Ja-Koji-Sam-Angus-Mrtvoga-Drveta

sjedim sasvim nepomično na grani araukarije i vidim gore do Kupusoglavog brda i dolje do Rupertove klisure preko istrošenih obalnih stijena i pučine koja završava u ništavilu. Još nisam zavezao glavu kožnatim remenom i zbog toga vidim na sve strane, čak i sve zelene usjeve na ravnici.

Gospodin Clarke visoko je među granama pilom i nožem napravio otvor za obilježavanje, onoliko velik koliko je gospodin Hawley bio naredio, dva lakta širok, šest lakata visok.

Gospodin Hawley kao dnevni mi je zadatak dodijelio ptice. Svaki dan obilježavao sam ih bučinim sjemenkama, žitaricama, zasebno rižinim i pšeničnim zrnima, te suhim graškom.

Za svaku pticu koja lepetajući proleti pored otvora, poput ptica travnjaka, smeđih golubova i posebno golubova pećinara, u glinenu posudu ispustim po jedno zrno pšenice. Za jureće ptice, poput lastavica, jastrebova i, rijetko, za pticu fregatu koja doleti s mora nošena vjetrom, ispustim ovalnu sjemenku bundeve.

Za svaku lepršajuću pticu, poput ravničarske ptice vitičastih nogu, ispustim zrno riže. Za čudne, iz gustiša zalutale vrste u kožnatoj vrećici imam tvrdo osušenog graška.

To je zadatak, zapovijed, uputa i poduka. Gospodin Hawley kao dnevni mi je zadatak dodijelio ptice, a kao noćni zadatak nešto drugo. Noćni zadatak još je važniji. Oba su zadatka zapovijedi bilježenja i gospodin Hawley u potpunosti mi ih je objasnio. Gospodinu Clarkeu rekao je da su toliko jednostavni da su i glupanu lagani (a Angus nije glup, dijete nikada nije glupo, Clarke, samo ispunjeno prazninom i može se u njega uliti bilo što, te zbog toga neka ovaj mali pokus bude vježba ljudskog uma).Stigli su zajedno Unityjem, gospodin Clarke kao pomoćnik gospodina Hawleyja. Gospodin Clarke samo je za gospodina Hawleyja Clarke (ali za tebe i sve ostale ovdje gospodin Clarke).

Po danu bilježim ptice koje prolaze pored otvora. Noću bilježim sve ono što vidim na nebu, s glavom uvijek u istom zavezanom položaju i uvijek u isto vrijeme.

Ne mogu gledati pogrešno jer je oko debla pričvršćen remen, a za glavu istog remena čvrsta petlja orme. Kad se popnem na stablo, sjednem na mjesto i za deblo čavlima pričvršćenu kožnatu petlju stavim oko čela skroz do ušiju jer dalje ispod ušiju ne ide, pa je položaj uvijek isti i ispravan i tada se uvijek vidi jednako u istom smjeru i u istom rasponu.

Zar nije jednostavno? pitao je gospodin Hawley.

Jest, zaista genijalno, to ne može pokvariti ni glupi štap jama, odgovorio je gospodin Clarke.

Gospodin Hawley uštipnuo me je za uho i isprobao napetost remena, štipanje za uho ne boli, gospodin Hawley kod kuće je uštipnuo i mamu i sestru, štipanje nikoga nije zaboljelo, mama se počela smijati, a sestra je okrenula glavu.

Tako svezane glave noćima promatram nebo kroz otvor i bodljom kaktusa na tanko izrezanom listu aloje bilježim položaje zvijezda. Kod kuće kroz rupice na listu na papir utiskujem vrhom pera kapi tinte te iz ispisanih kalendara koje je ostavio gospodin Hawley bilježim pored brojeve dana. Dani su u kalendaru jedan za drugim, nijednu noć između dana se ne smije izostaviti. Ako pada kiša ili je maglovito ili je nebo potpuno oblačno, mora se napraviti jednaka slika, ali prazna i bez kapljica tinte, a uz rub nacrtati broj dana.

Ovo su zadaci bilježenja, ali dani su više za učenje, rekao je gospodin Hawley pa mi pokazao kako se mogu trenirati oči i kako zategnuti rubove očiju kako bi se bolje vidjelo. Na taj način, pri vedrom vremenu, mogu raspoznati u Dolini žalosne vrbe kokoši u zelenoj travi.

Gospodin Hawley naučio me je poslovima bilježnika u samo jednoj godini. Izabrao je žitarice, grašak, sjemenje i posudu te pokazao što treba kada uzeti i kako ispustiti, jer tako brzo kako preko ispiljenog otvora ponekad prolete lastavice, ne stigne se brojiti, ali se stignu ispustiti bučine sjemenke u posudu.

Krivi su beovi

jer jednom i najbolji mogu zaboraviti glinenu posudu u rašljama araukarije ako se spuštaju prije polovice dana, a tada će se vjerojatno dogoditi da jedan beo doleti blizu u izvidnicu i uzbuđen odleti uvis, zacvrkuće i privuče druge beove iz grmlja. Kada dođu, brzo pozoblju sve osim šarenog, za čudne vrste ptica ubačenog graška, jer je grašak za beova usta prevelik, tvrd i smrdi na dim od sušenja. Možda u Indiji, odakle ih dovoze brodovima u krletkama ili sami prevale cijeli dugi put u potpalublju, nisu vidjeli grašak.

Zbog toga je točan jedino broj šarenih čudaka, a neke od lepršajućih, jurećih i lepetajućih ptica izostavljene su iz dnevnog završnog računa.

(Odgajam te da budeš precizan i da imaš znanje, pa ćeš postati bolji od sebe samoga. Postat ćeš oštrook i bit ćeš promatrač neba za više ciljeve. Najprije sada na otoku, ali nakon toga te možda, na tebi je da stremiš više i dalje, čekaju važniji zadaci iza mora u onom pravcu, ali sada još ostaješ ovdje kako bi rastao.)

(Nikada nemoj lagati. Nemoj bilježiti položaje novih zvijezda ako nisi potpuno siguran da ih vidiš. Nemoj pretpostavljati ako ne znaš.)

(Nemoj se bojati da će te netko tući. Ni konj se ne može naučiti na gradske kočije ako mu se niz lopatice slijeva krv. Konj se na kočiju nauči uz drugog konja, on ne želi biti lošiji od onog pored sebe.)

Kada se sjetim da sam zaboravio posudu, već sam u Dvorištu kuće mrtvoga drveta. Mama peče ribe na kamenu. Kažem joj da su naredba i zadatak gospodina Hawleyja ostali nedovršeni, okrenem se i cijelim putom trčim natrag gore.

Beovi likuju na granama, vičem na njih i žustro se penjem do rašlji za sjedenje, rukom dohvaćam rub posude, i tek tada posljednji od njih uzleti prema nebu sa zrnom poprečno zaglavljenim u kljunu.

Takav dan ne može biti dobar, ali nikada ne lažem. Danas uopće ne bilježim broj ptica, nego u kalendaru pored brojeva IV 22º 1679. ostavljam prazninu. U kalendaru svaki dan ima samo jedan određeni broj, a noću taj broj dolazi od onoga dana koji je prohujao.

Ne znam pisati, ali me je gospodin Hawley naučio brojke, tako da ih znam sve, kako rastu, koliko ih je na svijetu stvoreno. Brojki ima dvije vrste, rimske i naše, naše mogu redati koliko želim. I rimskih znam mnogo, ali želim naučiti pisati. Ako znaš pisati, uz rub možeš pribilježiti zbog čega je mjesto toga dana ostalo prazno.

Budući da nisam znao pisati, gospodin Hawley me je naučio znakove za bilježenje jasnoće neba. Veliki luk ∩ označava visoko nebo, a mali luk ∩ niže nebo, a tri kapljice ´´´ su za maglu ili označavaju da su se oblaci ispriječili. Ako je istih noći više zaredom, uz znak se može nacrtati brojka.

Pod stablom sakrivam glinenu posudu u čvrstom vjedru, vjedro je visoko na kamenu, a poklapam ga škriljcem kako bih spriječio štakore i ptice da pojedu zrna. Onda drugi put trčim kući i već u dvorištu govorim mami da želim naučiti pisati.

Najprije treba naučiti čitati, kaže mama. Želim naučiti čitati. Mama podiže bebu sa zemlje jer u ruci i na ustima ima blata.

Kad bi pastor pristao pomoći. Gospodin Hawley je bio pastorov prijatelj, kaže mama i briše blato i male crve s djetetovih usta.

Ako se sasvim izbliza zagleda u blato ili pijesak, u njemu ima svačega, što pokretnog, što nepokretnog.

(Dokle u malome ima još manjega, dokle se odvojeno može još odvojiti, što misliš, Clarke? Postoji li negdje kraj ili je on beskraj? Tako bih sada postavio pitanja. Vječnost, kaže gospodin Clarke. Nemoj miješati Boga u ove stvari, govori gospodin Hawley.)

Za stolom

nas je sada petero. Sestrina beba čini se manjom od mamine, iako je samo dva mjeseca mlađa, ali je toliko mršavija i sitnija da ni za dva mjeseca neće stići narasti jednako, niti puže, niti sjedi dobro kao mamina beba.

S ribom jedemo grah i vruću kašu od jama, bebe ih ne jedu jer nemaju zube, ali smiju lizati mekani jam s vrha malog prsta. Inače piju mlijeko. Sestrina beba povremeno pije i mamino mlijeko.

Obje su mi poput mlađe braće, ali nije sasvim tako jer mi je mamina beba brat, a sestrinoj bebi ja sam ujak. I sestri su obojica poput mlađe braće, samo je jedan brat, a drugi je dijete i sin. Mamina beba je sestrinoj bebi ujak. To je složeno i Ann to razumije još slabije no ja.

Guse, zašto si otrčao natrag do stabla za promatranje? mama konačno postavlja nezgodno pitanje, na koje ne bih želio odgovoriti, ali na koje moram odgovoriti jer se uvijek mora odgovoriti i nikada se ne smije lagati jer laganje postaje navika i laži se mogu razotkriti.

Krivnju za svoje trčanje natrag u potpunosti prebacujem na beove. To je istina. Ispričam o njihovu jelu i izgubljenim žitaricama i sjemenkama. Mama počne prestrašeno slušati, jer takvo što, iako istinito, neće gospodinu Hawleyju biti po volji.

Gospodin Hawley naš je dobrotvor, ali sada je preko mora. Gospodin Hawley mudar je i učen čovjek koji me naučio svemu novome što znam i još više. U vještinama i znanju ima novog i starog, novo se taloži na staro.

Znanstvenici stoje jedni drugima na ramenima, rekao je gospodin Hawley gospodinu Clarkeu. Drugi ne dostižu tako veliko znanje jer znanstvenici najprije znaju sve staro, a onda povrh staroga uče novo. Tako već na početku više znaju jer se s ramenā prethodnika vidi dalje.

Ja želim stajati na ramenima gospodina Hawleyja.

Gospodin Hawley dobrih je godinu dana boravio kod nas. Gospodin Clarke također je boravio kod nas. Iz rukom ispisanih kalendara za 1677. i 1678., koje mi je gospodin Hawley ostavio kao primjer, po znakovima bilježenja može se vidjeti kojim danima su živjeli s nama, smjestili se u sobu i u njoj obavljali nebeska promatranja. I gotovo uvijek su jeli kod nas, osim kada su bili na ručku kod guvernera u službenoj rezidenciji ili kod druge gospode u finijim kućama u Kapelskoj donjoj dolini i Jamestownu, ili zbog drugih razloga koji mogu spriječiti dolazak.

Kad su se gospodin Hawley i gospodin Clarke vratili u Englesku, kad se Golden Fleece pred Jamestownom spremao za polazak i kad su se prvi sanduci i uređaji za promatranje odvozili čamcima, tad se počelo događati nešto drugačije i čudno. Nadvio se oblak ili sjena oblaka, zla slutnja i početak kraja dobroga.

I ja sam kratko zaplakao, ali sam se odmah okrenuo i otišao. Plakanje je prijelazno, kao što je zijevanje prijelazno kad si u kući po lošem vremenu ili si umoran, ali gospodin Hawley nije plakao, samo je s kraja kamenog pristaništa kimnuo vrlo dostojanstveno prema nama troma: mami i Ann i meni.

Pametni muškarci nikada ne plaču. Postat ću poput gospodina Hawleyja i, iako sam mu već pomalo sličan, jednako sam tome blizu i daleko.

Tako se svojom kratkom rukom mogu mjeriti udaljenosti, kako onoga što je ispred tako i udaljenosti neba. I veliki kamen u daljini je, gledajući mjerom ruke, veličine nokta. Mjesec na nebu točno je iste veličine kao nokat palca, osim kad je na horizontu i nisko nad morem. Kada je nisko, napuhnut je od zemaljskih para do veličine pesnice, ali se pri uspinjanju prazni i smanjuje do onoga koliki zapravo jest, veličine nokta palca, a istodobno posvjetljuje od narančaste na horizontu i žute na donjem nebu sve do svijetle boje nokta na srednjem nebu.

Posljednje večeri gospodin Hawley uštipnuo me za oba uha i rekao da me ostavlja na otoku kako bi mi rasla vrijednost i kako bih izvježbao oči da budu oči sokolove, oštre poput jedriličarske igle, a kada tako bude i kada malo odrastem, pozvat će me u London i dogovoriti mi plovidbu najljepšem brodom Trgovačke kompanije koji će po mene svratiti na putu iz Indije kada budu donosili porez na rižu i kada dođu s palube s hrastovim bačvama po čistu izvorsku vodu i po svinjetinu za ostatak putovanja, kozje meso koje je dozrijevalo na smrekovu dimu te limun i sve ostalo svježe za jelo.

Takvo obećanje meni vrijedi. Beovi i jedan loš dan ne mogu poništiti sigurno obećanje. Ali da bi se obećanje ispunilo, valja napisati objašnjenje na mjesto praznoga dana. Tad se može izostaviti iz izračuna i neće doći do općenite pogreške, odstupanja ili iskrivljenja o kojima je gospodin Hawley razgovarao s gospodinom Clarkeom.

Ako je prije pisanja potrebno naučiti čitati, ja ću naučiti. Neka slova znam jer su dio mojega imena (treba znati napisati barem ime, neće tebi, Anguse, potpisivanje palcem u životu biti dovoljno) i dio je pak dosta sličan brojkama. X je deset, I je jedan i V je pet. Oni skupa i pojedinačno, na različitim mjestima i točnim redoslijedom, također su brojke svih mjeseci, i od njih veće rimske brojke su poput slova.

Misliš li da bi me gospodin pastor brzo naučio čitati?

Mama odgovara da ne zna koliko brzo jer ne zna koliko je to teško. Mama kaže da ne može znati ni hoće li pastor pristati, ali obećava da će ga pitati ako bude povoljan trenutak, jer kad se radi o takvoj stvari kao što je poučavanje, ne može se zahtijevati, ne može se izravno ići tražiti, već kad se dogodi baš pravi trenutak i možda ne bude drugih da čuju, može ljubazno i ponizno pitati, kao što priliči malom čovjeku.