“U redu, Jennette. Nakratko ćemo porazgovarati s redateljem i potom se vratiti po tebe”, direktorica castinga priopći mi blago. Kimnem. Noga mi se počne nervozno trzati. Ne mogu je zaustaviti. Sjedim u sobi gdje čekam četvrtu audiciju za Princezu parka Paradise, obiteljsku dramu koja je trenutačno jako poželjna ako si glumica dobi od sedam do deset godina. Na audicije se navodno prijavilo više tisuća djevojčica, no uloga je trenutačno na vagi između mene i još jedne djevojčice. Ovo je najbliže što sam se ikad primakla tako značajnom projektu. Zahvaljujući Maminoj pomoći, svojih sedamnaest stranica replika znam naizust. Kad zajedno obavljamo kućanske poslove, katkad samo kaže “Kreni!” i ja odmah započnem s replikama. Iako sam tijekom mjesec dana dugog procesa audicija za Princezu imala i nekoliko drugih audicija, ova je audicija najzahtjevnija i najbliže sam dobivanju uloge. Ovo je uloga koja je Mami najvažnija.

“Barbara kaže da bi te ova uloga, s obzirom na to da je riječ o studijskom filmu, učinila zvijezdom”, Mama mi kaže svaki put kad me pozovu na novu audiciju. “Otad bi samo dobivala ponude. Više ne bi bilo audicija.” Prestanak odlaženja na audicije zvuči zaista blaženo. Dok sjedimi čekam svoj ulazak, počnem maštati o prestanku pohađanja natjecanja koja me sakate napetošću. Maštam o nastanku stalnog, napornog pritiska kad me odaberu i tuge koja me preplavi kad me odbiju. Usred sam maštanja kad Ga jasno i glasno čujem u svojem umu. “Jennette, ja ti, Duh Sveti, nalažem da prekrižiš svoje ime na papiru za prijavu, odeš u zahod, pet puta dodirneš gornji rub svojeg donjeg rublja, okreneš se na jednoj nozi, pet puta otključaš i ponovno zaključaš vrata kupaonice, vratiš se i ponovno se potpišeš na papir za prijavu.” Ushićena sam. Progovorio je. Duh Sveti iliti ga moj Još Uvijek Mali Glas napokon mi se obratio. Čekala sam da mi se obrati od svog osmog rođendana, kad sam krštena. Dar Duha Svetog nedvojbeno je bio privilegija oko koje sam bila najuzbuđenija. Doduše, prijateljica iz crkve kupila mi je ljigavca, što je bilo vrlo blizu. Duh Sveti sjajan je tip koji u raju pomaže Nebeskom Ocu i Isusu Kristu. Nalikuje im raspoloženjem i držanjem, no također se razlikuje od njih, jer živi u svakom pojedinom mormonu. Svakog dana možemo razgovarati s njim kad god poželimo, a on može razgovarati s nama i voditi nas prema onome što je ispravno, što je ono što god nam on kaže da učinimo. Na taj smo način blagoslovljeni. Moji prvi tjedni posjedovanja dara Duha Svetog nisu bili impresivni. Čak su me i razočarali, no to nisam rekla nikome u crkvi. Kad god bi me netko pitao jesam li komunicirala sa svojim Još Uvijek Malim Glasom, Duhom Svetim u sebi, rekla bih im da smo vodili svakakve sjajne razgovore. Oni bi me onda upitali kakvi su razgovori bili i što sam naučila, no ja bih odgovorila da to ne mogu obznaniti jer su naši razgovori privatni. No to nije bila istina. Istina je da bih svakome radosno ispričala kakvi su bili moji razgovori s Duhom Svetim da sam ih doista vodila. No nikad mi se nije obratio. A ja nisam znala zašto. Svakog sam se jutra, poslijepodneva i večeri na koljenima molila da čujem Duha Svetog. Iako mormoni nisu odgovorni za svoje grijehe do osme godine, tako da nisam imala mnoštvo vremena da zabrljam, pitala sam se jesam li ipak učinila neku grešku. Zašto još nisam čula Duha Svetog? Pitala bih to u svojim molitvama. Jesam li učinila nešto pogrešno zbog čega ga ne zaslužujem? Je li riječ o mojim nečistim mislima o Frankieju Munizu? Molim te, oprosti mi i pošalji mi dar Duha Svetog kad god stigneš. Znam da si zauzet, no očajna sam. Želim čuti kako zvuči i što će mi reći da učinim. Hvala ti. Moje molitve dugo nisu palile. Mjesecima. No sad, danas, na mojoj konačnoj audiciji za Princezu parka Paradisa, ovdje je. U redu, Duše Sveti, no zašto želiš da to učinim? Upitam ga u sebi. “Kako bi zajamčila da dobro odradiš svoju audiciju za Princezu parka Paradise. Ako učiniš što sam ti rekao, najzad ćeš dobiti ulogu. Kad se to dogodi, majka će ti biti sretna i svi problemi tvoje obitelji bit će razriješeni.” Vau. Sviđa mi se kako je izravan. Iskočim iz svojeg sjedala kako bih ispunila popis zadataka koje mi je naredio. “Kamo ideš?” Mama me upita. “Moram piškiti”, kažem joj dok precrtavam svoje ime na papiru za prijave. Isprati me u kupaonicu i potom u pregradu. Dodirnem rub svojeg donjeg rublja pet puta. “Što radiš, Net?” Mama me upita, zabrinuta. “Duh Sveti mi se obratio!” uzbuđeno joj kažem, sigurna da će to ublažiti njezine brige. Okrenem se na lijevoj nozi. “Aha”, Mama kaže. “Obratio mi se!” Opet joj kažem. Zacijelo nije čula, jer bi inače bila uzbuđena kao i ja. Otključam i zaključam vrata kupaonice pet puta dok me promatra. “Zašto me tako gledaš?” upitam je. Zastane i izgleda pomalo tužno. “Bez razloga.”Vratimo se u čekaonicu i opet se potpišem.

Hvala ti, Duše Sveti. Hvala ti.

Knjigu Drago mi je da je Mama mrtva s engleskog je prevela Hana Samaržija. 

Kupi knjigu!