Kada bi se barem ljudska bol mogla mjeriti jasnim brojevima, a ne nepostojanim riječima. Kada bi barem postojao način da znamo koliko smo propatili, i da bol ima masu i mjeru. Svaki čovjek jednog se dana mora suočiti s time da je njegov prolazak ovim svijetom nesupstancijalan. Ima ljudskih bića koja to mogu podnijeti, ja to nikada neću podnijeti.
Nikada to nisam podnosio.
Promatrao sam Madrid, i nestvarnost njegovih ulica i njegovih kuća i njegovih ljudskih bića ranjavala me po cijelome tijelu.
Bio sam Ecce homo.
Nisam razumio život.
Razgovori s drugim ljudskim bićima postali su dosadni, spori, bolni.
Boljelo me razgovarati s ostalima: uviđao sam beskorisnost svih ljudskih razgovora koji su bili i koji će biti. Uviđao sam da će biti zaboravljeni razgovori koji su se tek bili vodili.
Pad prije pada.
Ispraznost razgovora, ispraznost onoga koji govori, ispraznost onoga koji odgovara. Ispraznosti na koje pristajemo kako bi svijet mogao postojati.
Upravo tada sam počeo iznova razmišljati o svome ocu. Zato što sam pomislio da su razgovori koje sam vodio sa svojim ocem bili jedino što je vrijedilo. Vratio sam se tim razgovorima, s nadom da ću usred propadanja svih stvari pronaći trenutak odmora.
Vjerovao sam da mi se mozak fosilizirao, nisam mogao obaviti jednostavne misaone operacije. Zbrajao sam registracije na autima i od tih sam matematičkih operacija zapadao u duboku tugu. Griješio sam kada sam govorio španjolski. Trebalo mi je vremena da izgovorim rečenicu, zanijemio bih, a sugovornik bi me gledao sa žaljenjem ili prezirom, pa bi mi sam završio misao.
Mucao sam, i rečenicu ponavljao tisuću puta. Možda je u toj emocionalnoj disfemiji bilo neke ljepote. Tražio sam svojega oca da mi položi račune. Sve sam vrijeme razmišljao o očevu životu. Pokušavao sam u njegovu životu pronaći objašnjenje svojega. Pretvorio sam se u prestravljeno stvorenje kojemu su se ukazivale stvari.
Gledao sam se u zrcalu i nisam vidio vlastito starenje, nego starenje drugog bića koje je već bilo na ovom svijetu. Vidio sam starenje svojega oca. Tako sam ga se mogao sjetiti savršeno jasno, samo sam se trebao pogledati u zrcalo i pojavio bi se on, kao u nepoznatom obredu, kao u šamanskoj ceremoniji, kao u izvrnutom teološkom poretku.
Nije bilo nikakve sreće ni radosti u ponovnom susretu s mojim ocem u zrcalu, nego samo kopanje po živoj rani boli, pad za još jedan stupanj, u hipotermiji dvaju trupala koja razgovaraju.
Vidim ono što nije stvoreno da bi bilo vidljivo, vidim smrt u rasprostranjenosti i temelju materije, vidim opću nesupstancijalnost svih stvari. Čitao sam Tereziju Avilsku, i toj su ženi padale na pamet slične stvari koje padaju na pamet meni. Ona ih je zvala na jedan način, ja na drugi.
Počeo sam pisati, jedino sam pišući mogao izbaciti sve te mračne poruke koje su dolazile iz ljudskih tijela, s ulice, iz gradova, iz politike, iz medija, iz onoga što smo.
Velika opsjena onoga što smo: konstrukt udaljen od prirode. Velika opsjena je uspješna: čovječanstvo je uvjereno u svoje postojanje. Upravo ondje počinju moji problemi.
U 2015. postojala je ta neka tuga koja je hodala cijelim svijetom i ulazila u ljudske zajednice kao da je virus.
Napravio sam CT mozga. Otišao sam neurologu. Bio je to krupan čovjek, ćelav, njegovanih noktiju, s kravatom ispod bijele kute. Napravio je pretrage. Rekao mi je da u mojoj glavi nema ništa čudno. Da je sve u redu.
Pa sam počeo pisati ovu knjigu.
Pomislio sam da je moje duševno stanje nejasno sjećanje na nešto što se dogodilo u mjestu na sjeveru Španjolske zvanom Ordesa, mjestu punom planina, a to sjećanje bilo je žuto, žuta boja napadala je ime Ordesa, a iza Ordese ocrtavala se očeva prilika u ljeto 1969.
Stanje uma koje je jedno mjesto: Ordesa. I jedna boja: žuta.
Sve je požutjelo. Kada stvari i ljudska bića požute, znači da su na izmaku, ili na mukama.
Bol je žuta, to želim reći.
Ove riječi pišem 9. svibnja 2015. godine. Prije sedamdeset godina Njemačka je potpisivala bezuvjetnu predaju. Za nekoliko dana Hitlerove fotografije bit će zamijenjene Staljinovima.
Povijest je također tijelo s grizodušjem. Imam pedeset dvije godine i povijest sam samoga sebe.
Moja dva sina upravo ulaze u stan, dolaze s partije padela. Već je užasno vruće. Ustrajnost vrućine, njezino neprestano nalijeganje na ramena, na planet.
I kako se vrućina nadvija nad čovječanstvo. Nije samo klimatska promjena, to je svojevrstan podsjetnik Povijesti, svojevrsna osveta drevnih mitova novim mitovima. Klimatska promjena nije ništa doli aktualizacije apokalipse. Sviđa nam se apokalipsa. Nosimo je u genima.
Apartman u kojem živim prljav je, pun prašine. Već sam ga više puta pokušao očistiti, ali nemoguće je. Nikada nisam znao čistiti, i ne zato što se nisam trudio. Možda u meni postoji neki genetski ostatak koji me povezuje s aristokracijom. To mi se čini prilično nevjerojatnim.
Živim na Aveniji Ranillas, u gradu na sjeveru Španjolske čijega se imena ovoga trena ne sjećam: ovdje postoje samo prašina, vrućina i mravi. Prije nekog vremena imao sam najezdu mrava, pa sam ih ubio usisivačem: stotine usisanih mrava, osjećao sam se kao pravi istrebljivač. Gledam tavu koja je u kuhinji. Mast zalijepljena za tavu. Moram je oprati. Ne znam što ću dati jesti sinovima. Banalnost hrane. S prozora se vidi katolička bogomolja, ravnodušno prima sunčevo svjetlo, njegovu ateističku vatru. Vatru sunca koju Bog baca direktno na Zemlju kao da je crna lopta, prljava, jadna, kao da je trulež, smeće. Zar ne vidite sunčevo smeće?
Na ulicama nema ljudi. Tamo gdje ja živim, ne postoje ulice, nego prazni pločnici, puni zemlje i mrtvih skakavaca. Ljudi su otišli na praznike. Uživaju na plažama u morskoj vodi. Mrtvi skakavci također su zasnivali obitelji i imali blagdane, Božiće i rođendanske proslave. Svi smo jadni ljudi, zgurani u tunel egzistencije. Egzistencija je moralna kategorija. Egzistirati nas prisiljava da činimo, radimo stvari, bilo što.
Ako sam nešto shvatio u ovom životu, to je da smo svi mi, svi muškarci i žene, jedna jedina egzistencija. Taj jedinstvena egzistencija jednoga će dana imati svoga političkog predstavnika, i toga ćemo dana napraviti korak naprijed. Ja to neću vidjeti. Ima toliko stvari koje neću vidjeti, a koje upravo vidim.
Oduvijek sam vidio stvari.
Oduvijek su mi govorili mrtvi.
Vidio sam tolike stvari da je budućnost na kraju počela sa mnom razgovarati kao da smo susjedi ili čak prijatelji.
Govorim o tim bićima, o duhovima, o mrtvima, o svojim mrtvim roditeljima, o ljubavi koju sam prema njima osjećao, o tome da ta ljubav ne nestaje.
Nitko ne zna što je ljubav.
Prijevod: Ela Varošanec Krsnik

Add comment