Nakon mukotrpnog rada na pripremi rukopisa (koji je u međuvremenu izgubljen!) za tisak, roman je najzad objavljen u ljeto 1927. godine u izdanju varšavske kuće F. Hoesick. Međutim, unatoč pokušajima njegova reklamiranja kao „romana koji će pobuditi senzaciju“, među kritičarima-recenzentima nije pobudio senzaciju: ocijenili su ga uglavnom negativno, kao „djelo koje ne spada u umjetnička djela“ (L. Piwiński), kao „djelo promašeno u samim pretpostavkama – kao iskušavanje forme i kao problem novog sadržaja“(J. E. Płomieński), kao osobnu ispovijest autora, zbog čega bi prije trebalo govoriti o „pseudoromanu“ (E. Breiter), odnosno zbog njegove jezične i stilističke dvojbenosti, „ponavljanja identičnih razmišljanja, situacija, rješenja“ (J. Dąbrowski). Na sve te primjedbe, koje potvrđuju onu istu nepripravnost horizonta očekivanja recentne književne kritike koju je doživio i kao dramatičar, Witkacy odgovara u siječnju 1928. godine, objavljujući u svom ozbiljno-šaljivo-ironičnom stilu polemiku Roman /odgovor recenzenzentima Oproštaja s jeseni/). U članku, pored ostalog, piše: 

„U početku nisam namjeravao odgovarati na kritike svog romana O/proštaj/ s j/eseni/. Smatrao sam da u toj sferi više neće biti mjesta za metodološke probleme. Mislio sam da se, naravno, mogu pojaviti neshvaćanja i nesporazumi, proizašli iz razlika u političkim i društvenim stavovima, ali smatrao sam da se à propos romana u kojemu je predočen život kao takav neće pojaviti stari prigovori, i da, što se tiče metoda, to neće biti predmet diskusije. (…) Što se mene tiče, moram naglasiti da ukoliko je u odnosu na moje komade kritika zauzela životno stajalište, što znači obrnuto od onog koje je trebala, s romanom je također ispalo naopako: pitanje ideje i života zaobiđeno je u korist formalnih, uostalom prilično deklarativnih i neutemeljenih prigovora.“

Drugim riječima, kritika je promašila sve: kad je trebala govoriti o formi, govorila je o sadržaju; kad je trebala govoriti o sadržaju, govorila je o formi. Witkacyjeva polemika povodom Oproštaja s jeseni pokazuje da je, uz male iznimke, riječ o novoj epizodi njegovih stalnih nesporazuma s kritičarima – o fundamentalnom nerazumijevanju Witkacyjevih namjera. Odatle, konačno, i kritička pasija s kojom je uvijek iznova nastojao dokazati da je nerazumijevanje svjetonazornih i estetičkih pretpostavki njegova stvaralaštva glavni uzrok pogrešnih procjena i promašenih interpretacija uglavnom konzervativne ili ideologizirane kritike.

No u članku se Witkacy, gorljivi polemičar, osvrće na još jednu konstantu recepcije njegove uloge dvadesetih i tridesetih godina: riječ je fatalnom utjecaju legende koja ga prati i s kojom se godinama uzaludno bori. U fus-noti tog teksta odgovora kritičarima, pri čemu  svoj ton (kroz smijeh) podiže na višu razinu:

„Postoje bezobzirni ljudi koji imaju peh. Naravno, vlastiti peh ne bih dao ni za svu slavu i bogatstvo, ali on je ipak prilično neugodan. Stvorena je legenda in minus i s tim legendarnim likom (koliko samo ljudi sanja o legendi – ali, molim, pokušajte samo imati onakvu kakvu imam ja) mnogi se bore sasvim apriorno, čak ni ne znajući dobro o čemu se radi. Postoji čitava hrpa glupana koja želi uvjeriti da se ja želim samo zabaviti i nekoga namagarčiti, nakon čega ću skinuti masku i nasmijati se. Drugi idioti, na temelju činjenice da sam velik dio svog života proveo u Zakopanom) (…) obezvređuju sve što sam napravio, umjesto da se dive što sam, sjedeći u toj rupi, toliko toga napravio. Postoje i čudnovati kreteni, koji na temelju deformacije u mojim komadima smatraju da me ne treba shvaćati ozbiljno. (…) Ako govorim ozbiljno, naravno, svaka se budala dosađuje, jer mu se ne da razmišljati. I tako je sa svime (…) Gospodo, ja više žalim vas i našu zemlju nego sebe – ja si mogu dopustiti da na sve to gledam odozgo i s određenom samilošću, ali bez velike gorčine. Još jednom ponavljam: nije riječ i ne žalim se zbog negativnih sudova, nego zato što je riječ o metodi – sramotnoj i nedostojnoj kulturnih ljudi”. 

            Opaskom o „metodi“ zatvorena je polemika započeta prvim reakcijama na Oproštaj s jeseni. Na sve te (ne)opravdane glasove Witkacy se sada mogao osvrnuti „s visoka“ jer će već te iste, 1927. godine – dakle, samo nekoliko mjeseci nakon završetka pisanja Oproštaja s jeseni – prionuti na realizaciju novog „romana-vreće“ – još složenije i još zahtjevnije Nezasitnosti. Ali problemi s kritikom ni nakon toga nisu prestali: oni su konstanta te recepcije, a nadići će ih tek, zahvaljujući sasvim drukčijem povijesnom kontekstu, poljska i svjetska recepcija začeta u obzorju političke „jugovine“ 1956. godine. Od tada ta će mu kritika pridavati listom predšasničke atribute:  katastrofista i egzistencijalista, apsurdista, antiutopijskog pisca, i konačno postmodernista – pisca ispred vlastitog vremena, pisca koji je najavio mnoge pojave što pripadaju budućim vremenima. Zvuči poznato?

*

Oproštaj s jeseni prijelazna je postaja na putu od Witkacyjeva prvog mladenačkog romana „s ključem“ do Nezasitnosti (Nienasycenie, 1930), kao vrhunca njegova postupka groteskizacije svijeta. U toj perspektivi on djelomice odražava kontinuitet već poznatih  književnih tema i postupaka, ali donosi i veliki novum: ukoliko je prvi Witkacyjev roman neposredno svjedočanstvo života unutar zatvorene, samodostatne skupine mladih intelektualaca i umjetnika, opsesivno posvećene vlastitom erotskom i intelektualnom odrastanju, Oproštaj i Nezasitnost u isti tematski okvir „degenerirane bande“ uvode – politiku: u prvom slučaju riječ je o „pozadinskom“ odjeku rata i revolucije, u drugom pak o neposredno proživljenoj krizi poljske demokracije u prvim godinama nakon rata, državnom udaru Józefa Piłsudskog (1926) i preuzimanju vlasti od strane tzv. sanacije, odnosno svjetskoj ekonomskoj krizi koja će potaknuti pojavu velikih totalitarizama – fašizma i staljinizma, ali i „malih“, provincijskih totalitarizama, koji se javljaju diljem Europe, pa i u Poljskoj. 

Taj prodor politike u romanesknu strukturu ima važne konzekvence, jer dok je u Oproštaju politika prisutna kao refleks revolucionarnih zbivanja, fabularnu koherenciju jamči lik glavnog junak Atanazyja Bazakbala, odnosno spirala njegove putanje u rasap ličnosti i smrt; međutim, u Nezasitnosti politika će provaliti u samo središte romaneskne svijesti, koja će se raspoloviti, pa će i sâm roman razbiti na dva dijela s dva odvojena junaka: s Genezypom Kapenom kao instancom „mladosti“ i Odrpankowiczem, kao instancom „politike“ – pri čemu se i jedna i druga isprepleću u zrcalu groteskne međuovisnosti. 

Navedena činjenica očituje se i u aspektu Witkacyjeva jezika. Naime, ako su 622 Bungova pada nastala još uvijek u znaku stilistike moderne, Oproštaj s jeseni  iščitava se kao pomak prema jeziku psihološke proze dvadesetih godina, ne bez utjecaja dramskog stvaralaštva; u tom smislu Oproštaj je još uvijek konvencionalna, kasno mladopoljska struktura lišena avangardnih jezičnih eksperimenata, koji će eksplodirati nekoliko godina kasnije – u Nezasitnosti, odnosno u Šusterima (Szewcy, 1934): riječ je o neologizmima i jezičnim kalamburima koji su u suvremenoj čitalačkoj recepciji postali zaštitnim znakom Witkacyjeve jezične virtuozerije i umjetnosti općenito, a koja je refleks postupka groteskizacije svijeta u mediju politike, odnosno njegove glavne persuazivne poluge – retorike. Upravo ta retorika, „brbljanje“ kao sudbina suvremenog svijeta, posredno utjelovljena u Nezasitnosti, a vrlo neposredno u Šusterima, pokazuje sve očitije znakove nemoći i dekadencije, predstavljene u mediju dezintegriranog jezika. I u tom smislu jezik reflektira bit, kako je smatrao Witkacy, oponirajući Wittgensteinu. 

Ovdje, u Oproštaju s jeseni te kalamburizacije jezika još nema, možemo je prepoznati samo iznimno. I ona je rezultat povijesnih procesa: dok se stari svijet već raspao, novi se još uvijek nije konstituirao. Witkacyjev je svijet – svijet u metamorfozi, na putu u budućnost koja će poništiti sve njegove humane i umjetničke pretpostavke. Nakon smrti Čiste forme „roman-vreća“ i sâm se postupno raspada pod teretom nesnosnog sadržaja – užasa egzistencije i prokletstva politike. Najbolji je dokaz tome posljednji, nedovršeni Witkacyjev roman, Jedini izlaz (Jedyne wyjście, započeto 1931-1933), u kojemu se romaneskna struktura definitivno povlači u korist filozofskog diskursa, Witkacyjeve – čini se, najveće i najdugotrajnije opsesije i/ili ljubavi. Prevodilac koji ulazi u taj višeslojni, tragično-komični svijet mora biti svjestan te (neumitne) činjenice.