Dreadovi Davida Baptistea sivi su i njegovo se tijelo smežuralo u grančice nalik tvrdom, crnom koralju, no na St Constanceu još uvijek ima onih koji pamte njega dok je bio mlad i njegovu ulogu u događajima iz 1976. kada su oni bijelci s Floride došli pecati marlina pa umjesto njega iz mora izvukli sirenu. Dogodilo se to u travnju, nakon što su sedmopruge usminjače počele migrirati. Neki su govorili da je stigla s njima. Drugi, koji su ribarili daleko na pučini, rekli su da su je viđali i prije. No većina se slagala s time kako je nikada ne bi ulovili da nisu na neki način očijukali s njom.
Vode su oko Crnog školja ugodne u rano jutro. David Baptiste na pučinu je često izlazio što je ranije mogao pokušavajući nadmašiti ostale ribare dobrim ulovom kraljevske skuše ili red snappera. Uputio bi se prema nazubljenim stijenama na kilometar i pol od zaljeva Murder Bay, ponijevši sa sobom svoju uobičajenu opremu da mu pravi društvo dok postavlja pecaljke – frulicu najfinije lokalne marice i svoju gitaru koju nije svirao baš pretjerano dobro; staru, ofucanu stvarcu koju mu je darovao njegov bratić Nicer Country. Bacio bi sidro pored tih stijena, zakočio konopcem kormilo, upalio džoint i potiho prebirao po žicama dok bi se bijeli, neonski sunčani disk počeo pomaljati na obzoru uzdižući se, rastući polako polako, svemoćan na srebrnastoplavome nebu.
David je drndao po svojoj gitari i pjevušio ispod glasa kada je prvi put promolila svoju luparima i morskom travom prekrivenu glavu iznad površine mirnog srebrno-sivog mora, čije su zagasite nijanse tirkiza još uvijek bile nepomućene. I samo tako izronila je ta sirena i promatrala ga neko vrijeme prije no što se osvrnuo i ugledao je.
“Sveta majko božja i svi sveci!” uzviknuo je. Zaronila je ispod površine. Hitro je odložio svoju gitaru i napeto zaškiljio. Još se nije bilo do kraja razdanilo. Protrljao je oči kao da ih je želio natjerati da vide bolje.
“Aiii”, zazvao je preko mora. “Dou dou. Dojdi. Mamice oceana! Dojdi. Dojdi, nu.”
Položio je ruku na svoje srce jer mu je poskakivalo u grudima. Trbuh mu je podrhtavao od želje i straha i divljenja jer znao je što je ugledao. Ženu. Baš tamo, usred vode. Ženu crvene kože, ne crnkinju, ne Afrikanku. Ne žutu, ne Kineskinju, ni onu zlatne kose iz Amsterdama. Ne ni plavu ženu, plavu kao prokleta riba. Crvenu. Bila je ona crvena žena, kao Amerindijanka. Ili, ako ništa drugo, njezina je gornja polovica bila crvena. Vidio je njezina ramena, njezinu glavu, njezine grudi i njezinu dugačku crnu kosu nalik konopcima, isprepletenu s morskom mahovinom, ukroćenu sasom i kauri školjkom. Morsku ženu. Neko je vrijeme zurio u mjesto na kojem se bila pojavila. Zagledao se u svoj džoint; je li toga jutra popušio nešto doista snažno? Stresao se i zagledao u more čekajući da ponovno izroni.
“Vrati se!” viknuo je prema tome dubokom sivilu. Sirena je podignula glavu visoko iznad valova i ugledao je na njezinu licu stanovit izraz, kao da ga proučava.
Čekao je.
No ništa se nije dogodilo. Ne toga dana. Sjedio je u svojoj pirogi i zbog nekog razloga pustio suzu za svojom majkom, tek tako. Za Lavinijom Baptiste, svojom dobrom majkom, seoskom pekaricom kruha koja je umrla prije dvije godine. Poslije, kada je napeo moždane vijuge, sjetio se svih onih priča koje je slušao još otkako je bio dijete, priča o morskim stvorenjima napola ribama napola ljudima, samo što su te priče govorile o morskim muškarcima. Legenda koja se pričala na Crnom školju govorila je o morskim muškićima koji su živjeli duboko u moru i povremeno izlazili na kopno kako bi se parili s riječnim sirenama – bile su to priče iz davnih, kolonijalnih vremena. Stariji su ribari voljeli raspredati priče u lokalu Ce-Ce koji se nalazio na samoj plaži, ponekad do kasno u noć, nakon mnogih čašica ruma i previše marihuane. Morski muškarci Crnog školja bili su samo to: pripovijesti.
Bio je travanj, doba migracije sedmoprugih usminjača na jug, u vode oko Crnog školja, vrijeme suša, kada se stabla tabebuje u hipu okite cvjetovima žutim i ružičastim, nalik sumpornim bombicama, vrijeme kada sve cvate kurtizanskom kitnjastošću. Od toga trenutka, kada se ta žena crvene kože izvila pred njim pa nestala kao da ga zadirkuje, David je bolno žudio za time da je ugleda ponovno. Osjećao je gorko-slatku melankoliju, nježno draškanje svoga duha. To nije imalo nikakve veze s onime što je pušio. Toga se dana užgao jedan dio njega, dio za koji pojma nije imao da postoji i da se može zapaliti. Bio je osjetio oštar ubod, upravo tamo između rebara, u svome solarnom pleksusu.
“Vrati se, nu”, rekao je, tiho, tiho i nježno nakon što su se suze za njegovom majkom osušile i lice mu zategnula sol. Nešto se bilo dogodilo. Izvila se iz valova, odabrala njega, skromnog ribara.
“Dojdi, nu, dou dou“, preklinjao je, toga puta još tiše, još nježnije, kao da je mami. No more se opet zagladilo u bonacu.
Sljedećeg jutra David je otišao na isto to mjesto pored onih nazubljenih stijena ispred zaljeva Murder Bay; čekao je nekoliko sati i nije ugledao ništa. Ništa nije pušio. Dan nakon toga ista stvar. Četiri je dana u svojoj pirogi odlazio do tih stijena. Ugasio bi motor, bacio sidro i čekao. Nikome nije ispričao što je vidio. Izbjegavao je lokal u vlasništvu svoje srdačne, lajave tetke Ce-Ce. Izbjegavao je svoje bratiće, svoje pajdaše na St Constanceu. Odlazio je doma u svoj kućerak na brdu, u kućicu koju si je izgradio sâm, okruženu stablima banana, gdje je živio s Harveyjem, svojim psom mješancem. Bio je na rubu živaca. Odlazio je u krevet rano kako bi rano mogao i ustati. Morao je ponovno vidjeti tu sirenu, uvjeriti se da ga vlastite oči nisu prevarile. Morao je rashladiti ono što je postala upala njegova srca, smiriti to zujanje koje se pokrenulo u njegovu živčanom sustavu. Nikada se još nije tako osjećao; sasvim sigurno ne zbog neke smrtnice.
A onda, petoga dana, oko šest ujutro, drndao je po svojoj gitari, pjevušio si nešto, kada se sirena pojavila ponovno.
Toga je puta rukom pljesnula po vodi i oglasila se kao kad ptica zaciči. Kada je podignuo pogled nije se pretjerano prestrašio, iako mu se želudac snažno zgrčio, a svako se vlakno njegova tijela sledilo. Ostao je nepomičan i dobro je promotrio. Plutala je s lijeve strane njegova čamca, mrtva hladna, kao što bi plutala neka žena na splavi, samo što splavi nije bilo. Ta sirena duge crne kose i velikih blistavih očiju, sumnjičavo ga je, netremice, promatrala. Nagnula je glavu ustranu i tek je tada David shvatio da gleda u njegovu gitaru. Polako polako, kako je ne bi naveo da ponovno nestane, uzeo je gitaru i počeo tiho prebirati po žicama i pjevušiti. Ostala je tamo, plutala, promatrala ga, zamahujući kroz vodu, polagano, svojim rukama i ogromnim, teškim repom.
Njemu ju je privukla glazba, a ne zvuk motora, iako je poznavala i to. Privukla ju je čarolija koju stvara glazba, pjesma koja živi u svakom živom stvoru na Zemlji, uključujući sirene. Već dugo nije bila čula glazbu, možda i tisuću godina, i neodoljivo ju je privukla na površinu, vrlo polagano, i bila je doista zainteresirana.
Toga joj je jutra David svirao tihe pjesme koje je naučio kao dječak, veličajući boga. Pjevao joj je svete pjesme, pjesme koje su izmamile suze na njegove oči, i tako su mirovali, na tome drugom sastanku, razdvojeni komadićem mora, promatrajući jedno drugo – mladi ribar s Crnog školja vlažnih očiju s jednom starom gitarom i sirena koja je na strujama pristigla iz kubanskih voda, gdje su nekoć pričali o njoj nadjenuvši joj ime Aycayia.
Ja nestanem jednu noć, u velkoj oluji
prije davno, davno
Otok jednom di narod Taíno živi
i ljudi prije Taína
Na sjeveru u toj šari otoka i zapadno također
Taj otok koji pamtim
bijo je oblikovan ko gušter
Ja vidila sam more
Vidila njegovu veličajnost
Spoznala njegovu moć
snagu njegova kraljevstva
Plivala u njegovu bijesu
Plivala kroz njegovu bijedu
Plivala po njegovom baršunastom dnu
među koraljima
gradovima ispod površine
Plivala sam ispod otoka
Plivala blizu obale u valovitim pličinama
i vidila djecu kak se igraju
Plivala sam pored sporog, metalnog kanua
Plivala posvuda u tom arhipelagu
Plivala s velikim jatima dupina
Plivala s jatima riba
velkima ko cjelo ljucko biće
Ponirala u zidove oceana
Da sam žena umrla bi jako brzo
Četrdeset ciklusa? Djeca, muž
život kopna i život rađanja i smrti
Umjesto toga proživjela sam više od tisuću ciklusa
u moru
Nisam bila sama u vrijeme kada je kletva bačena na me
Prognali me zajedno sa jednom staricom
I ona je nestala te iste noći
vrlo vrlo davno tako davno da ne znam kad je to bilo
Znam samo da su prizvali uragan
da me odnese daleko
da zarobi moje noge u repu
Knjigu je s engleskog prevela Sanja Ščibajlo.
Add comment