Autor: David Grossman

Dok subotnje jutro sedmog listopada iščezava u daljini, čini se da njegove strahote postaju sve veće. Neprekidno iznova sebi samima izgovaramo priču koja je oblikovala naš identitet i našu sudbinu. Kako su tijekom nekoliko sati tisuće Hamasovih terorista zaposjele domove nevinih izraelskih civila, kako su ubili njih otprilike sto četrdeset, silovali, otimali, pljačkali i palili. Tijekom tih košmarnih noćnih sati, prije no što se izraelska vojska prenula iz šoka, Izraelci su dobili grub i konkretan pogled na ono što bi se moglo dogoditi ne samo u slučaju da njihova zemlja bude morala pretrpjeti udar odmazde već i u slučaju da prestane postojati. Ako Izraela više ne bude.

Razgovarao sam sa Židovima koji žive izvan Izraela, koji su mi također rekli da su tijekom tih sati osjetili da je njihovo tjelesno i duhovno postojanje uzdrmano i ranjeno. Ali i više od toga: oduzet im je dio njihove životne snage, i sada je skroz nestao. Isuviše je sporo vojska došla k sebi i počela uzvraćati udarac. Izraelska država još je uvijek lizala svoje rane, a civilno društvo već se masovno prijavljivalo za spasilačke i organizacijske operacije, stotine tisuća građana dobrovoljno su se organizirale da učine ono što je trebala učiniti paralizirana i bespomoćna država.

U vrijeme dok ovo pišem, sredinom veljače 2024., prema podacima Hamasova Ministarstva zdravlja u Gazi, u pojasu Gaze dosada je ubijeno otprilike trideset tisuća ljudi. Među njima su mnoga djeca i civili od kojih neki nisu bili pripadnici Hamasa, i nisu imali udjela u ratnom ciklusu. “Neumiješani”, kako ih naziva Izrael na “konfliktskom” – jeziku kojim sami sebe zavaravaju narodi zahvaćeni ratom, ne bi li izbjegli suočavanje s posljedicama vlastitog djelovanja.

* * *

Poznati kabalistički mudrac Gershom Scholem skovao je stih-izreku: “Sva krv utječe u ranu.” Četiri i pol mjeseca nakon masakra Izrael se upravo tako osjeća. Strah, nevjerica, bol, poniženje i osvetoljubivost, mentalna ener­gija čitave nacije, sve to i dalje utječe u tu ranu, u provaliju u koju još uvijek propadamo.

Ne možemo prestati misliti o djevojkama, ženama i muškarcima koje su napadači iz Gaze silovali, uživo snimajući svoje zločine i prikazujući ih obiteljima žrtava, o bebama odrubljenih glava, obiteljima spaljenim naživo. I taoci. Izraelci koji su već sto pedeset i jedan dan zatočeni u tunelima, neki od njih u željeznim kavezima. To su djeca, starci, žene i muškarci koji nisu zdravi, umi­ru od nedostatka kisika i lijekova, i od nedostatka nade. Ili možda umiru zbog toga što obični ljudi izloženi apsolutnom, demonskom zlu najčešće gube želju za životom, želju da žive u svijetu u kojem su takvo zlo i bezdušnost mogući. U kojem žive ljudi poput Hamasovih terorista.

* * *

Zvjerski zločin koji se dogodio 7. listopada ponekad iz našeg pamćenja briše ono što je bilo prije toga. A opet, pukotine koje su pozivale na uzbunu pojavile su se u izraelskom društvu već otprilike devet mjeseci prije masakra. Vlada na čelu s Benjaminom Netanyahuom nije posustajala od niza zakonodavnih koraka osmišljenih da oslabe autoritet Vrhovnog suda, nanoseći time smrtonosan udarac demokratskoj naravi Izraela. Tijekom proteklih mjeseci stotine tisuća građana svakoga su tjedna izlazile na ulice i prosvjedovale protiv vladinog plana. Izraelska je desnica podržavala vladu. Čitava je nacija postajala naklonjena krajnostima i podijeljena u dva tabora. Ono što je nekoć bio legitiman ideološki prijepor između desnice i ljevice pretvorilo se u spektakl duboke mržnje između raznih “plemena”. Javno mnijenje postalo je nasilno i zatrovano. Izraelska javnost počela je osjećati da su temelji njezina nacionalnog doma nestabilni.

Za vas koji živite u zemljama u kojima je pojam doma samorazumljiv morao bih objasniti da za mene, kroz moju izraelsku leću, dom znači osjećaj sigurnosti, zaštite i pripadanja koji um obavijaju toplinom. Dom je mjesto gdje mogu bezbrižno postojati. To je mjesto čije su granice priznali svi – a osobito moji susjedi. No sve je to za mene ovijeno čežnjom za nečim što se nikada nije u potpunosti ostvarilo. Nažalost, Izrael je trenutačno više utvrda nego dom. Ne pruža ni sigurnost, ni ugodu, a moji su susjedi puni nedoumica i zahtjeva u vezi s njegovim sobama i zidovima, a u nekim slučajevima i u vezi sa samim njegovim postojanjem. Te grozne crne subote ispostavilo se da Izrael ne samo da još uvijek nije ni blizu da bude dom u punom smislu te riječi nego da čak ne umije biti ni vjerodostojna tvrđava.

Bez obzira na to, Izraelci su s pravom ponosni na hitar i učinkovit način na koji se ujedinjuju u namjeri pružanja zajedničke podrške kad je zemlja u stanju ugroze, bilo da se radi o pandemiji poput korone, ili o ratu. Tisuće su vojnih rezervista posvuda na kugli zemaljskoj sjele u avione ne bi li se pridružile svojim drugovima vojnicima kojima su pozivi već bili uručeni. Otišli su “braniti svoj dom”, kako su izjavljivali u svakom intervjuu. Nijedan vojnik nije naveo neki drugi razlog. U toj jedinstvenoj priči postojalo je nešto dirljivo: ti su mladići pohitali na bojište bez obzira na to gdje su se nalazili ne bi li zaštitili svoje roditelje, djedove i bake. I bili su spremni dati svoje živote. Prevladavajući osjećaj jedinstva u vojničkim šatorima u kojima politička opredjeljenja nisu bila važna bio je jednako ganutljiv. Jedino bitno bilo je uzajamno pomaganje i zajedništvo.

No Izraelci moje generacije koji su prošli mnoge ratove, već i sada, kao i uvijek poslije rata, postavljaju ovo pitanje: Zbog čega se takvo jedinstvo pojavljuje samo u kriznom razdoblju? Zašto nas isključivo prijetnje i opasnosti čine složnima i iz nas izvlače ono najbolje, istovremeno nas oslobađajući one čudne sile koja nas goni prema samouništenju – prema uništenju vlastitog doma?

Ova pitanja bude bolan uvid: duboki očaj koji je većinu Izraelaca obuzeo nakon masakra možda je rezultat “židovskog stanja” koje nas je još jednom zadesilo. To je stanje progonjena, nezaštićena naroda. Naroda koji usprkos mnoštvu postignuća u brojnim područjima u svo­ joj dubini i dalje ostaje narod izbjeglica prestravljen mogućnošću da bude iskorijenjen čak i nakon gotovo sedamdeset i šest godina samostalnosti. Danas je jasnije no ikad da ćemo uvijek morati budno stražariti nad tim krhkim, poroznim domom. Sada je također postalo jasno koliko je duboko ukorijenjena mržnja prema ovom narodu.

Misao koja slijedi ona je o dva izmučena naroda: i za Izraelce i za Palestince trauma izbjeglištva temeljna je i prvobitna, a opet, nijedan od ta dva naroda nije u stanju i s najmanjim tračkom razumijevanja – da suosjećanje i ne spominjem – sagledati tragediju onog drugog.

* * *

Još jedan sramotan fenomen isplivao je na površinu kao rezultat rata: Izrael je jedina zemlja na svijetu čiju je eliminaciju dopušteno otvoreno zazivati. Na prosvjedima u kojima su sudjelovale stotine tisuća ljudi, na kampusima uglednih svjetskih sveučilišta, u visokotiražnim novinama, na društvenim mrežama i na mnogim drugim mjestima čuje se poklič “smrt Izraelu”. Razumna politička kritika koja uzima u obzir složenost situacije pretvara se – kad je posrijedi Izrael – u oštru retoriku mržnje koja se ohladiti može jedino (ako uopće i može) uništenjem izraelske države. Nitko nije izrazio takvu surovost nakon što je Rusija pokušala smrviti Ukra­jinu prije dvije godine. Kad je Sadam Husein kemijskim oružjem ubio tisuće Kurda, nije bilo poziva da se razori Irak i izbriše s lica Zemlje. Jedino kad je riječ o Izraelu, dopušteno je javno zahtijevati doslovno uništenje jedne države.

Prosvjednici, novinski komentatori i istaknute javne ličnosti moraju se upitati što to izaziva toliko gnušanje kad je Izrael posrijedi. Zbog čega je Izrael od 195 zemalja na planetu usamljen u svojoj uvjetnosti, kao da njegovo postojanje ovisi o dobroj volji ostalih svjetskih nacija? Mučno je i pomisliti da je ta ubilačka mržnja usmjerena isključivo na narod koji je prije ne toliko mnogo godina umalo izbrisan s lica Zemlje. Postoji nešto iritantno u zapetljanoj i ciničnoj povezanosti između židovske egzistencijalne tjeskobe i želje da Izrael prestane postojati zastupljene među mnogim narodima i vjerama.

Još je nepodnošljivije da neke strane pokušavaju izraelsko-palestinski sukob ugurati u kolonijalistički kontekst. Zatim, postoje i oni koji hotimice zaboravljaju da Židovi nemaju neku drugu državu – što bi bio osnovni element u odredbi naroda ili države kao kolonijalističke – i zamračuju činjenicu da Židovi nisu strani okupatori u Zemlji Izraelskoj; da je njihova moćna povezanost s tom zemljom stara gotovo četiri tisuće godina, da je to mjesto gdje su se pojavili kao narod, vjera, kultura i jezik. Moguće je zamisliti zlobnu zluradost kojom ti ljudi staju na najkrhkiju točku židovskog naroda, na njegov osjećaj vječitog nepripadanja, egzistencijalne usamljenosti – točke iz koje nema bijega. Upravo ta točka često fatalno navodi na činjenje ovakvih sudbonosnih i razornih pogrešaka – razornih i za neprijatelje, i za nas same.

* * *

Tko ćemo biti, Izraelci i stanovnici Gaze, kad završi taj dugi, okrutni rat? Neće samo sjećanje na zvjerstva koja su oba naroda počinila jedan prema drugome stajati između nas još mnogo godina, već će i Hamas, to je sasvim jasno, čim mu se za to ukaže prilika, hitro krenuti s provođenjem cilja jasno navedenog u svojoj povelji, a to je vjerska dužnost uništenja Izraela. Kako onda možemo s takvim neprijateljem potpisati mirovni sporazum? A opet, imamo li izbora?

Palestinci će sami napraviti svoju računicu. Ja se kao Izraelac pitam kakvi ćemo mi ljudi biti kada završi rat. Kamo ćemo usmjeriti svoju krivnju – ako smo uopće dovoljno odvažni da je osjetimo – za ono što smo učinili nevinim Palestincima? Tisuće djece koje smo ubili. Obitelji koje smo uništili. I kako ćemo naučiti – da nas više nikad ne mogu iznenaditi – punim plućima živjeti na oštrici noža? No tko zapravo i želi živjeti i podizati djecu na oštrici noža? I koju ćemo cijenu platiti za življenje u neprekidnom oprezu i sumnji, u stalnom strahu? Koji će od nas odlučiti da ne žele, ili da ne mogu, živjeti kao vječiti vojnici, Spartanci?

Tko će ostati ovdje u Izraelu, i hoće li oni koji ostanu biti najveći ekstremisti, najveći vjerski fanatici, nacionalisti, rasisti? Jesmo li osuđeni da gledamo kako se smiona, kreativna, jedinstvena izraelska bit postepeno sjedinjuje s tragičnom ranom židovstva?

Ova će pitanja vjerojatno još godinama pratiti Izrael. Dakako, postoji mogućnost i da se stvori radikalno drugačija stvarnost koja će se s njima nositi. Možda će priznanje da je u ovom ratu nemoguće pobijediti, i štoviše, da je nemoguće održavati okupaciju zauvijek, prisiliti obje strane da prihvate rješenje dviju država koje je, usprkos svojim nedostacima i rizicima (prvi je od njih da će Hamas preuzeti Palestinu u demokratskim izborima), još uvijek jedino izvedivo?

Ovo je također vrijeme za vas – države koje možete utjecati na oba naroda – da taj svoj utjecaj iskoristite. Sada nije vrijeme za politikantstvo i ciničnu diplomaciju. Sada je rijedak trenutak u kojem udarni val nalik na onaj koji smo doživjeli 7. listopada ima moć preoblikovanja stvarnosti. Ne vide li zemlje koje imaju ulog u sukobu da Izraelci i Palestinci sami sebe više ne mogu spasiti?

U sljedećih nekoliko mjeseci zacrtat će se sudbina dvaju naroda. Doznat ćemo je li sukob koji bjesni već više od sto pedeset godina zreo za razumno, moralno, humano rješenje.

Kako tragično da će se to dogoditi – ako se uopće i dogodi – ne iz nade i zanosa, već iz iscrpljenosti i očaja. S druge strane, upravo je to stanje uma koje neprijatelje često navodi na pomirenje, i to je sve čemu se danas možemo nadati. I stoga, to će nam biti dovoljno. Čini se da smo morali proći sam pakao ne bismo li došli do mjesta s kojeg se, kad je dan izuzetno vedar, u daljini vidi rub raja.