Naslovnica Sjećanja, sjećanja; izvor: Fraktura

Autorica: Danijela Lugarić Vukas

Poticanje na čitanje književnih tekstova na ruskome jeziku i upoznavanje – putem ruske književnosti – s ruskom kulturom i svakodnevicom danas se, nakon 24. 2. 2022., kada se stvarnost pokazuje imaginativnijom od bilo kakve fikcije, doista može činiti kao neempatična provokacija. Međutim, kao što nas tragična povijesna iskustva uče, ratni će se sukobi ipak u nekom trenutku smiriti, ostavljajući za sobom pustoš, materijalne, fizičke i emocionalne ruševine, a tada će upravo književnost i umjetnost opet postati utočište, mjesto promišljanja liminalne granice između civilizacije i barbarstva, prorade individualnih i kolektivnih traumi te donošenja moralnih sudova ne činjenjem, nego razmišljanjem i estetskom projekcijom. Kolikogod se u ovom trenutku može činiti da ruski jezik ne postoji izvan diskursa prijeteće agresije ruske političke administracije, taj je jezik rodno mjesto sjajnog i – u ovim trenucima posebno ljekovitog – književnog stvaranja.

Marija Stepanova poznata je ruska pjesnikinja, esejistkinja i glavna urednica danas u Ruskoj Federaciji zabranjenog internetskog portala colta.ru. Suvremenu je Rusiju ova Moskovljanka još 2015. vidjela kao u svoje povijesne pogreške tragično zatočenu državu: u eseju Namjeravajući živjeti (Predpolagaja žit) ona govori:

„Čini se da je Rusija danas spremnija vjerovati u perspektivu strašnoga (koja nam je poznata iz djetinjstva po uslužno pruženim obrascima – od pionira-junaka do vlastitih djedova i pradjedova) nego u vlastite kapacitete promjene. (…) To osvjetljenje, ni s čim usporediv hod nečijeg vanjskog dizajna, predobro poznajem iz stvarnosti koju je napravio čovjek: tako se obično slaže umjetničko djelo koje nosi jak pečat autorove volje. Sumorno zatočeništvo onoga što nas okružuje jako nalikuje takvom književnom tekstu. U određenom smislu sve i jest takvo: sve se više čini da Rusija uopće ne planira zatvoriti knjigu i sići na sljedećoj postaji“.

Takve misli Marije Stepanove u drukčijem registru razvija i Boris Buden kada u svojim dijagnozama tranzicijskih stanja postkomunističkih društava (Transition to Nowhere. Art in History after 1989, 2020.) primjećuje njihovu anakronu postpovijesnu narav koja čini da se pojedinac u njima – kao da je kamen ili od kamena – ne kreće. U takvom obzoru jezik govori formama forenzičke retorike koja prošlost adresira ne samo kao puku dimenziju vremena nego kao teleološki horizont svoje povijesne legitimacije: postkomunističko je stanje postpovijesno jer svoje vlastito postojanje duguje isključivo povijesti. U takvome društvu upravo prošlost omogućuje pojedincu da se osjeća stvarnim, postojećim i živim, što je precizno detektirala i Marija Stepanova pišući u spomenutom eseju sljedeće:

„Kada vlasnik automobila iz Moskve na svom automobilu napiše ‘Na Berlin!’, on aktivno briše granicu između sebe i svog djeda-pobjednika; njegovo svakodnevno kretanje po gradu – na posao, u trgovinu, na vikendicu – postaje pobjedničko kretanje kroz osvojenu Europu, on kao da je svoj vlastiti djed, vojnik-osloboditelj, brončani spomenik – a da ništa u to nije uložio, osim kante boje. Dolazi do svojevrsnog obrtanja Ljermontovljeva ‘junaci – ne kao sad’ (stih iz Ljermontovljeve pjesme Borodino, 1837., о ratu s Napoleonom, op. a.) jer ‘mi’ ispadamo dvostruki junaci – kako zbog činjenice da stojimo na ramenima spomenika, tako i zbog toga što smatramo da je taj rast naša zasluga. Ne tako davno pročitala sam intervju s dobrovoljcem koji je otišao u Donbas da se bori na strani opolčenaca. Danas postoji mnogo takvih priča, no ova je posebno zanimljiva jer je junak intervjua, kako kažu, Francuz ruskoga porijekla, emigrant u drugoj generaciji. Na pitanje ‘Zašto si došao?’ on je odgovorio da želi dovršiti ono što su njegovi djedovi započeli. To nerazlučivanje sebe i djeda, prošlosti i sadašnjosti jest nešto poput tihe konvencije, općeg dogovora s (nekom, jedva čistom) moći – a ponekad to djeluje kao djetinjasta igra rata. Iznenada stečena prilika da prođete kroz ogledalo – i da se umjesto mirnog / dosadnog / običnog života nađete u crveno-crnoj stvarnosti nekih ‘Neuhvatljivih osvetnika’ (sovjetski film iz 1966. o četiri mladića tijekom Građanskoga rata nakon Oktobarske revolucije, op. a.), gdje možete pucati u neprijatelje i štititi prijatelje do mile volje, a potom se vratiti tamo gdje vlakovi voze po rasporedu. (…) Također je bitno primijetiti da se taj prijelaz iz zone komfora u zonu krvavih avantura odvija bez stida i bez skrivanja, pred cijelim svijetom, što stvara posve novi model ponašanja. Najjednostavnije i najgrublje bi se to moglo opisati oblikom ekstremnog turizma, no naravno da je stvar mnogo dublja i mnogo strašnija“.

Upravo takvu sliku Rusije – koja postoji samo kao odraz svojega povijesnog obzora ili, točnije, svojih neprorađenih trauma – nudi Marija Stepanova u proznom prvijencu, romanu-romansi Sjećanja, sjećanja.

Taj roman, objavljen na ruskome jeziku 2017. godine, u ruskom književnom polju nije dočekan samo s hvalospjevom kritike nego ga vodeći ruski proučavatelji književnosti vide kao roman-simptom cijelog dugog drugog desetljeća 21. stoljeća. Provođenjem pedantnog istraživanja o kriptičnoj prirodi pamćenja i prisjećanja i o neuralgičnim točkama suvremenih teorija o pamćenju, taj je roman sjajno ilustrirao temeljne preokupacije najrecentnije ruske književnosti, njezinu opsesiju sovjetskom prošlošću. Na jednom polu književnosti 2010-ih se, prema mišljenju vodećih proučavatelja ruske književnosti, nalazi „epski“ i groteskni Vladimir Sorokin, koji povijest lišava individualnosti i pretvara je u vječno kruženje poznatih klišeja, na drugoj je strani – Stepanovin „kućevni lirizam“: kako govori utjecajan proučavatelj književnosti Mark Lipoveckij, „Sjećanja, sjećanja pripovijeda da je moguće živjeti u toploj, gotovo domaćoj povijesti, a da se pritom ne zaborave ni traume ni iluzornost pamćenja i dokumenta. To je duboko postmodernistička knjiga jer u njoj čovjek preuzima odgovornost za sve ono što su unakazile velike priče velike epohe i iz krhotina stvara novu povijest“. Vrijeme Stepanovina romana moguće je opisati sintagmom same autorice – romaneskni junaci (uključujući i samu pripovjedačicu) žive u “istodobnoj suvremenosti cijelog 20. stoljeća” (Namjeravajući živjeti), u društvu čija je prošlost tijekom 20. stoljeća imala nekoliko „traumatogenih promjena“ (od Gulaga, Drugog svjetskog rata do Černobila i ratova u Afganistanu i Čečeniji) i uz čije se pamćenje vezuje intrigantna, ali i vrlo kompleksna etika:

“Posebni karakter naših odnosa s prošlošću i njezinim pojavama može se objasniti time što nitko nikada u tome nije stekao pravo nasljedstva. To toliko ni ne iznenađuje: u određenom smo smislu svi mi nasljednici onih ljudi iz 1920-ih i 1930-ih koji su se uselili u stanove bivših ljudi (uhićenih, prognanih, izbrisanih) i koji su godinama sjedili na tuđim stolicama pod tuđim portretima, privikavajući se na njih, no ne zaboravljajući nepotpunost svojih prava i zajedničku povijest“ (Namjeravajući živjeti).

Referirajući se u svome romanu Sjećanja, sjećanja na stvaralaštvo niza pisaca duboko tragičnih sudbina, od Osipa Mandeljštama, Borisa Pasternaka i Marine Cvetajeve, preko činara, Lidije Ginzburg, Anne Ahmatove, Aleksandra Bloka i Alekseja Tolstoja, do Vladimira Nabokova, Winfrieda G. Sebalda, Prima Levija, Jorgea Luisa Borhesa, Josepha Cornella i mnogih drugih, Stepanovin je roman istodobno i izrazito „regionalan“, lokalan, i globalan: s jedne strane, pamćenje, prošlost i težnja k dokumentarizmu obilježja su različitih nacionalnih književnosti, a trauma je postala gotovo hegemonijski diskurs kroz koji se suvremeni subjekti – i individualni i kolektivni – i strukturiraju i identificiraju, s druge strane,  roman je satkan od niza lokalnih ruskih (pri)povijesti, ruske književne i kulturne tradicije.

Ovaj biobibliografski roman-esej prikazuje povijest autoričine ni po čemu specifične obitelji: u društvu u kojem je katastrofa, kako ona govori, „majčina utroba“, a država „vrtlog nasilja“, biti dijelom obitelji na „sjenovitoj strani povijesti“ čijim je članovima – unatoč tomu što su izbjegli i ratove i logore – trusnoga (post)sovjetskog tla, njegovih priča i povijesti, na početku 1990-ih bilo dosta, već je dovoljno intrigantan razlog za čitanje ove stilski izuzetno razigrane knjige. U tom su lirskom romanu paradigmatske veze prisutnije od sintagmatskih, među tekstualnim se događajima uspostavlja odnos rimovanja, sličnosti i asocijacija koji povezuje različite slojeve djela: dokumente (dnevnike, bilješke, fotografije), komentare o njima i razgranati sustav eseja unutar kojega Stepanova razrađuje pojmovnik za rad s prošlošću. Simetričnost odlikuje i površinsku i dubinsku strukturu romana. Primjerice, rimuju se imena autoričine bake i djeda: ona je Ljolja, on Ljonja, a „rimuju“ se i njihove smrti – on je umro od upale pluća, a ona od puknuća srca. Podnaslov romana romanca razlistava se u paradigmatski niz romance Život? Ili teatar spisateljice Charlotte Salomon, njemačke Židovke, ali i na osakaćene porculanske figurice frozen Charlotte, fotografija koje se – rabljenih i otkrhnutih udova – nalazi i na naslovnici ruskoga izdanja knjige. U romanu frozen Charlotte figurira kao, s jedne strane, vizualni označitelj prošlosti (koja uvijek – kao i porculanska lutkica – do nas dolazi otkrhnuta, nepotpuna, osakaćena), a, s druge strane, kao metafora svih preživjelih sovjetsku „traumatsku enfiladu“.

U jeftine lutkice frozen Charlotte Stepanova materijalizira slojevitu i sofisticiranu filozofiju o prisjećanju i književnom stvaranju, razvijajući na tom putu i političku podstavu toga romana. Naime, nekoć vrlo jeftine lutkice danas se po zapanjujuće visokim cijenama prodaju u internetskim aukcijskim kućama, pri čemu im cijena raste proporcionalno s njihovom osakaćenošću. Drugim riječima, čovjek 21. stoljeća, sugerira Stepanova, puno će platiti za slomljene udove ili otkrhnute dijelove tijela porculanske lutke jer ih vidi kao dokaz njezine autentičnosti, na neki način i uživajući u toj osakaćenosti. S druge strane, detaljno objasnivši genealogiju nastanka frozen Charlotte lutkica (one su se masovno proizvodile i prodavale po vrlo niskim cijenama te često koristile kao amortizacijski predmet među drugim, očito cjenjenijim predmetima u obiteljskim selidbama), Stepanova kazuje: dječaci su se „proizvodili ne bi li ih osakatili“.

Homo (post)sovieticus je u 21. stoljeću upravo takav: osakaćen, slomljen i nepopravljiv – sovjetski projekt kovanja novog čovjeka ostavio je i njega i rusku budućnost na cjedilu.  

Tekst napisala Danijela Lugarić Vukas

Pronađi knjigu!