Marija Andrijašević (Split, 1984.) jedna je od naših uspješnijih mladih pjesnikinja i spisateljica. Dosad je objavila zbirku pjesama davide, svašta su mi radili, nagrađenu Goranom za mlade pjesnike 2007. Izabrane pjesme iz te zbirke uvrštene su u nekoliko domaćih antologija i prevedene na više stranih jezika. Godine 2021. objavila je svoj prvi roman, Zemlja bez sutona, nagrađen regionalnom nagradom Štefica Cvek i 15. tportalovom književnom nagradom za najbolji roman. Nedavno je drugi put dobila nagradu Goran za zbirku Temeljenje kuće. S njom smo razgovarali o poeziji, pisanju, čitanju…

Opisala si kako se temelji kuća, a kako temeljiš poeziju? Imaš li neki sistem po kojem pišeš ili pišeš kako te ulovi inspiracija?

Svoje pisanje najčešće temeljim na motivima koji me preokupiraju u to vrijeme i koji mi postaju dio dana. Ne mogu se odvojiti od njih i onda krećem u razglabanje. Je li to što želim pisati poezija ili je to proza? Kako to želim uobličiti, zato što svatko od nas koji pišemo osjeti što to jest. U trenutku kad shvatim da je proza, nekako odahnem jer uvijek mislim da za prozu ima vremena, ali kad je poezija u pitanju, dam se isprepadati i pomislim: u redu, ovdje sad treba sjesti, treba raditi i treba brzo uloviti te muze. Tako da mi poezija dolazi i iz onog što biamo klasično nazvali inspiracijom i nadahnućem, ali dolazi i iz jednog dobrog zagrijavanja stolice, jer poeziju ne možete pisati samo iz force, iz neke volje i snage. Mora se sjesti, mora se raditi, mora se prepoznati vlastiti tekst, njegovu temu, iskaz i onda ga gurati naprijed dok god on ne kaže dosta.

Koliko moraš grijati stolicu za jednu pjesmu?

Ponekad pjesmu napišem, sjednem i napišem je točno tako kako sam je zamislila. Ona iz prve može biti dobra ili ja mogu biti zadovoljna njome i onda mogu samo pomaknuti zarez ili nešto. A ima nekih pjesama koje na kraju prsnu u tri zato što sam jako brzo pokušala reći nešto što se nije moglo razvijati samo u toj pjesmi i onda se ona nekako razgrana. Tako da ima ovih nekih koje mislim, mislim, mislim i stvarno sjednem i napišem, a ima ovih nekih koje me kao tresu i želim ih napisati, sjednem i onda nekako zbrzam. Važno mi je da se znam vratiti i reći sebi aha, u redu, ajde.

Ima li pjesama koje staviš u ladicu pa ih onda nakon nekog vremena, nekoliko mjeseci, godina izvučeš?

Ima pjesama koje stavim u ladicu pa ih izvučem, ali obično reagiram na to kao impresionisti: “Huh! Što je ovo?” I ponekad tu zna biti motiv ili neka ideja koja mi je bliska, ali od načina na koji sam to napisala brzo uteknem. Najčešće nešto što zamislim, a idem jako brzo pisati, na kraju to nije to, nije dobilo tu patinu. Znam se vratiti tome samo tako da pomislim, aha, možda se ovo može razvijati ili pomislim, joj, ne, ne, ne. Ali sve su to dobre informacije.

Često tematiziraš odrastanje. Kako je izgledalo tvoje odrastanje u pjesničkom smislu?

Pa u pjesničkom smislu moje najkonkretnije odrastanje je bilo zapravo čitateljsko odrastanje. Čitanje poezije koju nisam htjela čitati, znači lektira… A onda ona poezija, knjiga za kojom prvi put posegneš i kažeš sad znam prepoznati što je pjesma i što meni pjesma radi, pa ću sama posuditi tu knjigu. Sjećam se da sam krajem osnovne škole baš isključivo čitala i posuđivala poeziju. To je tada bila poezija Delimira Rešickog, Sonje Manojlović, sve te ekipe koja je dolazila krajem 80-ih, početkom 90-ih. U trenutku kad sam shvatila da samo posuđujem knjige pjesama, znala sam baš da je kasno, da je to to.

Kada si počela pisati poeziju?

Poeziju sam pisala puno prije nego što sam čitala poeziju i to je interesantno jer u četvrtom razredu osnovne imaš želju napisati pjesmu, ali koje pjesme zapravo čitaš? Čitaš brojalice, igrokaze, slikovnice, slušaš pjesme s radija i onda odjednom pišeš pjesmu. Nisam ja tad znala da je to pjesma, ja sam stalno čula nekakav zvuk uz to što sam pisala. Nešto kasnije, kad sam shvatila da imam potrebu izražavati se tako, shvatila sam: ovo je poezija. Rekla bih da je to u rangu djece koja crtaju. Nisu odmah slikari, nego crtaju. Tako je i to bilo, ja pišem, slažem te neke riječi, nisam odmah spisateljica, ali nešto pišem.

Kad smo već kod početaka, prvoga Gorana si dobila za davide, svašta su mi radili. I sada kad si ga za Temeljenje kuće dobila opet, imaš li nekih paralela koje bi povukla u samim djelima ili u nekim životnim razdobljima kad su ta djela nastajala?

Mogu povući paralele između davida i Temeljenja kuće, zato što su i jedna i druga knjiga pjesme u prozi. S tim da je david dosta raštrkaniji. Tu je bitno da ti stihovi padaju jedni ispod drugih, da šire priču, da je uznemiruju, dok je u Temeljenju kuće taj pjesnički iskaz malo stisnut i krećem se unutar nekakve zadane forme, pa gledam kako mogu ono što želim reći staviti u nju. A dok sam pisala davida, to je bilo naprosto ja moram reći sve sad i odmah bez ikakvog promišljanja forme i forma se nekako sama nametnula u procesu pisanja. Za Temeljenje kuće sam shvatila da će forma biti baš ta mala bloketa, ali to nije bilo odmah i ne s nekom jasnom namjerom. Kad je prvih šest pjesama izašlo, znala sam da se toga moram držati i igrati se u tom kontekstu. Naravno, slične su i neke tematske preokupacije. U davide, svašta su mi radili tematiziram smrt oca na dosta nekako buntovan, radikalan način. Lirski subjekt ili ja, sada mi je već sasvim svejedno, nosi se s tim kontekstom odrastanja u obitelji u kojoj se dogodila nekakva tragedija. S druge strane, u Temeljenju kuće imam osjećaj da lirski subjekt ili ja pokušavamo razumjeti stvari koje nam se dešavaju i s kojima smo se nekako pomirili. I to je otprilike to. Mislim da ima nekih sličnosti, ali zbirke su nastale u mojim različitim životnim razdobljima. Tamo sam studentica, ovdje sam već (kao) formirana osoba u radnom odnosu. Jednostavno kad pišeš iz različitih životnih razdoblja, ti ne promišljaš stvari na isti način. Zapravo bi bilo jako opasno za poeziju da sam dvadeset godina poslije pisala istu knjigu. Mislim da bi to bilo nekako loše i za moj spisateljski iskaz.

Koga i što rado čitaš u posljednje vrijeme?

Čitala sam dosta Marijanu Enriquez, argentinsku spisateljicu i novinarku. Zapravo, u zadnje vrijeme čitam jako puno latinoameričke književnosti, i to većinom ženske s obzirom na to da je moja omiljena spisateljica Maryse Condé. Ona je karipsko-francuska spisateljica, mislim da je slabo prevođena kod nas. Imam dojam da je ona nekako meni postavila temelje za svu tu magiju i magijski realizam koji u Latinskoj Americi za mene žene najbolje pišu ili pristupačnije mom nekakvom čitateljskom habitusu. Ali vratila sam se i Talijankama, posebno Albi de Céspedes, mislim da je njena Zabranjena bilježnica jedna od najboljih knjiga. Pročitala sam nedavno i Dnevnik spisateljice Virginije Woolf. To je jedna predivna knjiga dnevničkih zapisa u kojima spisateljica na najiskreniji mogući način balansira između svoje spisateljske, ali i svoje privatne uloge i kroz njen tekst se stvarno jako puno može naučiti o pisanju, o kontekstu pisanja, o njenom životu, o njenim ljutnjama, preokupacijama, privatnim odnosima. Jako zanimljiva knjiga za sve koji se žele baviti pisanjem.

Za kraj, kada bi mogla živjeti u nekoj knjizi, koja bi to knjiga bila?

Pa imam dojam da ako mogu izabrati živjeti u nekoj knjizi, izabrala bih neku od dječjih knjiga koje su me formirale i ne mogu se odlučiti je li to Vlak u snijegu ili Družba Pere Kvržice. Činilo mi se u to doba i ponekad mi se i danas čini da su to knjige s kojima smo se svi najviše zabavljali, identificirali s kontekstom i idejom pustolovine. Imam dojam da je zapravo pustolovina i, kako je rekao i moj kolega Senko Karuza, zapravo avantura, istraživanje, jedna od najljepših riječi. To se trajno vezalo za mene. Tako da bi to bila neka od dječjih priča u kojima ja nisam odrasla osoba. Ja sam definitivno mala, borbena djevojčica koja zna jako puno stvari!