Na naslovnoj fotografiji: Hinko Gottlieb i “Ključ od velikih vrata”, naslovnica (izvor: Bodoni)

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb 

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI

Godište XXVIII. broj 4 (157), Zagreb, listopad-studeni-prosinac 2022 / tišrei-hešvan-kislev-tevet 5783

Piše Zdravko Zima

Zatvorski ambijent i nacistička okupacija dekorirani staniolskom dozom humora i znanstvene fantastike, to je rebus unutar kojeg je Hinko Hajim Gottlieb, pravnik po profesiji i pisac po vokaciji, identificirao svoje romansijerske ambicije

Osim što su ga zadesila dva svjetska rata, u svom ne odveć dugom vijeku Hinko Hajim Gottlieb (1886–1948) prošao je najteža moguća iskušenja, među inim i gubitak dvojice sinova, okušao se u različitim disciplinama, pisao je pjesme, komedije i romane, zbog čega nije pretjerano zaključiti da se njegov život i njegova sudbina nude kao predložak za nekoliko romana. Rodio se u Đurđevcu u Podravini, u vrijeme Habsburške Monarhije, a umro u Tel Avivu, u novoosnovanoj državi Izrael, gdje je i sahranjen u aleji književnika na groblju Nahlat Jichaku. Gimnaziju je završio u Zagrebu, u Beču je studirao medicinu i pravo, dok je doktorirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Od ranih dana pisao je stihove, novele, humoreske i kazališne tekstove, koje je objavljivao u publikacijama židovske provenijencije (Židovska smotra, Haaviv, Hanoar, Židov, Jevrejski glas, Jevrejska tribuna, Davar, Mišmar). Godine 1935. predstavio se zbirkom stihova Ijar, jevrejski maj i druge pjesme, u kojoj je zahvatio široku lepezu tema, od biblijskih do suvremenih, ne bježeći ni od cionističkih implikacija. Štoviše, još kao srednjoškolac priklonio se cionističkom pokretu, bio je predsjednik Židovskog omladinskog društva u Zagrebu i predsjednik cionističke organizacije u Bjelovaru da bi se nakon Drugoga svjetskog rata i svih nesreća koje su ga pogodile preselio u Palestinu, odnosno u Izrael, gdje je umro samo nekoliko mjeseci poslije utemeljenja toliko željene države.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata upućen je na albansko ratište, gdje je uređivao novine na njemačkom jeziku. Nakon toga radio je kao odvjetnik, ne zapostavljajući svoj literarni i prevoditeljski angažman s njemačkog i hebrejskog. U suradnji s Davidom Spitzerom i Markom Aronom Rothmūllerom, rođenim Slavoncem koji je ostvario svjetsku pjevačku karijeru, u Zagrebu je 1932. bio jedan od pokretača kulturnog društva Omanut i istoimene edicije čiji je izravni potomak časopis koji upravo držite u rukama ili čitate u digitalnom formatu. Hinko Gottlieb uređivao je Omanut od 1936. do 1941. godine. Nakon uspostavljanja ustaške države bio je uhapšen i transportiran u Graz. Daljnje etape vodile su ga u logore u Kraljevici i Kampor na Rabu, poslije kapitulacije Italije priključio se partizanima, a početkom 1945. preselio se u Palestinu. Već šturo pobrojane činjenice dovoljan su argument za tvrdnju da se Gottliebov život doima kao roman, roman-rijeka čiji se rukavci račvaju u različitim i povijesnim olujama dirigiranim smjerovima. Istini za volju, Gottlieb se okušao i u romanu, ne jednom nego u dvama. Ali kakva je mogla biti sudbina manuskripata što ih u godinama fašističke okupacije potpisuje jedan Židov i deklarirani cionist? Zbog feljtonskih tekstova u kojima je ismijavao Hitlera, Gottlieb se istog časa po dolasku ustaša na vlast našao iza rešetaka. Iz stana u Tomašićevoj ulici nestali su njegovi rukopisi i roman iz zagrebačkog života pod naslovom Tri kćeri Geierove. A iskušenja kroz koja je prošao s romanom Ključ od velikih vrata mogla bi poslužiti kao predložak za vrhunski triler. Ili roman jednog romana, kako je Ervin Šinko nazvao svoja svjedočanstva o turobnim vremenima staljinističkog terora.

U lepezu svih ratovima i nesrećama kanaliziranih činjenica uklapa se podatak da Gottlieb nije dočekao objavljivanje svog romana, barem ne na jeziku na kojem ga je sročio. Prvu varijantu Ključa od velikih vrata počeo je pisati u baraci u Kraljevici u zimskim mjesecima između 1942. i 1943. godine. To nije nevažno: jer o čemu bi maštao, a onda u krajnjoj liniji i pisao jedan logorski zatočenik, o čemu ako ne o ključu koji će ga izbaviti iz ambijenta zatvorskih uza? Nakon odlaska iz Kraljevice mapu s rukopisima, među kojima su bili dnevnik njegova sina Vladimira, popis djece iz logora koju je pokušavao spasiti te crteži slikara Ivana Reina, Gottlieb je predao kapetanu nekog trabakula. Ali od rukopisa romana Ključ od velikih vrata nije se odvajao, nosio ga je sa sobom na Rab. Nakon pada Mussolinija, Gottlieb se sa svojim rukopisom (ili rukopis sa svojim Gottliebom) našao u partizanima. No dok se za njemačkog ataka skrivao u pećini podno Plješivice, u prašini dinamita nestali su dijelovi uporno čuvana romana. Utješno, pisac se spasio. Ali nevjerojatnost je slijedila jedna za drugom. Dospjevši u Italiju, u Bari, gdje je radio na evakuaciji preživjelih Židova, Gottlieb je ponovo počeo pisati svoj izgubljeni roman. Krajem 1945. godine, kad je već i rat završio, Gottlieb je finalizirao novu varijantu uništenoga romana. Nemoguće je pritom zaobići intimnu tragediju autora i njegove supruge Ruže Gottlieb, rođene Löwenstein, koji su u ratnim godinama ostali bez dvojice sinova, Danka i Vladimira. Prvog su odmah po osnutku Pavelićeve države uhitile ustaše i ubile u Jadovnu, a drugi je poginuo 1944. u prometnoj nesreći u Bariju. Nakon svega, Gottlieb je maštao o mogućnosti da svoj roman plasira na inozemno tržište. Sam ga je preveo na njemački, ali nakon prvih informacija interesenti su odustajali, koliko zbog elemenata fantastike, toliko ili još više zbog izričitih aluzija na Hitlera koje njemačke nakladnike nisu zanimale, tim više što su pripadnici njihova naroda poslije rata nosili hipoteku krivnje i en général identificirani s Fūhrerom. Ipak, američki nakladnik Simon & Schuster tiskao je roman pod naslovom The Key to the Great Gate, dekoriran ilustracijama Sama Fischera. Kritičari su se pohvalno izrazili o Gottliebu, uz njegovo ime asocirali su Hašeka i Alejhema, za razliku od marksističkog časopisa The New Masses, koji je u njemu prepoznao utopijski anarhizam, nedostatan da ponudi pravi odgovor na fenomen tiranije. Tri godine poslije američkog izdanja, Ključ od velikih vrata tiskan je i na hebrejskom jeziku u prijevodu piščeva prijatelja Cvija Rotema, pravim imenom Artura Ericha Rothmūllera, brata već spomenutog Marka Arona Rothmūllera, koji je priredio i Gottliebova izabrana djela u dva sveska. Možda zvuči cinično tvrdnja da je povijest nastajanja, nestajanja te opetovanog rađanja Ključa od velikih vrata zanimljivija i provokativnija od sama romana, ali poslije nepunih 80 godina publiciran je napokon i u hrvatskoj verziji (nakladnik Bodoni iz Zagreba, priredila Natka Badurina, ilustracije Sam Fischer, pogovor Natka Badurina i Miljenko Jergović, urednik Seid Serdarević).

S obzirom na (dis)kvalifikaciju netom spomenuta marksističkog časopisa, Ključ od velikih vrata moguće je proglasiti utopijskim romanom u onom smislu u kojem njegov glavni junak teži za svijetom lišenim nasilja ili svijetom u kojem će ono, ako je već nužno, biti svedeno na minimum. Ali krenimo redom. Radnja romana locirana je u ćeliji broj 84 bečkoga policijskog zatvora. Godina je 1941, Anschluss je već svojevrsna prošlost, a Hitler hara Europom s izgledima koji su u to vrijeme možda i veći od onih s kojima je računala suprotna strana. Zatvorsku ćeliju u Beču dijele trojica Židova, solunski nadrabin, doktor Strauss i pripovjedač, kojima se u jednom času pridružuje misteriozni Poljak Dov Tarnopolski. Kako što se nenadano pojavio, Tarnopolski je isto tako nenadano i nestao. Kao da ga je zemlja progutala. U klaustrofobičnom prostoru hapsane, makar i bečke, u kratkom vremenskom isječku, ili u sekundi usporedivoj s vječnošću (ako slijedimo filozofiju koju fingira pripovjedač), četiri junaka predvođenih Tarnopolskim razapeti su između krvave nacističke stvarnosti i teško izbježivih snova. A o čemu bi mogli sanjati zatočenici jedne ćuze ako ne o slobodi? Kao kakav mračni oblak, nad svima njima nadvila se figura zatvorskog kerbera Wastla Weichelsbrauna, Tirolca, nositelja Fūhrerova Blutordena koji je svoju antipatičnu dužnost obavljao s fanatičnom revnošću na kojoj počivaju svi totalitarni režimi. Ili kako precizira pripovjedač, obavljao ju je s revnošću koja je imanentna Nijemcima i po kojoj se taj narod najbolje prepoznaje. Ali ono što je u Gottliebovo vrijeme bilo očekivano ili bez zadrške prihvatljivo, da se odium spram nekog diktatora transferira na cijele narode, danas pripada u sferu političke nekorektnosti, iako književnost svedena na civilizacijski prihvatljive modele ponašanja ne bi bila ništa drugo nego kič. Dakle, zatvorenici razmišljaju o tome kako da se domognu cigarete ili čašice alkohola, polemiziraju i igraju šah (Gottlieb je bio pasionirani šahist), sanjajući trenutak kad će izići na svjetlo dana, ne zato što su kriminalci, nasilnici ili tko zna kakvi grešnici, nego zato što su rođeni kao Židovi. Do dolaska Dova Tarnopolskog, zatvorsku svakodnevicu inercijom dužnosti ili zbog svog bolesnog karaktera remetio je tek nadobudni pas čuvar krsnog imena Wastl Weichselbraun.

A onda je kao kakav deus ex machina na zatvorsku pozornicu aterirao Dov Tarnopolski. Što je sve izvodio taj poljski Židov? Ako su se njegovi kompanjoni zaželjeli jela i pila, on je njihov svemir istog časa ispunio likerima, svim mogućim jelima i živim pijetlovima. U jednom času usred ćelije instalirao je klavir, a vrhunac moći demonstrirao je zatvaranjem Weichselbrauna u šampanjsku čašu u kojoj se taj batrgao kao muha u paukovim nitima. Kao što se neočekivano pojavio, Tarnopolski je neočekivano i nestao, jednog „četvrtka u mjesecu julu“, kako tvrdi Gottlieb. Između tih dviju točaka, između pojavljivanja i podjednako nenadanog „odjavljivanja“ Tarnopolskog, razapeta je mreža piščevih refleksija o ratnim aktualijama, sudbini Židova, ali i teoriji relativnosti, infinitezimalima, integralima, elektromagnetskim valovima, enigmi vremena te mehanizmu za kondenzaciju prostora kojim se Tarnopolski koristio u realizaciji svojih teško opisivih i još teže objašnjivih čuda. Zatvorski ambijent i nacistička okupacija dekorirani staniolskom dozom humora i znanstvene fantastike, to je rebus unutar kojeg je hrvatski Židov, pravnik po profesiji i pisac po vokaciji, identificirao svoje romansijerske ambicije. Ako je jedan čovjek u zatvoru, onda to može biti strogo individualno pitanje, ali ako su svi Židovi u zatvoru, onda je cijeli svijet u zatvoru, pod pretpostavkom da je židovski narod, kao i svaki drugi, simulakrum za ljudski rod.

Pretenciozni dijalozi koji laviraju od znanstvenog diskursa i erističkog šarlatanstva do humornom i zatvorskom realnošću impregniranih epizoda, samo su okvir u kojem pripovjedač otkriva svoje opsesije, podjednako privatne i kolektivne, židovske i općeljudske. U kontekstu ratnom i zatvorskom teško je bilo izbjeći Hitlera, kojem se suprotstavlja Tarnopolski kao izričit antipod. Nema sumnje, u to vrijeme Fūhrer je bio točka određenja: Picasso je slikao Guernicu, Chaplin je snimao svoj možda najslavniji film The Great Dictator, Šostakovič je skladao Sedmu simfoniju, poznatiju kao Lenjingradska, Thomas Mann smišljao je Doktora Faustusa, a i Gottlieb se našao u koloni onih koji su se ako ne oružjem, onda snagom vlastite riječi konfrontirali mraku fiksiranu u nacističkom vođi. Kako bismo znali što je sloboda da nema zatvora, pita se gotovo u nevjerici Gottlieb, podsjećajući do neke mjere na Andrićevu Prokletu avliju, koja je također zatvor, doduše ne bečki nego carigradski ili istanbulski. Ali ambicije Gottliebova glavnog junaka sezale su mnogo dalje od mogućnosti da otkračuna jedna zatvorska vrata. Tarnopolski je nakanio otvoriti sve tamnice ovog svijeta, faktične i one pohranjene u ljudskim glavama. Uvjeren je da je sposoban za takvo što jer raspolaže neograničenim sposobnostima, ali je, za razliku od svih diktatora i samodržaca, lišen potrebe da zlorabi vlastitu moć. Štoviše, ne podnosi ni samovolju ni teror, pa bi u jednoj utopijskoj viziji mogao generirati beskonfliktni svijet, usporediv u krajnjoj konzekvenci s Campanellinim Gradom Sunca (Civitas Solis) ili nekim drugim klasičnim naslovom toga žanra.

Nošen s jedne strane potrebom za znanošću i individualnim osviještenjem, a s druge katastrofom velikih svjetskih ratova koji čovjeka pretvaraju u beštiju, Tarnopolski se rodio kao dijete Gottliebove uzavrele mašte. No, prema Francuzu Ernestu Seillièreu, ambicije nekog carstva da gospodari drugim narodima i okupira tuđe teritorije nisu imanentne samo državnim entitetima nego i ljudskim bićima. Polazeći od općepoznatih fizičkih zakona, Seillière je nastojao dokazati da su pojedinci, čak i kad utjelovljuju najplemenitije ideje, vođeni osobnim interesom. Primjere za to nalazio je na svakom koraku. Kad im se ništa ne bi suprotstavljalo, i najsitnije čestice materije okupirale bi cijeli svijet! Sve čestice, ili kemijski sustavi, sudaraju se s drugim tijelima u nemilosrdnoj borbi koja završava eliminacijom jednih ili drugih. Što vrijedi za nevidljive atome, vrijedi isto tako za sve žive vrste. Vrijedi i za čovjeka. Možda je to dijalektika prožimanja suprotnosti ili svemirski zakon koji pretpostavlja nasilje kao svojevrsni faktor opstanka. Da takve opservacije u krajnjoj liniji nisu bile strane ni Gottliebu, svjedoči epizoda u kojoj nadrabin i doktor Strauss vode polemiku izazvanu kruženjem jednog samotnog moljca. Prvi ga je pokušavao ščepati, dok drugi objašnjava da taj kukac svojom aktivnošću upošljava tisuće tkalaca, krojača, putnika i korespondenata koji bez njegove štetočinske djelatnosti ne bi imali posla, što će reći da ne bi imali od čega živjeti. Sićušan moljac tek je primjer za sliku totaliteta koju tvore početak i kraj, uspon i pad ili elementi konstrukcije i destrukcije. Identificirajući svijet i tamnicu, fantazmagorične i apokaliptične teme, Gottlieb je beletrizirao pitanja koja su danas podjednako provokativna kao što su bila i u vrijeme nastajanja njegova romana.

Piše Zdravko Zima

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb 

Pronađi knjigu!