Jedan dječak penje se uz obalu rijeke. Potom zakorači na željeznički most. Dvanaest mu je godina.

Kleknuo je, iznad sunce žari, i uho približio tračnici. Tračnica ne vibrira. Vlak još nije prošao zavoj s druge strane rijeke.

Dječak počinje trčati duž tračnica. Stiže na sredinu mosta. Stane na rub ograde mosta i zagleda se u muljevitu rijeku koja protječe ispod.

S lijeve je strane betonski stup na koji se most naslanja. Zdesna, palo stablo jednim dijelom leži u plićaku rijeke, njegove grane strše iz tamne vode. Između njih proteže se prazan prostor nešto širi od jednog metra.

Čuo je da je s tog mjesta moguće skočiti u rijeku, ali ne može u to biti siguran jer nikada nije vidio da je to itko učinio.

Kamenje pod njegovim nogama počinje podrhtavati. Saginje se i ponovno približava uho tračnici.

Tračnice počinju vibrirati. Vlak se približava.
Gleda u tamnu, mutnu vodu, srce mu sve brže kuca.

Dječak uopće ne shvaća da više nije dječak, već da je samo uspomena na dječaka.

On je uspomena na dječaka koja ubrzano prolazi umom muškarca u sobi u Hotelu Sheraton u središtu Nashvillea u Tennesseeju, muškarca koji je u bedro dobio injekciju steroida koja će ublažiti mučninu od dugog leta i prehlađenog pjevača preobraziti u božanstvo.

Za tri sata izjurit će iz hotelske sobe. Proći će kroz prazan grad, prelazeći preko velikih rijeka, vozit će se pustim prerijama i širokim višetračnim autocestama, pod sve tamnijim nebesima, poput nekog malog boga, sve kako bi večeras bio s vama.