igor Bezinović.
“Pred nama je Ulica Marthe Argerich, novi kratki roman Ante Zlatka Stolice. Taj roman zapravo je nastao tako da je trebao nastati jedan drugi roman, koji je još negdje u ladici, koji se trebao zvati Hrvatski jezik i književnost, koji se valjda još uvijek tako zove i koji je nakon nekoliko godina rada i tako dalje negdje zapeo i trenutačno je ostao u nekoj ladici. Jednostavno je otišao u skroz drugom smjeru i napisao je Ulicu Marthe Argerich. Roman se trebao zvati Martha Argerich, ali se nije mogao tako zvati zbog autorskih prava na ime i tako dalje. Lana Pukanić zaslužna je između ostalog i za naslov Ulica Martha Argerich, koji, čini mi se, zapravo jako dobro opisuje što se radi u ovom kratkom romanu”, rekao je na početku Frakturin glavni urednik Seid Serdarević.
Ante Zlatko Stolica iz naizgled uobičajene situacije stvara dramu, i to onu istinsku, egzistencijalnu, u kojoj se suživljavamo s junakom, lutamo s njime, vozimo se, brinemo se gdje mu je automobil, ali još i više kako će riješiti svoj privatni komplicirani ljubavni status.
“U romanu je možda najmanje važno to neko zbivanje, jer ono što pokreće cijelu dinamiku romana nisu radnje, nisu događaji, nego reakcije likova, odnosno glavnog lika. To je pripovjedač u prvom licu, s kojim sam se ja potpuno poistovjetila. Znam da je to jedna od najčešćih stvari koja nam se događa i zbog koje volimo književnost, a ja evo i unatoč dugogodišnjem iskustvu čitanja i dalje podliježem tom imperativu knjige da me primi u sebe i da se potpuno identificiram s glavnim likom. To, međutim, meni neurotičnoj uopće nije bio problem, a i glavni lik je jako neurotičan, tjeskoban, iritantan istovremeno. Možda će vam biti simpatičan, možda će vam biti neizdrživ, on je to sve, jedno i drugo. Ali ono što je neodoljivo u ovom romanu, zapravo je njegov ritam, koji jest neujednačen, ali svaki put jako zavodljiv”, ističe Đurđica Čilić.
Iako je roman pitak i čita se u dahu, govornici su se složili kako su htjeli da potraje duže i da ga čitaju polako.
“Ja sam se vraćao s nekog puta i čitao sam ga po dvije-tri strane, malko sam si ga dozirao i onda u jednom trenutku više nisam mogao čekati i pročitao sam ga do kraja. Jako se lako čita, jako je zabavno i jako se lako može poistovjetiti s tim likom. Ja se ne bih složio za tog glavnog lika da vam se može svidjeti ili ne svidjeti. Meni je on automatski svidljiv, zato mi je i Stola automatski svidljiv i ne mogu zamisliti da se nekome ne sviđa. Tako da je meni taj glavni lik neka ona osoba s kojom ja empatiziram i koju volim”, dodaje Igor Bezinović.
Iako se o romanu govorilo u kontekstu autofikcije, Stolica kaže kako on ima neke autobiografske elemente i temeljen je u jednoj točki iz života.
“To mi je donijelo ne samo neku fabulu, naraciju, iako ja očito ne rasturam u toj velikoj naraciji, nekom izmišljanju, ali je donijelo jednu emociju. Kad se priča o tome je li lakše pisati nešto što si otprilike doživio ili nešto izmišljeno, onda kažu ljudi da se ne može govoriti o tome, sve je na svoj način teško. Mislim meni nije. Mislim da je stvarno lakše pisati ako imaš neku polazišnu točku. Ponavljam, ne zbog neke fabule, jer to se čak može izmisliti, ja ovdje jesam izmišljao, ali ono što imaš jest emocija. Pod emocijom mislim kao neka atmosfera u glavi tog pripovjedača”, zaključuje Ante Zlatko Stolica.
