Srđan Sandić, Foto: Boris Kovačev/Cropix

Gotovo da nema kulturnog događaja u Zagrebu kojem Srđan Sandić nije prisustvovao, što kao novinar, što kao zainteresirana publika, što kao jedan od (glavnih) aktera. Ovaj novinar i pisac koji s posebnim žarom prati kazalište i književnost, a već sedam godina vodi književnu tribinu Cruising u Multimedijalnom institutu, čitanje doživljava kao dio svakodnevice, kao aktivnost bez koje jednostavno ne može proći nijedan dan.

Često slušamo o tome kako se u Hrvatskoj malo čita i kako tek 45 posto Hrvata godišnje pročita najmanje jednu knjigu. Koliko ste vi knjiga pročitali u ovoj 2021. i jeste li, zbog zatvaranja i usporavanja svijeta uzrokovanog koronavirusom, čitali više ili manje nego inače?

Specifičnost mog posla i privatnih interesa jest da su knjige uvijek tu, na stolu, u torbi, u krevetu, na polici, u kuhinji. U tom smislu, lažno bi bilo reći da znam koliko sam ih pročitao. U pravilu radi posla kojim se bavim, intervjua, promocija i recenzija pročitam od dvije do četiri mjesečno, a privatno radi užitka otprilike isto. Pritom, odvajam čitanje proze i poezije od nekih teorijskih i filozofskih knjiga koje zbog svoje “prirode” zahtijevaju ponešto drugačiju koncentraciju, vrijeme i posljedično – kontemplaciju nad istima, što nije nimalo zanemariv element u procesu čitanja. A što se tiče prosjeka koliko ljudi čitaju u našem društvu – ne čudi me, antiintelektualni procesi se već predugo aktivno ohrabruju.

Nije sve u kvantiteti, i kvaliteta je važna – kako biste generalno ocijenili svoju 2021. kad je čitanje u pitanju? 

Generalno govoreći, nisam zadovoljan, malo je bilo knjiga koje su me potaknule i/ili mi otkrile novi smjer mišljenja, dale novu optiku za ustajale “fenomene”. Ali, ovo je sada cinik iz mene progovorio.

Koja je knjiga vrhunac vaše čitateljske 2021. i zašto?

Tu nema ničega! Dubravke Ugrešić i Davora Konjikušića zbog analitičnosti i hrabrosti i iznova zbog – razotkrivanja mjesta nelagode, što Ugrešić redovito i neusporedivo čini.

Jeste li u ovoj godini pročitali neki stari naslov, neku knjigu koju ste dugo planirali, a tek sad je došla na red ili pak neku koju dobro poznajete i odavno volite, ali sada se vrijeme učinilo baš prikladnim za nju?

Tolstojevo Uskrsnuće, naime zbog tog je romana pisac bio ekskomuniciran iz Ruske pravoslavne crkve. Seksi posljedica, zar ne?

Što ste u 2021. naučili iz knjiga koje ste pročitali, čime ste se oduševili, kamo otputovali, u što se zaljubili?

Sažet ću ovako: naučio sam da je disciplina izraz najzrelije ljubavi koju pojedinac može samom sebi dati. Oduševio sam se novom poezijom Milene Marković i romanom Ivane Sajko, novim prijevodom Foucaulta. Zaljubio sam se, uh i joj, u jezik Jelene Marinkov. Otputovao sam u obrađeni svijet kulture kao društvenog fenomena, u analizu kulturnih ukusa koji su u konačnici određeni našim društvenim porijeklom, a sve te uvide ostavio nam je Pierre Bourdieu u knjizi Distinkcija.

Nije rijetko čuti kako se u Hrvatskoj najmanje čitaju – domaći autori. Jeste li pročitali koju knjigu domaćih autora i koju biste istaknuli kao najdražu?

Čitao sam, jasno, i radi svog osnovnog posla u medijima i radi svog autorskog projekta Cruising koji vodim već sedmu godinu u Multimedijalnom institutu. Naime, obožavam našu i regionalnu književnu produkciju – volim pratiti i uočavati tendencije, kopije, inovacije u zajedničkom nam jezičnom bazenu. Dopustite mi da istaknem Anetu Vladimirov i njezinu prvu zbirku pjesama Pakao ne možeš poljubiti da prođe te roman Sinovi, kćeri maestralne Ivane Bodrožić.

Jeste li u 2021. pročitali koju Frakturinu knjigu i koja vas se najviše dojmila?

Dojmio me se maestralan prijevod Borisa Perića Nesreća bez želja nobelovca Petera Handkea, a iznova sam čitao i Nádasev izniman svijet, roman Knjiga sjećanja.