Kako smo se ta knjiga i ja sreli? Slučajno, kao i svi. Ali neću zaboraviti riječi Majke paučice: slučajnost je uvijek samo sudbina za koju ne znamo. Moje prvo čitanje Labirinta nečovječnog vrlo je nedavna datuma, pročitao sam ga prije nešto manje od mjesec dana. Tvrditi da mi je do tog čitanja Elimane bio posve nepoznat bilo bi, međutim, netočno: čuo sam za to ime još u gimnaziji. Stajalo je u Čitanci crnačkih književnosti, jednoj od onih neuništivih antologija koje su, još od vremena kolonija, služile kao uobičajeno štivo školarcima frankofonske Afrike.

Bilo je to 2008., u trećem razredu, u vojnom internatu, na sjeveru Senegala. Počela me je privlačiti književnost te sam stao gajiti mladenački san da ću postati pjesnik; posve banalna ambicija za nekog tko je upravo otkrivao najveće među njima i živio u zemlji nad koju se i dalje nadvijao opterećujući duh Senghora; zemlji, dakle, u kojoj je poezija još uvijek bila najprovjerenija vrijednost na polju zavođenja. Bilo je to doba kad se djevojkama upucavalo u katrenima, naučenima ili sastavljenima.

I tako sam se počeo gubiti u pjesničkim antologijama, rječnicima sinonima, rijetkih riječi, rima. Među tim mojim uracima bilo ih je jezivih, nizali su zjapeće jedanaesterce pune “prezrelih suza”, “raspuknutih neba”, “staklastih zora”. Pisao sam pastiše, parodirao, plagirao. Grozničavo sam listao svoju Čitanku crnačkih književnosti. I uz klasike crnačke književnosti, između Tchichelléa Tchivéla i Tchicaye U Tam’sija, u njoj prvi put nabasao na meni nepoznato ime T.C. Elimanea. Komentar koji mu je u antologiji bio posvećen bio je toliko jedinstven da sam zastao čitajući ga. Ovako je pisalo (sačuvao sam udžbenik):

T.C. Elimane rođen je u Senegalu. Dobio je studijsku stipendiju, stigao u Pariz i 1938. ondje objavio Labirint nečovječnog, knjigu koju je zadesila rijetko tragična sudbina.

Kakve li knjige! Remek-djelo mladog afričkog crnca! Neviđen uspjeh u Francuskoj! Iz cijele priče izrodila se jedna od onih književnih prepirki kakve umije prirediti i kakvima je sklona samo Francuska. Labirint nečovječnog imao je jednak broj zagovornika i napadača. No dok su autoru i njegovoj knjizi glasine prognozirale prestižne nagrade, mračna književna kontroverza sasjekla im je krila. Djelo je zasuto uvredama, a mladi je pak autor nestao s književne scene.

Nakon toga buknuo je rat. Od kraja 1938. od T.C. Elimanea nitko više nije primio vijesti. Njegova sudbina ostaje misterij usprkos zanimljivim hipotezama (o toj temi vrijedi, primjerice, pročitati kratak tekst novinarke B. Bollème Tko je doista bio crnački Rimbaud? Odiseja jednog duha, Éditions de la Sonde, 1948.). Oblaćen polemikom, izdavač povlači knjigu iz prodaje i uništava sve zalihe. Labirint nečovječnog više nikad nije doživio novo izdanje. Danas je djelo nedostupno.

Ponovimo još jednom: ovaj rano stasali autor imao je dara. Možda i genija. Žalosno je da ga je posvetio oslikavanju očaja: njegova suviše pesimistična knjiga podržavala je kolonijalnu viziju mračne, nasilne i barbarske Afrike. Taj kontinent koji se već toliko napatio, koji pati i patit će i dalje, imao je pravo nadati se da će njegovi pisci o njemu dati neku pozitivniju sliku.

Čim sam ovo pročitao, zaputio sam se Elimaneovim tragovima, bolje rečeno tragovima njegova duha. Naredne tjedne proveo sam nastojeći saznati više o sudbini koja ga je zadesila, ali internet mi nije pružio ništa što mi udžbenik već nije rekao. Nije postojala nijedna Elimaneova fotografija. Rijetke internetske stranice koje su ga spominjale činile su to na tako neizravan način da sam ubrzo shvatio da ne znaju ništa više od mene. Sve ili gotovo sve govorile su o “sramnom afričkom autoru iz razdoblja između dva rata”, ne navodeći u čemu se, točno, sastojala ta njegova sramota. Nisam se uspio dokopati ni detaljnijih informacija o djelu. Nisam nalazio nijedno svjedočanstvo koje bi se njime dubinski bavilo; nije mu bila posvećena nijedna studija ili doktorat.

Spomenuo sam to jednom očevu prijatelju koji je predavao afričku književnost na fakultetu. Kazao mi je da je Elimaneova kratkovječnost u francuskoj književnosti (ovo “francuskoj” posebno je naglasio) onemogućila upoznavanje s njegovim djelom u Senegalu. “To je djelo uškopljenog boga. O Labirintu nečovječnog znalo se ponekad govoriti kao o svetoj knjizi. Istina je da nije utjelovila nijednu religiju. Više nitko ne vjeruje u tu knjigu. Nitko u nju možda nikad i nije vjerovao.”

Činjenica da sam se nalazio u tom vojnom internatu izgubljenom sred divljine ograničavala je moju potragu. Obustavio sam je i prihvatio jednostavnu i okrutnu istinu: Elimane je izbrisan iz književnog sjećanja, ali, činilo se, i iz svih ljudskih sjećanja, uključujući i ona njegovih sunarodnjaka (no općepoznata je stvar da vas baš sunarodnjaci prvi zaborave). Labirint nečovječnog pripadao je jednoj drugoj povijesti književnosti (koja je možda prava povijest književnosti): onoj knjiga izgubljenih u nekom procjepu vremena, čak ne ni prokletih, već jednostavno zaboravljenih, i čija trupla, kosti i samoće prekrivaju pod zatvorā bez tamničara, označavaju beskrajne i tihe zaleđene staze.

Rastao sam se od te tužne priče i vratio pisanju ljubavnih pjesama i njihovim otrcanim stihovima.

Kad se sve zbroji, moje jedino značajno otkriće, na nekom opskurnom web-forumu, bila je podugačka prva rečenica Labirinta nečovječnog, koja kao da je jedina preživjela uništenje knjige, sedamdeset godina prije: U početku bijaše proročanstvo i jedan Kralj; i proročanstvo reče Kralju da će mu zemlja dati apsolutnu moć, ali da će zauzvrat tražiti pepeo staraca itd.

A evo sada i kako se Labirint nečovječnog vratio u moj život…