Tijelo

Jon Gutiérrez ne voli trupla u rijeci Manzanares. Nije to stvar estetike. Ovo truplo vrlo je gadno (čini se da je već neko vrijeme bilo u vodi), svjetloplave kože prepune ljubičastih mrlja, šaka gotovo razdvojenih na zapešćima. Ali nije stvar u tome da postaje izbirljiv.

Noć je posebno mračna, a jedini smisao uličnih svjetiljaka koje osvjetljuju svijet živih, šest metara iznad njih, jest da sjene postanu neprozirnije. Šaš neobično šušti na vjetru, a tih osamdeset centimetara vode čini se prilično friško. Na kraju krajeva, to je rijeka Manzanares, jedanaest je sati navečer, a veljača već kroz vrata gura svoju sivkastu šapu. Ništa od toga u vezi s truplima u rijeci Manzanares ne smeta Jonu jer je naviknuo na ledenu vodu (iz Bilbaa je), šuškanje u mraku (on je gej) i beživotna tijela (policijski je inspektor). Ono što Jona Gutiérreza s time u vezi nervira, jest što truplo iz Manzanaresa mora izvući sam.

Zbilja sam budala, pomisli Jon. To je zadatak za novake. Naravno da se ova tri kržljavca iz Madrida ne mogu snaći sama.

Nije stvar u tome da je Jon debeo. Ali kad si pola života najveći tip u prostoriji, stekneš određene navike, htio ti to ili ne. Stekneš tu manu da pomažeš. Što postane nužnost kad vidiš tri bedaka koja su netom završila akademiju kako gacaju kroz šaš pokušavajući izvući truplo. A zapravo je malo nedostajalo da se utope. Stoga Jon navlači plastično bijelo odijelo, obuva gumene čizme i ulazi u vodu s jednim jebovampasmater, od kojeg se novacima obrazi zacrvene kao od pljuske. Inspektor Gutiérrez napreduje, velikim koracima, uzburkavajući vodu i ostavljajući za sobom murjake žutokljunce, te dođe do obraslog otočića na koji se nasukalo truplo. Tijelo se zaplelo u korijenje i struja ga je potopila. Vide se samo izblijedjelo lice i jedna ruka. Dok riječna struja zabacuje žrtvu, čini se kao da pokušava plivati kako bi izbjegla neizbježnu sudbinu. Jon se u mislima prekriži i gurne ruke ispod trupla. Mekano je na dodir, a potkožna masnoća podrhtava pod kožom poput balona ispunjenog pastom za zube. Inspektor potegne. Svom snagom harrijasotzailea, podizača kamenja. Na dobre dane, može podići čak tristo kila. Podupre se nogama.

Sad će novaci vidjeti.

Njegove se goleme ruke napnu i istodobno se dogode dvije stvari. Druga, truplo se ne pomakne ni centimetra. Prva, pjeskovito dno rijeke proguta inspektorovu desnu nogu, a on pak nasred rijeke pljusne na dupe. Jon nije nikakav plačljivko, nije od onih koji kukaju samo iz navike. Ali smijeh novaka nisu prigušili ni žubor rijeke, ni šuštanje šaša na vjetru, ni Jonove psovke. I tako si Jon, u vodi do ramena i narušena ponosa, dopusti trenutak tipično ljudskog samosažalijevanja i prebacivanja krivnje za svoje muke na druge.

Kvragu, Antonia, gdje si?