“Jer putovanje čini put putom”, upravo recitira natjecateljica na televizijskom kvizu, multipraktičnim znanjima oboružana Kaštelanka s dosad izvrsnim rezultatom.

Do tog trenutka činila mi se simpatičnom čudakinjom, ali otkako je krenula, na voditeljev nagovor, deklamirati svoju refleksivnu poeziju, pa još to s putovanjem, počeo sam joj u ekran dovikivati pogrešne odgovore.

Nema, naime, ako mene pitate, ničega dosadnijega i besmislenijega od putovanja. Bitan je cilj, bitno je stići, a sve između toga, sve između točke A i točke B, uglavnom je teška gnjavaža, ispunjena nametljivim ili naglašeno hladnim suputnicima, jezivo bezukusnim avionskim sendvičima ili pretoplim pivom u vagon-restoranima. Volim doći i ostvarivati noćenja u smještajnim kapacitetima, ali putovati ne volim. Ne volim to prevaljivanje puta, svu tu brzu prehranu i kave na benzinskim postajama, ne volim konduktere koji se drže poput dopredsjednika razreda u Akademiji znanosti i umjetnosti, ne volim plastične osmijehe stjuardesa (noge su drugo!), ne volim miris benzina koji mi satima ostaje na prstima poslije usputnoga tankanja… Ne volim dječje zanovijetanje sa stražnjeg sjedala, ne volim šest sati Narodnog radija u autobusu od Splita do Zagreba, ne volim to što na putovanjima smijem pušiti jedino ako sam sâm samcat u svojem autu. Ne volim, riječju, ništa između A i B. Jer, dovraga, ako sam krenuo u B, nisam krenuo radi svega onoga između, nego zbog samoga B-a, zbog tamošnjega piva, lijepih gospodični i, što ću, nekakve obaveze, nečega što treba brzo odraditi da bi se moglo malo i uživati prije povratka.

Evo, recimo, Pula. Pakao je putovati do nje iz Splita, pogotovo ako, poput mene i svih iz ove knjige, već godinama odlazite tamo početkom prosinca. Oblaci na startu, bura na Maslenici, kiša kroz Liku, čista plijesan od Bosiljeva do Učke, sumrak i mrak po Ipsilonu… Jeza. Ali onda dođeš u Pulu, i ljube te u obraze lijepe žene koje nisi vidio cijelu godinu i donosi ti netko čašu s pićem, i svud oko tebe krasne knjige na prigodnom sniženju, pa hotelska soba s čašama i zahodskom daskom, dezinficiranima samo radi tvoje sigurnosti…

Postoji samo jedan razlog zbog kojega sam tu i tamo odgledao poneku epizodu “Zvjezdanih staza”. Ime mu je “enerdžajz!”, a izgovaraju ga glavni likovi kad god se požele dematerijalizirati na točki A i rematerijalizirati na točki B. Jednostavno, frajer se klepne desnim dlanom po prsima i, dok si rekao “Lijepa naša do…”, osvane cirka tri tisuće kilometara dalje. Enerdžajz! Tako bi vrijedilo putovati, a ne da pred Malom Kapelom, po snijegu što nošen stravičnim vjetrom pada gotovo vodoravno, strepiš hoće li ti Boris Dežulović i Ante Tomić (tko to nije doživio, neka mi se ne obraća!) uspjeti namjestiti lance na pogonske kotače punčeve nove mazde! Išli smo tada u Zagreb, koji nas je očekivao širom raskriljenih ruku, sve je bilo spremno za nas, a onda smo, zbog tog snijega (i zbog debilića koji na svoje kotače nisu znali postaviti lance onako nevjerojatno brzo kao Ante i Boro na moje) putovali jedanaest sati. Autocestom! Pa vi meni pričajte o čarima putovanja…

Putovanje je napor i dosada, gledanje kroz prozor bez ikakve šanse (najčešće ni želje) da se išta od zapaženoga pogleda i izbliza. Putovanje je čisti umor, bez obzira na udaljenost i prijevozno sredstvo. Putovanja, to su uludo potrošeni sati i sati drndanja u kolonama, stajanja na sporednim kolosijecima provincijskih stanica, sjedenja na neudobnim stolicama aseptično hladnih aerodromskih čekaonica…

Osim toga, to je i stavljanje vlastite sudbine  na kocku: na svakom bi prometalu, po uzoru na svaku kutiju cigareta, trebalo pisati: “Uporaba ove naprave može ozbiljno ugroziti vaše zdravlje, pa i život”. Krevet je, znamo to od Marka Twaina, najopasnije mjesto na svijetu (90% ljudi je, naime, dosad umrlo baš u njemu!), a prometala su sasvim sigurno na drugomu. Sjedneš i zažmiriš, voziš se i maštaš o ljepoticama u B-u, o izložbi postimpresionista koju bi tamo neizostavno te bezodvlačno valjalo obići čim stigneš, sanjariš o mogućnosti nabave karte za nogometnu utakmicu koja se igra u B-u baš za vrijeme tvojeg boravka… A onda, da ni sam ne znaš kako, već stojiš pred svetim Petrom koji ispod nabranih obrva pita: “A što si ono radio 11. lipnja 1991., od 18.37 do 19.16, u susjedinom stanu? Ha, ptičice?”

Ne, ne, putovanje je čista kazna. Kazna za sve ono dobro, veselo i lijepo što te možda, možda, možda čeka na točki B. Možda. Tako su vjerojatno mislili i stari Hrvati, trapeći se jahanjem i pješačenjem tko zna odakle da bi napokon stigli do kraja kopna i shvatili kako sad mogu ili ostati ovdje, uz tu golemu vodurinu preko koje ne mogu, ili se vratiti nazad, u sve ono odakle su otputovali. Na našu sreću, zdrav je razum prevladao, pa su ostali tu, gdje mi danas s čekiranim bording pasovima prolazimo kroz terminale i sikjuriti pojntove.

A zdravi razum, kad ga već ničim izazvanoga spominjem, morao bi u svakom normalnom ljudskom biću izazivati krajnji otpor prema pakiranju kufera (u što valja uključiti i odabir odjeće za put, peglanje, slaganje, tako da se ispeglano što manje izgužva) te tegljenju istih, strepnji za njihovu putnu sudbinu i onda rastvaranju u tamo nekoj sobici, uz bjesomučnu uzaludnu potragu za doma zaboravljenom zubnom četkicom. Već je i to, shvaćate valjda i sami, dovoljno za zaziranje od putovanja. A putnu groznicu još nisam ni spomenuo.

Jedan sam od onih nevoljnika koje Reisefieber drma jače nego oni guzotresni masažeri protiv celulita. Sve je opet dobro čim iziđem iz portuna, ali dotad, prije svakog polaska na put barem po tri puta sjedam na zahodsku školjku i cijedim nervozu odakle god mogu. Pa onda ona panika: “Isuse, nešto sam sto posto zaboravio! Ako još nisam, sigurno hoću! Četkica, gdje mi je četkica?!” Rekao sam već, sve to prestane čim iziđem na ulicu, ali dotad je doista nepodnošljivo. I, nažalost, neizlječivo. Nedavno, kad je redakcija Slobodne Dalmacije mudro preseljena iz Splita u Dugopolje, osamnaest kilometara od mora, u drugu klimatsku i mentalitetnu zonu, našao sam se u ozbiljnoj gabuli. Tih osamnaest kilometara asfalta za mene je dotad predstavljalo tek početnu etapu većine putovanja, put do naplatnih kućica autoceste, tom sam rutom dotad išao isključivo putovati. Ali, štono bi ljudi iza brda rekli: “đava je glava”. U mojoj je glavi, naime, ta relacija i dalje ostala povezana isključivo s asocijacijama na putovanje, pa me prvih tjedan dana putna groznica, s većinom popratnih pojava, kroz jutro doma tresla kao da se spremam poći tko zna kamo, u Vladivostok, a ne na posao.

A nije, nije da ne volim otići nekamo drugamo i boraviti tamo neko vrijeme. Drago je meni sve to, dapače, jedino mrzim putovati, prevaljivati put, gubiti vrijeme na prelaženje kilometraže… Na putovanjima sam slijetao autom u grabe, pucale su mi gume, gubili su mi kufere po aerodromima, puštali mi satima Narodni radio u autobusu, slinili mi na rame, rigali mi po ruksaku na trajektu, gnjavili me svojim uspomenama, zapomagali strahujući od avionske nesreće, legitimirali me u vlaku svakih pola sata, premetali mi prtljagu, preporučivali mi da se ošišam i obrijem, tankali mi razvodnjeni benzin, tjerali me da skidam cipele pred nepoznatim ljudima oko kojih nešto pišti, uvjeravali me da hrčem kao nikad nitko, dodijavali mi teorijama o Franji Tuđmanu i njegovoj stvarnoj ulozi… Jednom mi se, svega mi, početkom 1995. na Pagu, po škuroj buri i potpuno trijeznome, minutu nakon čudom izbjegnutog sudara, u auto ukrcao i moj anđeo čuvar: skroz nijema, dugokosa i neprivlačna autostopistica, plavuša od pedesetak godina.

Zato se, eto, toplo nadam da ću doživjeti dan kad će onaj “enerdžajz!” odozgo postati dio (i) moje stvarnosti. Jedino me malo strah da bi taj dan mogao stići malo prekasno: s obzirom na neizlječivost Reisefiebera i njegovih simptoma, te na izglednog Alzheimera, nelagodna mi je i sama pomisao na sliku živahnog starčića koji se, dekoncentrirano, na školjci lupne dlanom o prsa, s gaćama spuštenima ispod koljena, te se iznenada materijalizira na dodjeli 35. “Kiklopa” ili, ne znam, na vatikanskoj ceremoniji beatifikacije Milorada Bibića Mosora…     

P.S. Zezanje na stranu, sve što sam do danas trebao znati o putovanjima naučio sam davno iz “Prerušenog prosjaka” Ivana Kušana, jedne od najzanemarenijih velikih knjiga u Hrvata. Toplo je preporučujem svakome tko voli doći iz A u B, a teško podnosi sve ono između. Ima je, nažalost, još samo po knjižnicama. Ja sam svoj primjerak zaboravio u Berlinu prije dvije godine. Na radijatoru u zahodu hotelske sobe, ujutro prije polaska na povratak, trpeći putnu groznicu. Uvijek nešto zaboravim…