1.

Opet sam pokupio uši, više me uopće ne čude, ne plaše me, ne izazivaju mi gnušanje. Samo me svrbe. Gnjide imam nekako stalno, neprestano ih otresam kad se češljam u kupaonici: jajašca boje sedefa koja tamno svjetlucaju na porculanu umivaonika. Zaostane ih poprilično i među zubima češlja, koji poslije čistim starom četkicom za zube pljesnive drške. Nemam kako izbjeći uši – profesor sam u školi na periferiji. Polovica djece ima uši, pronađu im ih na početku godine, prilikom medicinskog pregleda, kad im sestra prebire kosu vještim kretnjama kakve čimpanze – samo što ne mlavi zubima hitinske ljuščice uhvaćenih kukaca. Umjesto toga, preporuča roditeljima bjeličastu lužnatu otopinu kemijskog mirisa, istu koju na kraju koriste i profesori. Cijela škola za nekoliko dana počne zaudarati po otopini protiv uši.

Nije, međutim, baš tako loše, barem nemamo stjenica, odavno već nisu viđene. Sjećam se ja i njih, vidio sam ih vlastitim očima kad sam imao neke tri godine, u maloj vili u Floreasci gdje sam stanovao tamo ’59. – ’60. Pokazivao mi ih je otac, okrećući madrac naglo na bok. Izgledale su kao tamnocrvene bobice, tvrde i sjajne kao šumsko voće ili kao one crne bobe bršljana za koje sam znao da se ne smiju stavljati u usta. Samo što su bobice koje su živjele između madraca i podnice kreveta brzo bježale u mračne uglove, toliko uzbunjene da me spopadao smijeh. Jedva sam čekao da tata opet podigne teški ugao madraca (kad bi se mijenjala posteljina) pa da opet vidim bucmaste životinjice. Tada bih se smijao toliko slatko, da bi me mama, koja mi je ostavljala dugu kosu svu u kovrčicama, uzimala uvijek u naručje, pljuckajući me kako me stjenice ne bi urekle. Tata bi zatim donosio raspršivač s lindanom i pružao stjenicama nastanjenim u spojevima kreveta takav smrdljiv tuš da se sve cijedilo. Zatim bi tata spustio madrac na mjesto, a mama bi došla s posteljinom u rukama. Kad bi preko kreveta prostrla plahtu, ona bi se nadula kao velik uštipak u koji bih se zavukao s neobičnim zadovoljstvom. Čekao bih onda da se plahta, polako, spusti na mene, da se smekša na mojem sitnom tijelu, ali ne na svakom njegovu djeliću, već iscrtavajući komplicirane preklope i preklopčiće. Sobe su u to vrijeme bile velike kao dvorane, a po njima se stalno vrtjelo ono dvoje divovskih ljudi koji su se, ne znam zašto, brinuli za mene: mama i tata.

No ne sjećam se ujeda stjenica. Mama mi je govorila da izgledaju kao crveni kružići na koži s bijelom točkom u sredini. I da više peku nego što svrbe. Ne znam, činjenica je da uvijek pokupim uši od djece kad im se naginjem nad bilježnice, to je kao profesionalna bolest. Nosim dugu kosu iz vremena kada sam mogao postati pisac. Toliko mi je ostalo od te karijere, kosurina. I dolčevite, kao što ih je nosio prvi pisac kojeg sam ikada vidio i koji mi je ostao kao slika i prilika, slavna i nedodirljiva, pravog autora: onaj Doručka kod Tiffanyja. Kosa mi svako malo dodiruje onu djevojčica, raspuštenu i punu trakica. Po toj rožnatoj, poluprozirnoj užadi uspinju se kukci. Njihove kandže zavijene su u skladu s oblikom vlasi, za koje se hvataju savršeno. Šetkaju zatim vlasištem, ostavljaju ondje svoj izmet i jaja. Ubadaju kožu koja nikad ne vidi sunca, besprijekorno bijelu, kao pergament, i to im je hrana. Kad svrbež postane nemoguće podnijeti, odvrnem u kadi vruću vodu i pripremim se da ih istrijebim.

Sviđa mi se kako zvuči voda u kadi, onaj nasilni klokot, virovita jurnjava milijardi kapljica i malih bujica koje se zavijaju u spirale, huka vertikalnog mlaza u zelenkastoj želatini vode koja se infinitezimalno podiže, osvajajući stijenke kade privremeno zapriječenim nadimanjima i hitrim invazijama, kao da je riječ o bezbrojnim prozirnim mravima koji se roje u Amazonskoj prašumi. Zatvaram slavinu i sve se smiruje, mravi se stapaju jedan s drugim i safir mekan poput želea stoji tih, gleda u mene kao bistro oko i čeka me. Gol, ulazim u vodu sladostrasno. Potapam odmah glavu, osjećam kako mi se zidovi vode simetrično penju obrazima i uz čelo. Voda me stišće, teška je svuda oko mene, čini da levitiram usred nje. Koštica sam nekog ploda s plavozelenim mesom. Kosa mi se širi do rubova kade, kao što crna ptica rastvara krila. Vlasi se međusobno odbijaju, svaka je neovisna, svaka pluta, odjednom smekšana, među drugima ne dotičući ih, slično pipcima moruzgve. Trzam naglo glavom s jedne na drugu stranu ne bih li osjetio kako se vlasi napinju, protežu kroz gustu vodu, zadobivaju težinu, neočekivanu težinu. Teško ih je iščupati iz njihovih vodenih alveola. Uši se čvrsto drže za debela stabla, sjedinjuju se s njima. Na njihovim neljudskim licima ogleda se neka vrsta zbunjenosti. Kućišta su im od iste tvari kao i vlasi kose. Omekšavaju i ona u vrućoj vodi, ali ne otapaju se. Njihove uzdušnice, raspoređene simetrično po rubovima naboranih trbuha, dobro su zatvorene, kao slijepljene nosnice tuljana. Plutam u kadi pasivno, raskrečen kao anatomski preparat, koža prstiju bubri mi i nabire se. I ja sam mekan, kao da sam prekriven prozirnim hitinom. Ruke, prepuštene vlastitoj volji, plutaju na površini. Spolovilo također teži podizanju, kao pluteni čep. Toliko je čudno što imam tijelo, što sam u tijelu.

Sjedim u kadi i počinjem sapunati kosu i tijelo. Dok su mi uši bile pod vodom čuo sam jasno razgovore i treskove iz susjednih stanova, ali kao kroza san. Sad su mi u ušima čepovi od želatine. Dlanovima punim sapuna prelazim preko tijela. Moje tijelo za mene nije erotično. Kao da prstima prelazim ne po tijelu, već po umu. Svojem umu odjevenom u meso, mesu odjevenom u kozmos.

Kao i u slučaju uši, ne iznenadim se previše kad prstima punim sapunice stignem do pupka. Već mi se niz godina to događa. Ispočetka sam se plašio, jasno, budući da sam čuo da se može dogoditi da pupak pukne. No nikad se nisam previše brinuo za svoj, jer moj je pupak tek mala udubina na mojem trbuhu “zalijepljenom za kičmu”, kako je govorila mama. U dnu tog udubljenja bilo je nešto neugodno za dodirivanje, što me doduše nikad nije uspjelo zabrinuti. Pupak nije bio doli udubljeni dio jabuke, onaj iz kojeg viri peteljka. I mi smo izrasli kao voće, na peteljci proviđenoj sitnim venama i arterijama. No prije nekoliko mjeseci, dok sam prstima užurbano prelazio preko te nezgode na mojem tijelu, tek toliko da ne ostane neoprana, osjetio sam nešto neobično, nešto čega ondje ne bi trebalo biti: neku vrstu kvržice koja mi je ogrebla jagodicu prsta, nešto neorgansko, što nije dijelom moga tijela. Bila je uglavljena u čvoru blijedog mesa koje je ondje stajalo, nekako izbuljeno, kao oko između vjeđa. Prvi put zagledao sam se pažljivije, pod vodom, razmičući prstima rubove pukotine. Kako nisam dobro vidio, ustao sam iz kade i leća vode u pupku polagano je iscurila. Bože, rekao sam si smiješeći se, počeo sam promatrati vlastiti pupak… Da, bila je to neka vrsta blijedog čvorića koji je u posljednje vrijeme postao reljefniji nego inače, jer uoči tridesete godine trbušni mišići dodatno su mi se opustili. Nešto veličine dječjeg nokta, urezano ondje, u jednoj od voluta tog čvora, pokazalo se običnom prljavštinom. No s druge strane, krut i bolan, izlazio je mali crno-zelenkasti patrljak koji sam bio napipao vrškom prsta. Nisam shvaćao što bi to moglo biti. Pokušao sam ga uhvatiti noktima, ali, povlačeći ga, osjetio sam sitnu bol koja me uplašila: mogao je to biti nekakav madež po kojem nije pametno prčkati. Trudio sam se zaboraviti ga i ostaviti na miru na mjestu gdje je izrastao. Tijekom života, izbijaju nam svakakve bradavice, madeži, čukljevi i druge gadosti koje sa sobom strpljivo vučemo, da ne spominjemo nokte i dlake, zube koji nam ispadaju: komadići nas koji nam više ne pripadaju i koji zadobivaju vlastiti, samo svoj život. Imam još i sad, zahvaljujući majčinoj pažljivosti, u jednoj kutiji od tik-taka sve svoje mliječne zubiće, a također zahvaljujući njoj imam i uvojčiće iz svoje treće godine. Naše slike napukla laka i nazupčanih rubova, kao na poštanskim markama, također su svjedočanstva takve vrste: naše se tijelo nekad doista postavilo između sunca i leće fotografskog aparata, ostavljajući sjenu na filmu ne mnogo drugačije nego što mjesec tijekom pomrčine baca svoju sjenu preko sunčeva diska.

No tjedan dana poslije, ponovno u kadi, ponovno sam napipao svoj neobični i nadraženi pupak: neidentificirani komadićak ponešto se izdužio i bio je drugačiji na opip, više uznemirujući nego bolan. Kad nas boli zub, dodirujemo ga jezikom čak i riskirajući da pogodimo u točku oštre boli. Sve što odskače od uobičajenog na osjetljivoj karti našeg tijela razdražuje nas i uznemiruje: moramo pod svaku cijenu uteći nelagodnom osjećaju koji nam ne daje mira. Ponekad, uvečer, kad odlazim na spavanje, svlačim čarape i osjećam kako je debela, prozirno žuta koža s bočne strane palca pretjerano narasla. Hvatam prstima tvrdu nabreklinu, povlačim je i po pola sata dok je ne uspijem otrgnuti s jedne strane, pa onda kidam dalje, već bolnih prstiju, sve nervozniji i zabrinutiji, dok ne uspijem odvojiti debelu, staklastu koru s brazdama kao one na jagodicama prstiju na rukama, čitav centimetar mrtve kože koja sad neugledno visi s prsta. Ne mogu je dalje povlačiti, jer već sam stigao do žive pokožice ispod, do sebe koji osjeća bol, ali moram ipak riješiti taj svrbež, taj nemir. Uzmem škare i odrežem je, zatim je dugo promatram: bijelu koru koju sam ja proizveo, ne znajući kako, kao što se više ne sjećam kako sam proizveo kosti. Svijam je među prstima, njušim je, ima lagan miris po amonijaku: taj organski komadić, ali mrtav, mrtav još otkako je činio dio mene i dodavao koji gram mojoj tjelesnoj težini, još uvijek me razdražuje. Ne baca mi ga se, gasim svjetlo i liježem, ali još uvijek s njim među prstima, kako bih sljedećeg dana sve savršeno zaboravio. Ipak neko vrijeme još lagano šepam: boli me mjesto s kojeg sam ga iščupao.

Tako sam počeo polako potezati tvrdu grudicu koja mi je virila iz pupka sve dok mi, neočekivano, nije ostao u ruci. Bio je to malen valjak dužine pola centimetra i debeo otprilike kao šibica. Činio se pocrnio od starosti, pljesniv, ljepljiv i smolast od prolaska vremena. Bilo je to nešto prastaro, mumificirano, saponificirano, vrag bi ga znao. Stavio sam ga pod mlaz vode u umivaoniku i sloj prljavštine većinom je nestao, otkrivajući da je ta stvarčica nekad davno bila, možda, žuto-zelenkasta. Stavio sam je u praznu kutiju šibica. Izgledala je kao izgorjela glava jedne od njih.

Poslije nekoliko tjedana izvukao sam iz pupka omekšala od vruće vode još jedan fragment, sada dvaput duži, od iste tvrde i razvučene tvari. Sad sam shvatio da je riječ o savitljivom okrajku konopca, mogao sam vidjeti i mnoštvo sukanih vlakana koja su ga činila. Bio je to konopac, obični konopac, za pakiranje. Onaj kojim su mi, prije dvadeset i sedam godina, svezali pupak u bijednom radničkom rodilištu u kojem sam rođen. Sad ga je moj pupak pobacivao, polako, po komadić svaka dva tjedna, svakih mjesec dana, zatim još jedan, tri mjeseca poslije. Ovaj današnji peti je i izvlačim ga brižljivo i sa slašću. Izravnavam ga, čistim ga noktom, ispirem ga u vodi iz kade. Najduži je dosad i, nadam se, posljednji. Smještam ga u kutiju šibica, pored ostalih: stoje tamo uredno, žuto-zeleno-crni, iskrivljeni, lagano raspletenih krajeva. Konoplja, ista ona od kakve se prave oni cekeri domaćica koji im se usijecaju u prste kad su puni krumpira, ista ona kakvom se vežu paketi. O Velikoj Gospi primao sam po paket od rodbine s tatine strane, iz Banata: kolače s makom i medom. Rascufani, tamnosmeđe-zelenkasti konopac bio mi je radost: vezao sam ga za kvake na vratima, kako bi mama rodila još jedno dijete. Na svakoj kvaki pravio sam desetke, stotine čvorića.

Rješavam se brige konopca u pupku i izlazim iz kade, dok se voda slijeva niz mene u potočićima. Uzimam iza nužnika bocu s rastvorom protiv uši i izlijevam na glavu prst njezina smrdljivog sadržaja. Pitam se u kojem sam ih razredu ovaj put pokupio, kao da je to važno. Tko zna, možda jest. Možda su u različitim ulicama kvarta i u različitim razredima škole različite vrste uši, drugačijih dimenzija.

Ispirem se od odurne supstance i zatim se počinjem iščešljavati iznad blještavo čistog porculana umivaonika. I odjednom paraziti počinju ispadati, dva, pet, osam, petnaest… Strašno su sitni, svaki je ovijen u zasebnu kuglicu vode. Uz velike poteškoće razabirem im tjelešca proširenih trbuha s po tri nožice, koje se još uvijek migolje, sa svake strane. Njihovo tijelo i moje tijelo, dok stojim gol i mokar, nagnut nad umivaonikom, sastavljena su od istih organskih tkiva. Imaju analogne organe i funkcije. Imaju oči koje vide istu stvarnost, imaju noge koje ih nose istim beskrajnim i neshvatljivim svijetom. Žele živjeti, kao što to želim i ja. Zbrišem ih sa stijenki umivaonika mlazom vode. Spuštaju se onamo dolje, u sifon, stižu u podzemne kanale.

Roman je s rumunjskog jezika preveo Goran Čolakhodžić.

Knjiga Solenoid objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

Kupi knjigu!