Kako izabrati prijevod godine? Lakše se odrediti prema prijevodu čije manjkavosti bodu čitateljske oči. No kako razgraničiti dobar od odličnoga, odlični od vrhunskoga? I kako se među vrhunskima odlučiti za jedan jedini? Koja nas mjerila vode? Jezična, stilska zahtjevnost izvornika u sprezi sa sintaktičkom tečnosti i leksičkim bogatstvom prevedenog teksta, ili sadržajna zahtjevnost izvornika, bilo na idejnoj ili opisnoj razini, koja od prevodioca zahtijeva da za potrebe rada na književnom tekstu nabere široku lepezu specijalističkih znanja, primjerice od povijesnih preko prirodoznanstvenih do tehničkih? Je li u ovoj vrsti konkurencije fizički obujam izvornika presudan čimbenik – može li tanušna zbirka ezoterične poezije pretegnuti nad proznom ciglom od tisuću stranica? U kojoj ćemo mjeri dopustiti da prevlada opći dojam o prevoditeljici ili prevoditelju, razmatrati prethodnu bibliografiju i reputaciju kandidata ili kandidatkinje? Koliko ćemo važnosti pridati opusu izvornog autora ili autorice, njezinom ili njegovom mjestu (ili odsutnosti) u književnom kanonu, a koliko relevantnosti prevedenog djela za kulturu u kojoj je nastalo i za kulturu u koju se prevodi, za širi društveni kontekst i trenutak? Svi ti kriteriji „igraju”, na sve treba obratiti jednaku pozornost, no naposljetku svatko od nas poseže i za nečim što razvijamo i kao čitatelji i kao književni profesionalci – prevoditelji, pisci, urednici, kritičari, proučavatelji književnosti – a što godine i kilometraža prevaljenih stranica naposljetku pretvore u intuiciju koja nam kaže: ovo je izniman prijevod.
Da prijevod Dobrostivih (Les Bienveillantes na izvornome francuskome) američko-francuskog romanopisca Jonathana Littella, koji je prošle godine potpisala cijenjena prevoditeljica s mađarskoga i francuskoga Lea Kovács u izdanju Frakture, a uz uredničku skrb Romana Simića, doista jest izniman prijevod, prije svega znamo po tom „osjećaju”. No odluku da ga preporučimo za Godišnju nagradu Iso Velikanović možemo raščlaniti po svim spomenutim mjerilima i to nam je ove godine istinski olakšalo rad. U nizu sjajnih prijevoda vrijednih djela stranih književnosti kandidiranih za ovogodišnjeg „Isu”, ovaj je bio među favoritima svih članova odbora, a naša su se osobna obrazloženja podudarala. Dobrostive su monumentalno djelo od tisuću tristo kartica, u Francuskoj prvotno objavljeno 2006. i ovjenčano, između ostaloga, najprestižnijim književnim priznanjem u toj zemlji, Nagradom Goncourt. Radi se o gustoj, zavidno povijesno potkrijepljenoj i stilistički zakučastoj pripovijesti u obliku fikcionalnih spomenspisa Maximiliena Auea, bivšeg časnika SS-a, u nastojanju da objasni vlastito sudjelovanje u zvjerstvima Drugog svjetskog rata ne bi li se pojasnio sam sebi – ali uza zlokobno obraćanje čitateljima koje počinje riječima „Braćo ljudi…” i već na prvoj stranici podcrtava: „A i tiče vas se: ovo vas se tiče.”
Kao antimanihejska poučna priča o tome kako birokracija zločin može pretvoriti u normu, složene strukture, golema povijesnog raspona, filozofski duboko i stilski osebujno, ovo djelo u jezičnom prijenosu zahtijeva opreznu navigaciju tjesnacima jezičnih, kulturnih i moralnih izazova. Prvi, temeljni, sama je rečenica: duga i zavojita, a prepuna preciznih povijesnih referenci i snažnog idejnog naboja. Armirana struktura francuske rečenice i ekonomičnost raznovrsnih participskih konstrukcija dopuštaju takvu ekstenzivnost i višestruko usložnjavanje, dok se labavija hrvatska sintaksa redovito muči s nastojanjem da izbjegne opetovanje odnosnih rečenica koje je čine nezgrapnom. No Lea Kovács uspješno pregovara s objema i majstorski koristi različite adute koje joj svaki od jezika u svojoj specifičnosti nudi. Littellova rečenica pod njezinim prstima zadržava svu svoju raskošnu suhoću – taj je paradoks, čini mi se, najbolje opisuje – i vjerno iscrtava labirint misaonih procesa pripovjedača-antijunaka, što je po meni glavni ključ u zamašnom snopu uspjeha ovog prijevoda.
Littellov je rječnik pomno nijansiran unutar svakog pojedinog registra za kojim poseže, od vojne, pravne i birokratske terminologije, preko tehničkog žargona do nesablažnjiva govora o tijelu i njegovim stvarnostima. Jednako uspješno razvija sofisticirana filozofska i lingvistička promišljanja i njeguje surovo fizičku deskriptivnost, a upravo ritam njihovih izmjena potiče čitatelja da izdrži maraton Dobrostivih, o čemu će se na temelju poletnog, a savršeno funkcionalnog prijevoda Lee Kovács osvjedočiti i hrvatska publika. Naravno, ovaj je tekst na leksičkoj razini kompleksan i zbog same teme Holokausta i pregibanja dvaju jezičnih i kulturnih tkanja, francuskog i njemačkog, kao i zbog nasilnih sadržaja koje roman prikazuje, a koje prevoditeljica sukladno izvorniku niti senzacionalizira, niti dezinficira. Littell svom pripovjedaču pripisuje distanciran, intelektualiziran pogled te poseže za ironijom i dvosmislenošću ne bi li zamutio moralna razgraničenja i ponukao čitatelja da se uhvati u kritički koštac s tekstom. Prijevod sjajno zadržava tu tonsku suptilnost pa protagonistov glas ostaje dosljedan i vjerodostojan od početka do kraja. A osim što su od prevoditeljice tražile podrobno proučavanje silne povijesne građe koja je iluzionistički vješto stopljena s romanesknim tkivom, Dobrostive su i intertekstualno slojevit roman koji od naslova i villonovske invokacije u prvoj rečenici nadalje naveliko crpi materijal iz starogrčke tragedije, francuske književnosti, njemačke filozofije i psihoanalize. Lea Kovács u prijevod ga je trebala i uspjela uklopiti jednako bešavno.
Kao što je primijetila kolegica Anda Bukvić Pažin: „Mada se složenost i važnost prevedenog djela ne mjere gramažom, teško mi je bilo ne misliti na masu i pri samom pogledu na ovaj roman, i od trenutka kad sam ga uzela u ruke. Međutim, kad sam doista uronila u tekst – a to je odmah od prve stranice – shvatila sam da je njegova izvanjska težina perolaka kategorija u usporedbi s bremenom gusto ispisanih stranica. Prenijeti sve raznolike težine teksta bio je pothvat izdržljivosti, jednako koliko i pothvat umješnosti, koji smo od izvornika do prijevoda čekali gotovo dvadeset godina.” Besprijekorno dvojezičan, i sam prevodilac, ali i terenski humanitarni djelatnik i novinar, Jonathan Littell književno je stasao na križanjima jezika i kultura, mjestima gdje se svi mi najdojmljivije, a često i najbolnije susrećemo s drugim i drukčijim, gdje želju za razumijevanjem i tumačenjem tuđega doživljavamo strastveno i snažno kao, recimo… književni prevodioci. Možda je baš dvadeset godina poslije, u upravo ovakvom i ovdašnjem sada, mnogostruko važno što Dobrostive dobivaju dodatnu pozornost i priznanje. No kao književnoj prevoditeljici, intimno mi je najvažnije što ih čitamo u vrhunskom prijevodu.
U ime Odbora za dodjelu Nagrade Iso Velikanović, iskreno i nadasve zahvalno čestitam Lei Kovács!
Vlatka Valentić
