U studenom 2015. zatekao sam se u Parizu kako bih prisustvovao konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskoj krizi. Kažem da sam se zatekao ne zato što to nisam tražio, naprotiv, o okolišu sam već dugo i razmišljao i čitao. No da se nije spremala konferencija o klimi, vjerojatno bih izmislio neku drugu izliku da odem, oružani sukob, humanitarnu krizu, neku nevolju koja bi me zaokupila, drugačiju i mnogo veću od svoje. Možda iz toga izvire sva ona opsjednutost nekih od nas predstojećim katastrofama, sklonost tragedijama koju brkamo s plemenitošću i koja će, vjerujem, činiti središte ove pripovijesti: iz potrebe da na svakom složenijem koraku svog života, nađemo nešto što je još složenije i kritičnije, nešto što je još veća prijetnja kako bismo u tome razblažili osobnu patnju. Plemenitost sa svim tim možda uistinu nema nikakve veze. Bilo je to čudno razdoblje. Supruga i ja smo u više navrata pokušavali dobiti dijete, inzistirali na tome tri godine, podvrgavali se medicinskim postupcima koji su sve više ponižavali. Premda, preciznosti radi, moram reći da se tim postupcima podvrgavala uglavnom ona jer sam ja, od izvjesne točke nadalje, bio u ulozi nevoljnog promatrača. No unatoč našoj slijepoj odlučnosti i pozamašnoj svoti uložena novca plan nije urodio plodom. Ni injekcije gonadotropina, ni postupci in vitro, kao ni tri očajnička odlaska u inozemstvo koja nikome nismo spomenuli. Božanska poruka iz opetovanih neuspjeha bila je jasna: ništa od toga nije dio vaše sudbine. Budući da sam ja to odbijao priznati, Lorenza je odlučila i u moje ime. Jedne noći, s već osušenim ili neprolivenim suzama (nikada to neću saznati), rekla mi je da nema više namjere. Upotrijebila je tu nedovršenu rečenicu, nemam više namjere, a ja sam se prevrnuo na bok okrenuvši joj leđa, i prigrlio ljutnju što je nadirala u meni zbog odluke koja mi se činila nepravednom i jednostranom. Tih mi je dana bilo mnogo više stalo do moje male osobne katastrofe nego do one planetarne, nakupljanja stakleničkih plinova u atmosferi, povlačenja ledenjakā i podizanja razine oceanā. Više iz želje da se maknem nego ičega drugog zatražio sam od Corriere della Sere da me akreditira za parišku konferenciju o klimi iako je rok za podnošenje zahtjeva već prošao. Morao sam ih zapravo preklinjati, kao da je to nešto čemu neizostavno moram nazočiti. Trebali su mi platiti samo let i tekstove koje napišem. Za smještaj ću se snaći, spavat ću kod prijatelja. Giulio je unajmljivao mračni dvosobni stan u 14. arondismanu, u Rue de la Gaité.

Ulica radosti? rekao sam ulazeći. Baš ti i ne odgovara. Tako je. Da sam na tvom mjestu, ne bih se pretjerano nadao.

Prije mnogo godina dijelili smo stan u Torinu, Giulio kao student koji nije bio iz Torina, ja kao povlašteni student koji je želio iskusiti samostalnost iako su mu roditelji bili na pola sata vožnje autobusom. Za razliku od mene Giulio je nakon diplome ostao u fizici. Nebrojeno je puta mijenjao posao, uvijek po Europi, jer je imao nesavladivu političku averziju prema Sjedinjenim Državama. U međuvremenu se oženio, dobio sina i razveo se, te na kraju završio u Francuskoj, sa sredstvima za istraživanje na École Polytechnique, gdje se bavio primjenom modela kaosa na financije. Večerali smo dvije porcije tjestenine kao dvadesetogodišnjaci, ne postavivši stol, dok sam mu ja govorio o razlogu svog boravka u Parizu, onom službenom. Giulio je potražio knjigu na polici. Jesi li pročitao ovu?

Nisam, rekao sam, pustivši stranice da mi poteku pod palcem. Slom, promrmljao sam, čini mi se savršenim. Ima zanimljiv pogled na izumiranje. Uzmi je. Već mi se neko vrijeme po glavi motala riječ “izumiranje” kao oznaka osobne sudbine. Pokupio sam tanjure dok me je Giulio velikom brzinom izvještavao o Adrianu koji je već navršio četiri godine. Uhvatila me pospanost zbog ugljikohidrata, no iskapili smo vino pa izašli kako bismo nastavili piti.

Vani je Pariz bio militariziran, sumoran. Nekoliko dana prije skupina napadača ušla je u koncertnu dvoranu tijekom nastupa Eagles of Death Metal i više minuta pucala po natiskanoj gomili. Drugi su teroristi napali bistroe, a dvojica su se raznijela eksplozivom ispred Stade de Francea. Te su večeri kod nas bili neki prijatelji na večeri, a o onome što se dogodilo obavijestila nas je Lorenzina majka. Lorenza se nije javila kad je prvi put zvala, ni drugi, ali ta joj je upornost bila sumnjiva te se naposljetku predala. Njezina je majka rekla da upalimo televiziju, samo to, dok su na mobitele svih nas počele pristizati poruke. Više od sat vremena uživo smo pratili najnovije vijesti, u tišini, poslije su prijatelji otišli, ponukani posve iracionalnom potrebom da doma provjere kako im je sin. Lorenzi i meni još je dugo bio upaljen televizor, crvena traka s vijestima prolazila je dnom ekrana, bez prekida, no tekst se počeo ponavljati. Hrana je bila na stolu, hladna, dok se našem užasu priključivalo i nešto drugo: privatna groza, osjećaj ožalošćenosti bez gubitka koji je već danima visio nad stanom, točnije od noći kada mi je rekla nemam više namjere, a ja se okrenuo na drugu stranu. Giulio i ja hodali smo neko vrijeme, pored salonā za masažu sa zatamnjenim staklima, dućanā seks-igračaka i azijskih restorana. Zatim smo sjeli nasumice u neki lokal sa stolcima okrenutima prema ulici i naručili dva piva. On je opet počeo govoriti o knjigama koje je pročitao: o digitalnom nadzoru, arapskim proljećima i novim populizmima. Giulio je čitao more knjiga. Njegov pogled na stvarnost bio je mnogo složeniji od mojeg, mnogo angažiraniji, a tako je bilo otkad ga poznajem. Na fakultetu je dvije godine bez prekida koordinirao studentsku udrugu u dvorani B1 u podrumu, gdje su bili plakati s natpisom No Nuke i fotografija Oriane Fallaci s osakaćenim imenom ORINA, dok sam ja u B1 silazio jedino u stanci za ručak i to samo da bih bio s njim, kao da ću samom njegovom blizinom postati malo svjesniji, malo etičniji. U Rue de la Gaité. slušao sam ga pijuckajući pivo. Pustio sam da mi pročiste duh njegova nepogrešiva upućenost, automobilska buka i Brownovo gibanje ljudi. U kratkim stankama razgovora obojici nam je pogled bježao drugamo te mi se činilo da se u tim trenucima pred nama odigrava isti prizor: iz gomile iskrsne crna prikaza i podigne ruke prema nebu prije no što rafalom iz strojnice izrešeta lokal. S obzirom na to kako sam se osjećao duboko u sebi – sterilan, lišen budućnosti – jednim svojim dijelom želio sam da se to uistinu dogodi. Bila je to idiotska fantazija zbog koje sam osjećao krivnju, puna sažaljenja nad samim sobom, no dopustio sam si je premda Giuliju za nju nisam rekao. Nikad mu nisam govorio o problemu potomstva. Naše je prijateljstvo bilo takvo da smo uvijek razgovarali o vanjskom svijetu i što je moguće više izbjegavali razgovor o nama samima; možda je zbog toga toliko dugo potrajalo. Sljedeće sam jutro uhvatio prigradski vlak B, a potom autobus za La Bourget gdje se održavao COP 21. Provjere na ulazu bile su iritantne, no kad biste jednom ušli, mogli ste se slobodno kretati. Paviljoni, male i srednje dvorane, plenarne sjednice i one paralelne označene različitim bojama. Hostesa mi je pokazala dvoranu za novinare s mjestom za mene, kabelskim priključkom za internet i svim potrebnim. Hinio sam da mi je sve poznato, a nije bilo ništa. Nakon nekoliko dana sudjelovanja na panelima svih vrsta, pomalo nasumično izabranih iz programa, morao sam priznati da se nema bogzna što izvijestiti. Na sastancima se raspravljalo o specifičnim člancima i stavcima, pa čak i o pojedinim terminima koji će se na kraju pojaviti u sporazumu, intervencije su bile ili suzdržane ili pretjerano općenite. Okoliš je bio dosadna tema. Spora, lišena akcije i tragedije, osim onih krajnjih. Krcata, međutim, dobrim namjerama. Eto skrivenog problema klimatske krize: užasna dosada. Nazočiti usuglašavanju međunarodnog sporazuma bilo je čak i nesnosno. Jesam li trebao izvještavati o svakom milimetarskom pomaku prikazujući ga kao revoluciju, ali kome bi to moglo biti zanimljivo? Kome, ako sam ja prvi zadrijemao u polumračnim prostorijama, otežao od sendviča koje sam stalno jeo, uljuljkan monotonim izlaganjima senegalskih i kubanskih izaslanika ili onih iz Tibeta u tradicionalnim haljama? Nakon pet dana nisam napisao nijedan članak. Iz redakcije su me počeli ispitivati što kanim. Razmišljam, uvjerio sam ih, skoro sam gotov. Za večerom sam to rekao Giuliju. Najzanimljivije što sam pronašao jest ona instalacija, minijaturni Eiffelov toranj izgrađen od uglavljenih stolaca. Ne čini mi se dovoljnim za članak.

Koliko mali?

Visok je ovoliko.

Ne, to nije dovoljno.

Spremio sam za obojicu odreske iz vakuumiranog pakiranja, kupljene u biosupermarketu. To je trebala biti gesta zahvalnosti. Dok sam ih pripremao, jako sam zadimio, ali kad je ušao, Giulio nije ništa rekao.

Da, klima je sranje, priznao je.

Mislio sam da će se razgovor na tome završiti. No on se na trenutak zamislio pa rekao: Mogao bi se naći s Novellijem. Možda ti ispriča nešto drugačije.

A tko je on?

Fizičar, kao mi.

Dob? Ispod pedeset. U Rimu je držao vježbe iz matematičkih metoda. Simpatičan tijekom nastave, gadan na usmenom. U to je doba bio žestoki antikapitalist.

Nešto kao ti?

Giulio se nasmiješio: Gori. Našao sam ga tu, u Parizu. Sada se bavi klimatskim modelima, nečim što ima veze s oblacima. Ako hoćeš, povezat ću vas. Zacijelo sam slegnuo ramenima pretvarajući se da razmišljam o tome, no već sam se uhvatio te mogućnosti. Sve da izbjegnem još jedan dan besciljnog tumaranja među odzvanjajućim paviljonima u La Bourgetu vrteći po glavi fraze o bolesnom planetu. Nisam, međutim, očekivao da će me Novelli pozvati istu tu večer u pivnicu u Rue Monge. Otišao sam pješice iako je dotamo bilo tri kilometra. Tijekom cijelog puta nisam micao pogled s mobitela prikupljajući što je moguće više informacija o Jacopu Novelliju, doktoru znanosti. Nije da je na internetu bilo bogzna čega, tada još nije bio dovoljno poznat (ni dovoljno zloglasan) da bi imao stranicu na Wikipediji, ali je imao svoju, pomalo nedorađenu, koju je sam napravio u WordPressu. Na njoj su bili popisani njegovi najnoviji radovi i informacije o njegovu kolegiju o kompleksnim sustavima. Postojala je čak i galerija fotografija oblačnog neba uz kratke opise u kojima se navodilo o kojem je tipu plinovite formacije riječ: altostratusu, cirrusu, kumulonimbusu, nomenklaturi koju sam odbio naučiti za ispit iz meteorologije jer je donosio samo tri ECTS boda. Nisam vas čekao da naručim, rekao mi je Novelli bez i najmanjeg osjećaja krivnje. Računao sam da će tako sve biti brže. Došao sam pješice.

Iz četrnaestog?

Djelovao je zbunjeno, no nisam ništa dodao. Popratio je, međutim, moj pogled prema tanjuru na kojem je bilo brdo koječega. Izvanredno, ha? Dolazim ovdje baš zbog ovoga. Premda ne bi trebalo jesti hamburgere ove veličine. Zbog emisija ugljikova dioksida, naravno. No posebno zbog arterija. Samo što se ovima doista ne može odoljeti. Vidite? Podigao je hamburger da mi pokaže bočni presjek. Svi su slojevi jasno odvojeni. Zelena salata, sir, meso, luk. Ne kao one kaše koje ti obično donesu. Naručite i vi jedan. Već sam jeo, hvala. Šteta za vas. Zagrizao je pecivo dok sam ga ja polako proučavao. Izgledao je pomalo ofucano, poput nekih znanstvenika na vrhuncu karijere. Ako kao momak nije mario za odijevanje, poput mnogih studenata fizike (uključujući mene), sada mu je bilo jako stalo takvim se doimati. Jeste li čuli za Kesslerov sindrom? upitao me je. Odmahnuo sam glavom. Giulio mi je rekao da želite razgovarati o smaku svijeta. Kao uostalom svi danas. Iako bi trebalo osvijestiti da ne govorimo o smaku svijeta, nego eventualno o kraju ljudske civilizacije, što je nešto posve drugo. I tako mi je, dok sam vas čekao, pao na pamet Kesslerov sindrom. Posrkao je majonezu s palca prije no što je uzeo telefon da potraži sliku. Što ovdje vidite?

NLO? dopustio sam si, više iz šale.

NLO, točno, to svi kažu. Šteta što NLO-i ne postoje i što je ovo prava fotografija. To su sateliti koje je jednog za drugim lansirala jedna od onih novih kineskih internetskih kompanija. Ne možete ni zamisliti kolika nam količina metala kruži iznad glava, zapravo, već smo zagušili niske orbite. Okrenuo je hamburger i napao ga opet po rubu. Možda je središnji, najsočniji dio želio ostaviti za kraj. Zamislite da se s jednog od tih satelita odvoji neki vijak. To se stalno događa, zar ne? Vijci ispadaju. U redu, taj se vijak kreće otprilike trideset tisuća kilometara na sat i pravi je projektil. Pri toj brzini može kao od šale probiti čelik bilo koje debljine. Zamislite sada da vijak pogodi drugi satelit, da se on raspadne i ispali na sve strane izvjestan broj drugih metalnih projektila koji onda pogode druge satelite. Lančana reakcija. Upravo tako, lančana reakcija. Što će naposljetku biti s tim vrtložnim materijalom? Nitko nema pojma. No jedan dio može pasti na Zemlju, poput kiše asteroida. To se zove Kesslerov sindrom, a znate li što je istina? Da je to stvarna prijetnja. Ljudi o tome ne misle jer ne znaju za to. Za to znaju samo isti oni koji šalju satelite u zrak, a novcem koji zarade grade atomska skloništa. Ljudi za ovim stolovima to, međutim, ne znaju. Sada su svima na pameti Islamska država i globalno zagrijavanje, no istina je da postoji nebrojeno izvornijih prijetnji. Suša, zagađenje vodnih resursa, pandemije – rekao je to, bogme je rekao! – pobuna umjetne inteligencije. Osim, očito, onih koje su, čini se, već izašle iz mode. Poput dobre stare nuklearne zime. Slušajući ga, na trenutak sam se sjetio svog oca. I kako je nedjeljom poput drona slijedio majku po kući: u praonicu, na balkon, u kuhinju, ne prestajući govoriti o naftnoj krizi, atmosferskom i svjetlosnom onečišćenju. Jedna katastrofa mjesečno. Zapitao sam se nije li i Novelli takav muž. Jesam li, na kraju krajeva, i ja takav muž.

A oblaci? upitao sam ga.

Novelli je napravio grimasu. Oblaci su komplicirani. Oni visoki zadržavaju vlagu, pa pridonose zagrijavanju planeta. Oni niski odražavaju sunčevu svjetlost i zato ga hlade. Istovremeno su i dobri i loši, dakle totalni kaos. Neki misle da ćemo zbog klimatskih promjena ostati u svijetu bez oblaka. Čisto nebo danju i noću, tristo šezdeset pet dana godišnje. Pretpostavljam da bi se to nekima svidjelo. Meni ne. Vidio sam na vašoj stranici da skupljate fotografije. To je natječaj za studente. Fotografirati najzanimljiviji oblak. No otvoren je i za ostale. Možete i vi sudjelovati ako hoćete. Ja ne fotografiram. Kako želite. Nisam u stanju ponoviti što smo si još rekli te večeri, između ostalog i zato što smo se dugo zadržali, prvo ispred pivnice, pod pretjerano vrućim plinskim grijalicama, potom na ulici uz Jardin des Plantes. Sigurno smo razgovarali o konferenciji Ujedinjenih naroda, za koju je Novelli gajio mlaku nadu, i o nostalgiji koju smo obojica osjećali prema fizici odvojenoj od svijeta. I sigurno me je, nakon nekog vremena, pitao Razgovoriram li ga. Ne bih rekao, ne baš. Možete me Razgovorirati ako želite, rekao je, a ja prepoznao taj trenutak taštine usred razgovora o smaku svijeta. U nekom trenutku šetnje upitao me imam li djece. Odmah sam uzvratio protupitanjem: Vi? Dvoje. Drugo je došlo dobrano nakon prvog, koje je već imalo sedam godina. Prokomentirao sam kako je to možda kontradikcija kad čovjek pred sobom vidi budućnost kakvu je vidio on. I protiv volje malko sam se ukočio. Novelli je rekao: Kad se ne bismo uzdali u djecu, teško da bismo mogli i pomisliti da ćemo sve preživjeti. Kada smo došli do njegova ulaza, razgovor je zamro, posljednjih deset minuta samo smo hodali. Na ulicama nije bilo nikoga. S tišinom mi se vratila pomisao na napade, te sam odlučio da se neću vratiti podzemnom željeznicom, premda to nije imalo smisla. Napadači kamikaze pretpostavljali su gužvu, izvjesnu spektakularnost. Onda, čime se zapravo bavite, upitao me je Novelli, kao da mu se to pitanje cijelu večer motalo po glavi. Pisac sam. Giulio mi je rekao da radite za neke novine. Radim za novine, ali pisac sam. Iz nekog razloga nisam se samom sebi svidio. Kao da sam pogrešno shvatio smisao večeri, kao da mi je Novelli dao standardni paket, od Kesslerova sindroma nadalje, očite pojmove koje bi na isti način iznio studentu. Počeo je petljati po ključevima. Otvorio je ulazna vrata. Dobro. Sretno s vašim člankom. Imate moj broj budete li još nešto trebali.