[POGLAVLJE] Matthew Blake, “Anna O.”
2.
Ben
London
Mobitel zvoni.
Uvijek se toga sjetim.
Te, prve stvari, početka.
Kasno je, tama se već spustila, gusta poput tinte. Napola spavam, gnijezdim se u naslonjaču s pladnjem mlakoga curryja i polupraznom čašom jeftina vina. Crno-bijeli film i dalje se vrti na ekranu, treperi u kutu sobe. Večeras su to Neznanci u vlaku, moj omiljeni. Svima drugima najbolji Hitchcockov film je ili Psycho ili Vrtoglavica. Ali griješe. U Neznancima u vlaku je onaj prizor s tenisom. Mobitel zavibrira i ja se naglo vraćam u stvarnost. Kunjao sam. Brišem mast s ruku i gledam tko zove: BLOOM, PROF [Abbey]. Kližem prstom udesno po ekranu, pribirem se, suspregnem gadno zijevanje.
“Halo?”
“Bene, oprosti što zovem tako kasno. Ovo ne može čekati, bojim se.”
Zvuči ozbiljno. To me, onako omamljenog, prepadne. Profesorica Virginia Bloom obično prvo posegne za kakvom šalom ili dosjetkom. Često je zateknu kako hoda Ulicom Oxford u kaftanu i štiklama, ili sjedi za stolom na jednom uglu u Lenghamu, s dekanterom viskija i džepom punim stimulansa.
S druge strane linije čujem zvukove koraka i glasove. Bloom je, čini
se, još uvijek u Abbeyju. Gledam na sat. Gotovo je ponoć.
“Nešto nije u redu?”
“Moglo bi se reći.” Bloom glasno pročisti grlo, čangrizavo, pušački.
“Žele baš tebe, bojim se. Upit je upravo stigao. Stvar je malčice osjetljiva.”
Forenzički sam psiholog. Radim kao savjetnik za većinu glavnih tijela kaznenog progona. NCA*, FBI, Interpol, svi imaju ovaj broj. Ali ovo zvuči i tajnovitije no obično. “Ima li taj upit kakvo ime?”
S druge strane linije, u pozadini, ponovo se čuje nekakva buka. Bloom djeluje rastreseno. “Dođi u Abbey, molim te. Rečeno mi je da o tome ne razgovaram na nezaštićenoj liniji.”
Službeno sam na odmoru, tjedan dana. Cure mi rokovi za najnoviji članak. Moram unijeti podatke u kartone triju pacijenata. Sutradan sam planirao raditi od kuće i srediti brdo papirologije. Ipak, slučajeva povezanih sa spavanjem o kojima se ne smije razgovarati na nezaštićenoj liniji i nema mnogo. U pitanju je ucjena, ucjena tajnovitošću, na što Bloom i cilja.
“Moraš mi barem nešto reći.”
Čujem je kako s druge strane udiše, šuti, a onda naglo uzdiše. “Možda mi na tome nećeš zahvaliti.”
Vani je polarna hladnoća, prljavo je nebo nabreklo od rujanske kišice. Unaprijed se grozim putovanja od Pimlica do Ulice Harley. Mogu i ostati gdje jesam, krčkati se u dnevnoj sobi, s Hitchcockovim filmom i još jednom čašom vina. Ali nisam tako premrežen. Zato se i javljam. Zato se uvijek javim.
“Riječ je o slučaju Anne O.”, kaže Bloom, napokon. “Žele da nešto vidimo.”
* NCA, National Crime Agency, britansko tijelo progona osnovano 2012. godine, bavi se kaznenim progonom za djela teškog i organiziranog kriminala. (op. prev.)
3.
Ben
Klinika za poremećaje spavanja Abbey zauzima manji ugao Ulice Harley, dio stare konjušnice koju krase simetrične edvardijanske cigle i ozračje potpune diskrecije. Skrivena iza Ulice Oxford, između Regentskog parka i Trafalgarskog trga i buke koja ondje vlada, prava je oaza mira. Posjetitelji često kažu da je ondje tiho kao u crkvi. Cijela zgrada izgleda kao isklesana iz portlandskog kamena. Doima se dostojanstveno, dostojno pripadnika viših slojeva i nižega plemstva. Djeluje kao utočište. Noć je – ili možda dan, nisam siguran jer je prošla ponoć – i dalje siva i ružna kada me taksi, presijecajući lokve, ostavi na pustom uglu ulice. Bježim s kiše, otresam vodu s naherenog, crnog kišobrana i ponovo proklinjem Bloom što me je onamo pozvala. Penjem se ulaznim stubama, unosim svoju šifru, brojke na tipkama već su klizave od kiše i teško ih je pogoditi. Stara se zgrada proteže na četiri kata, odavno je pretvorena u uredski prostor, ali na ulazu stoji tek srebrna pločica s natpisom “Klinika za spavanje Abbey”, s telefonskim brojem, ali ne i s elektroničkom adresom. Mrežna stranica klinike napadno je nezanimljiva, navodi kvalifikacije osoblja, ali bez ikakvih fotografija. Promišljeno je takva, kao što je i sve drugo ovdje promišljeno. Ovdje smo, iza pozornice, spremni izgovoriti dijalog koji će pokrenuti radnju. Zlatno je to pravilo svih psihijatara: čuje nas se, ali nikada i ne vidi. Ništa se ne događa. Obrišem tipke rukavom, iznova utipkavam sigurnosni kôd, začuje se karakteristični, metalni klik i vrata se napokon pomaknu. Pitam se je li Bloom pozvala još nekog od specijalista za spavanje i drugih uvaženih kolega. Ali recepcija i čekaonice još uvijek su uglavnom neosvijetljene i puste. Kao kad dođeš u školu i shvatiš da na hodnicima nema drugih učenika. Nekako je neobično vidjeti mjesto na kojemu radiš bez uobičajene gungule.
“Profesorice?”
Doviknem, ali zvuk se samo odbije i zamre. Upalim stropna svjetla i pod njima oživi mnoštvo neutralnih i umirujućih boja. Upravo su postavili novi sag, još uvijek se ugodno savija pod nogama. Zrak je neobično čist, upumpava se kroz posebne filtre ugrađene u zidove. Obično se ovdje čuje i glazba. Njezin zvuk uljuljkuje posjetitelje, sve dok ne dobiju račun i trgnu se natrag u stvarnost. Abbey nudi iskonski mir, pomalo nalik onom u maternici, daleko od larme vanjskoga svijeta. Jer i spavanje je, napokon, iskonska stvar.
“Profesorice?”
I dalje ništa. Odlažem kišobran pored vješalice za kapute i izvlačim se iz mokre jakne. Uz prijamni pult stoji cijeli red ekrana koji emitiraju snimke sigurnosnih kamera postavljenih iza i ispred zgrade. Naša klijentela to zahtijeva. Slavne osobe uoči vjenčanja, političari koji se bore za karijeru, nogometaši u problematičnoj formi, plemstvo suočeno sa skandalom – svi se oni okupljaju u tom ukusno uređenom predvorju, natečenih, neispavanih lica. Spavanje je poput hrane i vode, stvar bez koje nijedno ljudsko biće ne može živjeti. Abbey je suvremeni hram u kojemu se umiruju psihički demoni. Ljudi plaćaju apsurdan novac samo da mogu leći u postelju i zaspati. Dodirom aktiviram ekrane i oni ožive. Na njima uredno bljesnu slike s prednjeg i stražnjeg ulaza. Udaljavam se od ekrana i strpljivo čekam pored dizala, previše umoran da idem stubama. Ondje, na prstima umrljanom stoliću za kavu, leži hrpa časopisa. Uzimam primjerak New Scientista i prelistavam ga dok čekam. Ponovo nas spominju, u rubrici kratkih vijesti. Abbey ostvaruje lijepu zaradu od savjetodavnih usluga u kriminalističkim slučajevima diljem svijeta, ima unosne ugovore s Metropolitanskom policijom i drugim tijelima kaznenog progona. Ponajprije zahvaljujući profesorici Bloom, koju su u The Timesu jednom nazvali “vodećim britanskim guruom za spavanje”. Taj članak joj, uokviren, još uvijek visi na zidu u uredu. Dizalo zabruji i krene prema gore. Shvaćam da poznajem svaki centimetar ove zgrade. Pokušavam izračunati koliko sam noći izgubio na kojekakve Bloomičine mušice. Previše, zaključujem. Ali, slučaj Anne O. je nešto drugo. Bloom se s time ne bi zafrkavala. Anna O. je Sveti Gral svih specijalista za spavanje. Otkako se dogodio, sada već prije četiri godine, nije bilo većeg misterija. Ne, Bloom nije toliko okrutna. Barem ne prema meni. Stižem na zadnji kat, u takozvano direktorsko krilo. Prostor, zapravo, sličniji ormaru za metle, namijenjen isključivo osoblju, što objašnjava interijer u stilu Alcatraza. Ovdje nas sedmero, stalno zaposlenih i desetero članova pomoćnog osoblja – neurologa, psihijatara, psihologa, psihoterapeuta i miofunkcionalnih terapeuta – obavljamo cijelu skalu tretmana povezanih sa spavanjem. Moj ured je na kraju hodnika, jedan od nekolicine s ispravnom bravom. Bloomičin ured je prvi i najveći, noviji od ostalih, ukrašen slikama u pozlaćenim okvirima, a ima i skriveni hladnjak za piće. Bloom me čeka na vratima svog ureda, djeluje uznemireno i zlovoljno. Grivu sijede kose ukrotila je kvačicom koja se pomiče u ritmu njezina zijevanja. U srednjim je šezdesetima, oskudno odjevena, operetnu joj figuru prikrivaju slojevi živopisne odjeće, kanarinac-žute i boje jagode, oči uokvirene naočalama po uzoru na Hanka Marvina. Rokerskim apetitima unatoč rijetko pokazuje umor ili ikakvu potrebu za snom. Hvali se time koliko može popiti, i da nema toga što ne može pojesti. Posljednji je izdanak svoga naraštaja: dvije boce uz ručak, povremeni popodnevni drijemež i vječito ispružen srednji prst svemu što dolazi iz odjela za ljudske resurse. Počinila je smrtni grijeh svojega spola i odbila imati djecu. Izjelica je, kozerica i dovitljivica. Pameću se probija kroz život, to je njezin dar i njezino prokletstvo. Iza nje vidim još nekoga. Za razliku od nje, djeluje prefrigano, bljedunjavo, drži se poput odvjetnika. Neznanac. Zaintrigiran sam.
“Pravi odbor za doček”, kažem, osjećajući kako mi se mokra desna nogavica lijepi za nogu. “Biste li mi rekli što se događa?”
Ulazim u Bloomičin ured. Onaj prefriganac ustaje. Izbliza djeluje markantnije. Kosa mu je gusta, pomno počešljana. Pedeset i nešto godina, nagađam, kljuka od nosa i zalisci. Na stolu za kojim je sjedio leži fascikl s grbom Ministarstva pravosuđa. Dlanovi mi se počinju znojiti. Bloom se, dakle, nije šalila. Stvar nadilazi snage reda i zakona, čak i Nacionalnu kriminalističku agenciju. Ministarstvo pravosuđa, ministarska razina.
“Oprosti,” kaže Bloom, “ali ovo stvarno nije moglo čekati. Doktore Prince, upoznajte Stephena Donnellyja, zamjenika ravnatelja Službe za pravne poslove pri Ministarstvu pravosuđa.”
Donnelly pruža ruku i mlako protresa moju. Gledajući me u oči tiho kaže: “Bojim se da prije no što počnemo, doktore Prince, moramo proći nekoliko kućnih pravila.”
Prikrivam iznenađenje. “A, da?”
Govori prehlađeno, svaku rečenicu naglašava šmrcanjem. “Da. I na kraju ćete potpisati nekoliko obrazaca, ako nemate ništa protiv.”
“U kojima piše – što?”
“Prvo, da se ovaj sastanak nikada nije dogodio. Drugo, da me u životu niste sreli. Treće, da ono što ćete doznati neće izaći ne samo iz ove zgrade već i iz ove sobe. Ako vas itko za to upita, došli ste u ured po kartone nekih pacijenata i vratili se kući. Je li to jasno?”
Dođe mi da se nasmijem, ali vidim da se ne šali. “Što je ovo?”
“Znači li to da pristajete na spomenute uvjete?”
“Imam li izbora?”
“Baš i nemate.” Donnelly pokazuje na prazan stolac. “Sjednite,
molim vas.”
Roman je s engleskoga prevela Alenka Mirković-Nađ.
