Autor: Seid Serdarević

Sinoć dok je Andrija Škare otvarao Festival europske kratke priče i razgovarao s francuskim autorom Régisom Jauffretom o romanu U Klarinom trbuhu, na mobitelu mi se pojavila notifikacija, vijest je prvi objavio ako se ne varam Jutarnji list, da je umro Matija Dedić. I sada noć poslije, s bezbroj pročitanih oproštaja na društvenim mrežama i u svim medijima, vijest se čini nestvarna. Još neki dan, tako se to čini u vremenu, iako je bilo prije tri-četiri mjeseca susreli smo se slučajno u Pothodniku, on je žurio kod Gabi u dom, a mi prema gradu na neku književnu promociju. Zastali, proćaskali, i rekli da se trebamo vidjeti, i naravno da smo prepuni obaveza to ostavili za nekada drugi put. 

S Matijom Sibila se zna odavno, od predškolskih dana, ja iz vremena BP-a kada smo svi sjedili kod Boška pili, zezali se, imali velike planove i uglavnom ih ostvarili. Matija je bio nenadmašan jazz pijanist, koji je okupljao i stvarao. Zajedno smo radili sa Snježanom Banović i Almom Pricom, za čudan još uvijek pandemijski i postpotresni Festival svjetske književnosti, 2021. predstavu Simone, fragmenti. Alma je veličanstveno odigrala Simone de Beauvoir, a Matija ju je podržavao, diskretno a opet u punini interpretacijom Arsena. Glazbeni je zavod bio pun, onoliko koliko je onako pokrpan od potresa i s mjerama mogao biti, a pljesak je bio veličanstven, malo više od mjesec dana kasnije Glazbeni je zatvorio svoja vrata, tako da smo predstavu odigrali još samo jednom u Dubrovniku u Kazalištu Marina Držića. 

Još ne mogu vjerovati da taj osmijeh možemo vidjeti samo u svojim mislima, na fotografijama, ali glazba ostaje s nama.