Memoari Petera Handkea “Nesreća bez želja” na vrlo malom broju stranica pokazat će kako najučinkovitije protratiti život, ne svojom krivicom, nego krivicom okolnosti.
Peter Handke nije tip sina kakav je bio Roland Barthes, koji je poslije smrti majke Henriette pisao “Dnevnik tugovanja”, u koji je bilježio svoje osjećaje i besmisao postojanja nakon nepovratnog gubitka voljene osobe, s kojom je bio dubinski, pa i patološki povezan. U usporedbi s Barthesovim, Handkeovo tugovanje doima se kao propitkivanje fenomena tuge. No to je sin koji se ne prepušta, koji tugu drži zauzdanom, skrivenom pod nekoliko slojeva. Zato pušta da od majčine smrti prođe sedam tjedana, ne manje ili više od toga, kako bi je uspješno pretvorio u književni lik (“…jer se bojim da bih sa svakom rečenicom mogao izgubiti ravnotežu”).
Dvije su još stvari kojima se Handke ovdje bavi: siromaštvom kao određenom vrstom ponosa i manijakalnom štednjom, koja donekle opisuje germanski mentalitet i generacije koje su stasale u tom duhu, siromaštvu i štednji (“Siromaštvo je bila lijepa, nekako čak i plemenita riječ”). Uz sve, ovi memoari će na vrlo malom broju stranica pokazati kako najučinkovitije protratiti život, ne svojom krivicom, nego krivicom okolnosti. Autor na temelju priča stvara sliku majke kao djevojčice koja je voljela obrazovanje, pa kao mlade žene spremne da ode iz rodnog sela u svijet, majke koja traži ljubav, ali očigledno na pogrešnim mjestima, majke koja se na mnoge načine pokušava povezati s raznim ljudima, ali uvijek ostaje nezamijećena, ušutkana i prepuštena samoj sebi, majke koja doživljava psihički slom i ponovno je prepuštena samoj sebi te naposljetku majke koja sebi priznaje da je slomljena i da se više ne snalazi u životu.

Handke majku pred čitateljem drži neimenovanom, baš kao da tako daje dodatnu dimenziju njezinoj nevidljivosti i univerzalnoj tragediji. Portret je to osobe koju je slomio život, tako što u njemu nije imala dovoljno prilika, ni dovoljno ljubavi, ni dovoljno razumijevanja. Kao prema nekom stoljetnom obrascu, prešutno je sputavana, kao uostalom i bilo koja mlada djevojka iz njezina kraja (“Gatare na proštenjima samo su muškarcima ozbiljno proricale budućnost iz dlana: kod žena je ta budućnost ionako bila samo šala”).
Handkeova majka počinila je samoubojstvo 1971., a autor sjeda za prazan papir sedam tjedana kasnije i unutar dva mjeseca ispisuje stranice ove knjige kako ne bi izgubio osjećaje, misli i volju. Na malo prostora, tek stotinjak stranica, uspijeva učiniti puno, iako mu je tek 30 godina. Kasnije će se pokazati da nije ni prvi ni zadnji pisac koji je bio politički idiot, no to sad nije bitno. Je li taj 30-godišnjak objasnio tugu? Nije? Je li objasnio majčin život? Vjerojatno ga je samo zagrebao. Ali riječi, podjednako škrte koliko i lirične, učinile su svoje. Rekle su što se treba reći. Ispisale su memoare vrijedne divljenja. Ravnodušni ton kojim započinje (ne može biti ravnodušnije od novinskog isječka iz nedjeljnog izdanja koruških novina kako je jedna domaćica počinila samoubojstvo) mijenja se kako raste priča. Negdje duboko zakopan nalazi se njegov istinski glas: gnjev prema majci, žaljenje, tuga, ljubav… Kao posve bizaran osjećaj, javlja se i ponos što je majka počinila samoubojstvo. Brata i sestru gotovo i ne spominje, dok je očuh tek figura koju majka pijanu dovodi iz kavana i koja prema njoj pokazuje bolno nerazumijevanje. Čak i kad Handke bdije uz majčino truplo i kaže da se uz njega dosađuje, to priznanje ne zvuči vulgarno. Zna da je prava osoba iz tijela otišla davno prije i da je sve što postoji njegova projekcija onoga što je majka bila, gotovo pa književni lik.
Tekst je izvorno objavljen u BestBooku, književnom prilogu tjednika Express.
Knjigu Nesreća bez želja možete kupiti ovdje.
Add comment