Škripa i zveket
Pogledajte. To smo lutka Julija i ja. Ležimo na razvučenom kauču u dnevnom boravku jer još uvijek nemam svoju sobu. Majka navečer iz unutrašnjosti kauča izvuče posteljinu. Klik-klak. Čaršaf poleti zrakom kao razvučeno tijesto, a ja stanem na drveni rukohvat i čekam da se bacim u prazninu. Izgleda kao gomila perja iz majčina jastuka. Prije nego što svane, uvučem se u majčin i očev krevet, još uvijek topao od njihovih tijela. Uvijek liježem na majčinu stranu jer mi se sviđa kako miriše na plavu maramu zakačenu za okvir ogledala. Ruže i ušećereno zakuhano mlijeko. Rupica je najprije mala, kao kažiprst, pa sve veća. Gomila perja suhi je šuštavi snijeg iz polja. Nježnost potraje samo časak. Majčina pljuska led je ispod suhog snijega, tvrdi kauč pod čaršafom. Od njih koža dugo bridi. Juliju je donio otac s puta, vozi kamion i zato ga nikad nema kod kuće. Vraća se noću kad se majka umori od čekanja i gledanja kroz prozor. Julija i ja imamo velike modre oči. Tek sam je izvadila iz kutije i kosa joj miriše na voćne bombone. I njih je donio otac. Papirić šušti pod prstima, bombon je slatko-kiseo. Žao mi je što ga Julija ne može okusiti.
“Ne jedi tvrde bombone ležeći”, upozorava majka.
Već je kasno, skliznuo je i zapeo u grlu.
Sedam mi je godina i najesen ću u školu. Već su mi kupili torbu. Otac me uhvati za noge, podigne visoko i silovito zatrese. Ne pomaže. Spusti me na kauč i stane udarati po leđima. Majčin glas sve je tiši. Na oči pada mrak. Prestala sam disati.
Nije to kraj. Ne može biti. Preda mnom je još sedam godina života. Otac gurne prst u moje grlo i iščupa bombon s okusom višnje. Dugo kašljem, boli me grlo od očeva prsta i leđa od udaraca. Zašto majka plače? Živa sam!
Stojim na ovom mjestu nakon toliko godina. Brašnasta prašina s puta lijepi mi se za bose, krvave noge. Zrak je i sada podjednako vreo. Zamutio je pogled, izaziva vrtoglavicu.
Imate li se za što pridržati?
Ne sjećam se gdje sam izgubila papuče. Jesu li ostale na betonu pod prozorom, gore na spratu naše kuće, ili su mi spale na stepenicama?
Čujete li drvo kako škripi?
Ne pod mojim tijelom. Ne! Ja sam lagana kao pile. Škripi pod čvrsto stegnutom, crnom čizmom. Samo Smrt nosi takve čizme. Oh, kako joj tijelo zvekeće!
Gurnut ću prst u uho i iščupati škripu i zveket!
Za Juliju više nitko ne mari. Leži u mraku ispod kreveta u mojoj sobi, u drvenom sanduku za igračke, širom otvorenih, zaglavljenih očiju.
Majka se tek vratila kući iz bolnice. Još uvijek je na štakama i treba joj mnogo da se stepenicama popne do moje sobe u potkrovlju. Baci štake pred vratima i uhvati kvaku drhtavom rukom. Stoji zagledana u mutno staklo na vratima. U njemu se naziru moj radni stol, lampa i stara pisaća mašina. Unutra miriše na žaluzinu i prašnjavi zeleni itison. Otac ga je izrezao po mjerama sobe da prekrije beton. Desna noga za majkom se vuče kao da je tuđa. Došepa do mog kreveta, legne i zarije glavu u jastuk. Misli kako će tamo pronaći moj miris, ali sve što osjeti vrelina je vlastitog daha i sol iz očiju. Plač je iscrpljujući i majka zaspi. Po nemirnim vjeđama zna se da je san nespokojan. Zapadajuće sunce sobu ispuni tamnožutom svjetlošću. To je najljepša svjetlost ljetnog dana. Majka se probudi i vidi kako zrakom titra prašina. Sporo i lijeno kao golublje gukanje pod krovom. Spusti se na pod vukući nogu kao beba što još nije naučila puzati. Prebire po itisonu, traži makar jednu plavu vlas ili barem trepavicu. Ne nalazi ništa, posvuda stara prašina i trunje. Iz ladica radnog stola izvadi papire s otipkanim pjesmama, ukosnice i bižuteriju, kamenčiće neobičnih oblika i raznobojne komade stakla glatkih rubova. Iz ormara izvuče crni koferčić otpalih kopči, dnevnik i Juliju. Spremi ih u drveni sanduk za igračke i gurne pod krevet.
Da ga otvorite, znali biste da Julijina kosa još uvijek miriše na voćne bombone.
Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju.
Od Smrti se ne mogu sakriti.
Za leđima ograda od srebrne smreke, iglice su joj vranine kandže, gladni, šiljasti kljunovi. Lako prodiru kroz tanušno tkanje bijele haljine sašivene od stare posteljine. Dio je majčina miraza. Ispred mene osakaćena babina jabuka baštovanka, grana podrezanih do trupa. Godinama ne rađa, čeka da je sruše. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Od klupe ispod jabuke ostao je samo natruli skelet. Smrt se nogom oslanja na njega.
Dobro je pogledajte!
Ima nježno lice, oči joj se još uvijek ne vide od nakrivljene kape. Mekana je i tamnozelena kao šumska mahovina. Dijeli nas samo niska ograda od bodljikave žice, uz nju rastu ruže obješenih, precvalih glava. I povjetarac bi ih otpuhnuo. Ogradu je napravio did. Uza se uvijek ima sjekiru i malj, šilji kolce i zabija ih duboko u zemlju. Nikad ne ostavlja nedovršen posao.
Doziva me šuma. Huči kao rijeka, kao voz. Zamirišu crne četinjače. Kad se zapale, udaraju kao pljusak na limenom krovu. Tuča. Novogodišnji vatromet.
Muška tijela nezaustavljiva su kamena lavina.
Čujete li ih kako nadiru prema selu?
Uskoro će se sručiti u naša dvorišta kroz isušene potoke i usjeke, razmiljeti po selu kao crvi.
Ne gubite vrijeme na skrivanje!
Iz prašine na putu još uvijek strši vršak zelenog kamena. Travnata pruga po sredini puta pruža se sve do bare. Iz nje rastu plave vodopije. Rastvorene su oči. Majka ih čupa.
To su njene oči, misli. Nije im mjesto rasutim po putu.
Sve ih je više. Kamo ću s njima? Kamo?
Vrata na babinoj magazi širom su otvorena, baš kao što ih je baba držala ljeti puštajući da topli zrak prodre i makar malo ugrije debele, hladne zidove. Rasušila su se i nakrivila, zapela u beton kao urasli nokat. Polutama miriše na proklijale krompire i trulež, na nepomičnu prašinu. Više nema kauča i stola, samo drvena vitrina. S gornjeg su dijela ispala stakla, ali je unutra ostao šareni papir koji je baba stavljala pod fildžane i čaše sa zlatnim ukrasima. Ormarić s ključem više se ne može zatvoriti, drvo je nabreklo od vlage. U njemu je baba čuvala kavu, mali zlatni mlin i šećer u kocki. Kad bi ga otključala, magaza bi na trenutak lijepo zamirisala. Kasnije je u njega did sakrivao rakiju. Uza zid su poredane stare plastične stolice, kutije s alatom i stvari koje više nikom ne trebaju. Na zidu kraj vrata još uvijek visi Gospina slika. Glava joj je nakrivljena, prekrivena plavom maramom, oči žalosne. Gospa mora imati žalosne oči. Srce joj je veliko kao sunce, kao zrela jabuka. Zauzima pola slike. Probost će ga sedam mačeva.
Prozori na magazi su niski, svezani za put, pa se kroz njih ne vide ni nebo ni šuma, samo put i noge prolaznika. Prepoznajem majčine. Hoda sporo, rub cvjetne haljine se leluja. U ožiljke na nozi može se gurnuti prst. U ruci joj se klati kanta s prezrelim paradajzima. S gumenih kaljača otpadaju komadi vlažne zemlje. Nestaju iza naše kuće. Naslanjam ruke na studeno okno.
Zovem se Ivana. Živjela sam četrnaest ljeta, a ovo je priča o posljednjem.
