Kad je Mathilde prvi put otišla na farmu, pomislila je: “Predaleko je.” Brinula ju je takva udaljenost od svega. U ono vrijeme, 1947., nisu imali automobil i dvadeset pet kilometara od Meknèsa prevalili su na starim kolima kojima je upravljao Ciganin. Amine nije obraćao pažnju na neudobnost drvene klupe ni na prašinu koja je njegovu ženu tjerala na kašalj. Nije primjećivao ništa osim krajolika i bio je nestrpljiv da što prije stigne na zemlju koju mu je ostavio otac.

Nakon godina koje je proveo u kolonijalnoj vojsci kao prevoditelj Kadour Belhaj je 1935. kupio hektare kamenite zemlje. Sinu je kazao da se nada kako će na njoj stvoriti plodno imanje koje će hraniti naraštaje Belhajevih. Amine se sjećao očeva pogleda, čvrstoga glasa kad je razlagao planove za farmu. Jutra zemlje zasađena vinovom lozom, tumačio je, a čitavi hektari pod žitaricama. Na najsunčanijem dijelu obronka sagradit će kuću okruženu voćkama i s nekoliko redova badema. Kadour je bio ponosan što je zemlja njegova. “Naša zemlja!” Izgovarao je te riječi ne onako kako su to činili nacionalisti ili kolonisti, uime moralnih vrijednosti ili ideala, nego kao vlasnik sretan što je svoj na svome. Stari Belhaj želio je ovdje biti pokopan, i djeca da mu budu tu pokopana, da ga ta zemlja nahrani i bude mu posljednje počivalište. No umro je 1939. dok mu je sin bio u konjičkoj pukovniji i ponosno nosio burnus i šalvare. Amine, najstariji sin i glava obitelji, dao je prije odlaska na frontu zemljište u zakup nekom Francuzu porijeklom iz Alžira.

Kad je Mathilde upitala od čega je umro svekar kojeg nikad nije upoznala, Amine je bez riječi stavio ruku na trbuh i kimnuo. Mathilde je poslije doznala što se zbilo. Otkako se vratio iz bitke za Verdun, Kadour Belhaj patio je od kroničnih bolova u želucu i nijedan marokanski ni europski liječnik nije mu uspio pomoći. On, koji se hvalio da je razuman čovjek, ponosio svojim obrazovanjem i talentom za jezike, odšuljao se, posramljen i očajan, u podrum neke vračare. Vještica ga je pokušala uvjeriti da je ureknut, da mu netko želi zlo i da su bolovi djelo opakog neprijatelja. Dala mu je s nekakav jarkožuti prašak u listu papira presavijenom na četvero. Navečer ga je razmućenog u vodi popio i za nekoliko sati umro, u strahovitim mukama. Obitelj o tome nije voljela govoriti. Sramili su se očeve lakovjernosti i toga kako je umro, jer štovani se časnik ispraznio na dvorištu, u bijeloj dželabi umrljanoj govnom.

Tog travanjskog dana 1947. Amine se smiješio Mathilde i požurivao kočijaša, koji je prljava bosa stopala trljao jedno o drugo. Seljak je žešće ošinuo mulu i Mathilde se trgnula. Ljutila ju je Ciganinova nasilnost. Coktao je, podvikivao “ra” i bičem mlatio mršave sapi životinje. Bilo je proljeće, Mathilde je bila u drugom mjesecu trudnoće. Neveni, sljez i boražina prekrivali su polja. Svjež vjetar ljuljao je stabljike suncokreta. S obje strane ceste nizali su se posjedi francuskih kolonista, koji su se ovdje nastanili prije dvadeset ili trideset godina, a čije su se plantaže na blagim padinama prostirale dokle pogled seže. Većina ih je stigla iz Alžira, a vlasti su im dale najveće komade i to najbolje zemlje. Amine je ispružio ruku, a drugom je zaklanjao oči od sunca i promatrao golemo prostranstvo koje se pružalo pred njima. Ženi je prstom pokazao drvored čempresa oko posjeda Rogera Marianija, koji se obogatio na vinu i uzgoju svinja. S ceste se nisu vidjele ni kuća ni vinova loza. Ali Mathilde je lako mogla zamisliti bogatstvo tog seljaka, ispunjavalo ju je nadom za vlastitu budućnost. Krajolik je odisao spokojnom ljepotom i podsjetio je na graviru iznad klavira učitelja glazbe u Mulhouseu. Sjetila se kako joj je rastumačio: “To je Toskana, gospođice. Možda ćete jednoga dana otputovati u Italiju.”

Mula se zaustavila i stala brstiti travu koja je izniknula uz put. Nije imala nikakvu namjeru popeti se uz strminu prekrivenu golemom bijelim stijenama. Sav bijesan, kočijaš se uspravio i zasuo životinju pogrdama i udarcima. Mathilde je osjetila kako joj naviru suze. Pokušala se suzdržati, stisnula se uz muža, ali njemu je ta nježna gesta bila neumjesna.

“Što ti je?” upitao je Amine.

“Reci mu da prestane udarati tu jadnu mulu.”

Mathilde je stavila ruku na Ciganinovo rame i pogledala ga, kao kad dijete želi smekšati razljućena roditelja. No kočijaševa žestina se udvostručila. Pljunuo je na zemlju, digao ruku i rekao: “Hoćeš i ti probati bič, je li?”

Raspoloženje se promijenilo, a s njim krajolik. Popeli su se na vrh kamenitog brežuljka. Više nije bilo ni cvijeća ni čempresa, tek nekoliko maslina koje su preživljavale usred kamenjara. Nismo više u Toskani, pomislila je Mathilde, nego na Divljem zapadu. Sišli su s kola i otpješačili do omanje nastambe, bijele i neprivlačne, s običnim komadom lima umjesto krova. To nije bila kuća, nego običan niz tijesnih prostorija, mračnih i vlažnih. Jedini prozor, postavljen vrlo visoko kako bi se spriječio ulazak štetočinama, pružao je slabu svjetlost. Mathilde je na zidovima opazila poveće zelenkaste mrlje, od posljednjih kiša. Bivši stanar živio je sam; žena mu se vratila u Nîmes nakon što je izgubila dijete, a njemu nikad nije palo na pamet da od te nastambe napravi ugodno mjesto, prikladno za obitelj. Unatoč toplom vremenu Mathilde je mrznula. Dok joj je Amine objašnjavao svoje planove, obuzimao ju je nemir.

* * *

Jednako smućeno osjećala se kad je 1. ožujka 1946. stigla u Rabat. Unatoč beznadno plavom nebu, radosti što će vidjeti muža i ponosu jer je umakla svojoj sudbini bilo ju je strah. Putovala je dva dana. Od Strasbourga do Pariza, od Pariza do Marseillea, potom od Marseillea do Alžira, gdje se ukrcala u stari zrakoplov Junkers, u kojem je mislila da će poginuti. Sjedila je na neudobnoj klupi, među muškarcima umornih pogleda od godina ratovanja, jedva se suzdržavala da ne vrišti. Tijekom leta je plakala, povraćala, molila Boga. U ustima su joj se miješali okus žuči i soli. Ražalostila se, ne zato što će umrijeti iznad Afrike, nego pri pomisli da će se pojaviti pred čovjekom svog života u izgužvanoj haljini umrljanoj od povraćanja. Na koncu je sletjela živa i zdrava, Amine ju je čekao, zgodniji nego ikad, pod nebom tako duboko plavim kao da je svježe oprano. Poljubio ju je u oba obraza pazeći na poglede ostalih putnika. Način na koji ju je uhvatio za desnu ruku bio je istovremeno senzualan i prijeteći. Kao da ju je želio svladati.

Sjeli su u taksi, Mathilde se stisnula uz Aminea i konačno osjetila kako je napet od čežnje, kako žudi za njom. “Noćas ćemo spavati u hotelu”, rekao je da vozač čuje i, kao da je htio dokazati svoju ćudorednost, dodao: “Ovo mi je žena. Upravo je doputovala.” Rabat je bio malen grad, bijel i okupan suncem, Mathildu je iznenadila njegova elegancija. Zadivljeno je promatrala art déco pročelja zgrada u centru i pritisnula nos o prozorsko staklo ne bi li bolje zagledala zgodne žene koje su prolazile Avenijom Lyautey, u rukavicama bojom usklađenima s cipelama i šeširima. Na sve strane radovi, gradilišta za nove zgrade ispred kojih su stajali muškarci u dronjcima tražeći posao. Evo redovnica, do njih dvije seljakinje s naramcima drva. Djevojčica, kose kratko podrezane kao u dječaka, smijala se jašući na magarcu kojeg je potezao crnac. Mathilde je prvi put u životu udisala slani vjetar s Atlantskog oceana. Svjetlost je gasnula, postala ružičasta i meka. Spavalo joj se i baš kad je htjela nasloniti glavu na muževo rame, objavio je da su stigli.

Dva dana nisu izašli iz sobe. Premda su je jako zanimali i ljudi i svijet vani, nije mu dala da rastvori prozorske kapke. Nije se mogla nasititi Amineovih ruku, usta, mirisa kože koji je, tek je sad to shvatila, imao veze sa zrakom ove zemlje. Bila je njime hipnotizirana i molila ga je da što dulje ostane u njoj, čak i kad bi zaspao, čak i dok bi razgovarali.

Mathildina je majka govorila da patnja i stid bude sjećanje na našu životinjsku prirodu. Ali nitko joj nikada nije govorio o ovakvom užitku. U vrijeme rata, za pustih i tužnih večeri, Mathilde se samozadovoljavala u hladnom krevetu, u svojoj sobi na katu. Kad bi odjeknula sirena za zračnu uzbunu i začulo se zujanje aviona, Mathilde bi jurnula, ne da se spasi, već da utaži žudnju. Kad god bi se bojala, popela bi se u sobu, vrata se nisu dala sasvim zatvoriti, ali nije ju bilo briga hoće li je netko zateći. A drugi su ionako radije ostajali skupa u skloništima ili u podrumima, htjeli su umrijeti zajedno, kao životinje. Legla bi na krevet i jedino kad bi svršila mogla je utišati strah, kontrolirati ga, nadvladati rat. Ispružena na prljavoj posteljini, razmišljala je kako na sve strane muškarci idu preko ravnica, naoružani puškama, muškarci lišeni žena, kao što je i ona sama bila bez muškarca. I dok bi stiskala spolovilo, razmišljala je o neizmjernosti sve te neutažene žudnje, o gladi za ljubavlju i posjedovanjem koja je zahvatila čitavu zemlju. Pri pomisli na takvu beskonačnu pohotu tonula je u ekstazu. Zabacila bi glavu, izvrtala oči i zamišljala legije muškaraca kako joj prilaze, kako je svladavaju i kako su joj zahvalni. Za nju su se strah i užitak izmiješali i u trenucima opasnosti to joj je uvijek bila prva pomisao.

Nakon dva dana i dvije noći Amine ju je, umirući od gladi i žeđi, zamalo morao izvući iz kreveta kako bi pristala sjesti na hotelsku terasu. A ona je i dalje, dok joj je vino grijalo srce, mislila na ono mjesto između svojih bedara koje će Amine uskoro opet ispuniti. No njezin se muž držao ozbiljno. Jedući prstima, progutao je pola pileta i htio je razgovarati o budućnosti. Nije se s njom vratio u sobu i uvrijedio se kad mu je predložila da prilegne. Nekoliko je puta ustao od stola kako bi telefonirao. Kad ga je upitala s kim je razgovarao i kad će otići iz Rabata i napustiti hotel, bio je vrlo neodređen. “Sve će biti u redu, govorio je. Ja ću sve srediti.”

Nakon tjedan dana kad je Mathilde jedno poslijepodne provodila sama, ušao je u sobu sav nervozan i nezadovoljan. Mathilde ga je stala milovati i sjela mu u krilo. Otpio je malo piva koje mu je natočila i rekao: “Imam lošu vijest. Moramo pričekati još koji mjesec prije nego što se smjestimo na svome posjedu. Razgovarao sam sa zakupcem, ne želi otići s farme prije isteka ugovora. Pokušao sam pronaći stan u Meknèsu, ali još uvijek ima puno izbjeglica i ništa se ne može unajmiti za neku razumnu cijenu.” Mathilde se smela.

“I što ćemo sada?

“Dok čekamo, živjet ćemo kod moje majke.”

Mathilde je skočila na noge i stala se smijati.

“Ne misliš valjda ozbiljno?” Situacija joj se činila komična, urnebesna. Kako Amine, muškarac koji ju je u stanju tako apsolutno posjedovati, kao on prošle noći, očekuje da mu povjeruje da će živjeti s njegovom majke?

Ali Amine nije vidio što je tu smiješno. Ostao je sjediti da ne mora trpjeti razliku u visini između njih dvoje. Očiju uprtih u granitni pod, ledenim je glasom izjavio:

“Ovdje je to tako.”

Često će čuti tu rečenicu. U tom je trenutku shvatila da je ona strankinja, žena, supruga, ljudsko biće prepušteno na milost i nemilost drugima. Amine je sada bio na svom teritoriju, on je objašnjavao pravila i govorio kako treba postupati, određivao granice pristojnosti, srama i onoga što je dolično. U Alsaceu, za vrijeme rata, bio je stranac, čovjek u prolazu koji je morao ostati diskretan. Kad ga je upoznala u zimu 1944., ona mu je bila vodič i zaštitnica. Amineova pukovnija, stacionirana u mjestašcu nekoliko kilometara udaljenom od Mulhousea, danima je ondje čekala zapovijed o napredovanju prema istoku. Onog dana kad su stigli Mathilde je bila viša od svih djevojaka koje su se okupile oko džipa. Imala je široka ramena i dječačke listove. Oči su joj bile zelene kao voda s česmi u Meknèsu i nije skidala pogled s Aminea. U selu je proveo tjedan dana, a ona ga je pratila na šetnje, upoznala s prijateljima i naučila ga kartati. Za glavu je bio niži od nje, a tamniju kožu od njegove nije se dalo ni zamisliti. Bio je tako lijep da se pribojavala da joj ga netko ne uzme. I da nije možda tek iluzija. Nikad takvo nešto nije osjetila. Ni s nastavnikom klavira kad joj je bilo četrnaest godina. Ni s rođakom Alainom koji joj je zavlačio ruku pod haljinu i za nju krao trešnje na obali Rajne. Ali sad kad je dospjela ovamo, u njegovu zemlju, osjećala se bespomoćnom.

* * *

Tri dana poslije sjeli su u kamion, vozač ih je pristao povesti do Meknèsa. Mathildi su smetali kamiondžijin miris i loša cesta. Dva su se puta zaustavili pored jarka jer je morala povratiti. Dok je blijeda i iscrpljena zurila u krajolik kojem nije vidjela ni smisao ni ljepotu, preplavila ju je melankolija. “Samo da me ova zemlja ne dočeka neprijateljski”, rekla si je. “Hoće li mi jednoga dana ovi ljudi biti bliski?” Već je pala noć kad su stigli u Meknès, a gusta kiša udarala je o vjetrobransko staklo. “Prekasno je da te predstavim majci”, objasnio je Amine. “Prespavat ćemo u hotelu.”

Grad joj se činio mračan i neprijateljski. Amine joj je pojasnio plan grada koji se zasnivao na načelima maršala Lyauteyja donesenima na početku protektorata. Stroga odvojenost između medine, čije je pradjedovske običaje trebalo sačuvati, i europskog dijela s ulicama koje su nosile imena francuskih gradova i koji je želio biti primjer modernosti. Kamion ih je ostavio na lijevoj obali vadija Boufakrane, na ulazu u stari dio grada sa starosjedilačkim stanovništvom. Amineova obitelj živjela je ondje u četvrti Berrima, preko puta mellaha. Taksijem su krenuli na drugu stranu rječice. Išli su uzbrdo dugom cestom, prošli pored sportskih terena i preko neke vrste tampon-zone, ničije zemlje koja je grad dijelila na dva dijela i na kojoj je bila zabranjena gradnja. Amine joj je pokazao kamp Poublan, vojnu bazu smještenu poviše arapskog dijela grada da ga drži na oku.

Pronašli su pristojan hotel, a recepcionar im je, s pomnjom državnog službenika, pregledao dokumente i vjenčani list. Na stubištu putem do sobe gotovo da je došlo do svađe jer se hotelski poslužitelj Amineu, koji je govorio francuski, uporno obraćao na arapskom. Mladić je Mathildu sumnjivo pogledavao. Zamjerao je Amineu što spava s neprijateljem i što se može posvuda slobodno kretati, dok je on vlastima morao pokazivati ispravu s kojom je noću smio prolaziti ulicama novoga grada. Tek što su odložili prtljagu, Amine je navukao kaput i stavio šešir. “Idem pozdraviti obitelj. Neću dugo.” Nije mu stigla ni odgovoriti, a vrata su se već zatvorila i čula je kako se stuštio niza stube.

Mathilde je sjela na krevet i koljena privukla prsima. Što ona ovdje radi? Samo je sebe i svoju uobraženost mogla kriviti. Htjela je doživjeti pustolovinu, prijateljice iz djetinjstva zavidjele su joj na egzotičnom braku u koji se tako bahato upustila. A sad bi mogla postati žrtva kakve sprdnje ili izdaje. Možda je Amine otišao k ljubavnici? Možda je čak i oženjen jer, kako je njezin otac s nelagodom primijetio, muškarci su ovdje poligamni? Možda se karta u nekom bistrou na par koraka odavde i naslađuje se pred prijateljima što je pobjegao od naporne supruge. Stidjela se takvog prepuštanja panici, ali pala je noć, a ona nije znala gdje se nalazi. Ako se Amine ne vrati, bit će posve izgubljena, bez novca, bez prijatelja. Čak nije znala ni ime ulice u kojoj su odsjeli.

Kad se Amine vratio, malo prije ponoći, dočekala ga je sva raščupana, izobličena lica i zajapurena. Trebalo joj je vremena da mu otvori vrata, drhtala je, pa je pomislio da joj se nešto dogodilo. Bacila mu se u naručje i pokušala objasniti svoj strah, nostalgiju, bezumnu tjeskobu. Nije mu bilo jasno, a tijelo njegove žene, koja mu se ovjesila oko vrata, činilo mu se strašno teškim. Povukao ju je prema krevetu da sjednu jedno uz drugo. Vrat mu je bio mokar od njezinih suza. Onda se smirila, stala laganije disati, šmrcnula nekoliko puta, a Amine joj je pružio maramicu skrivenu u rukavu. Polagano joj je milovao leđa i rekao: “Nemoj biti djetinjasta. Ti si sad moja žena. Tvoj život je ovdje.”

Dva dana poslije smjestili su se u kući u Berrimi. U uskim uličicama staroga grada Mathilde je mužu čvrsto stezala ruku, strahovala je da će se izgubiti u tom labirintu u gomili trgovaca i prodavača povrća koji su na sav glas hvalili svoju robu. Iza teških okovanih vrata kuće obitelj ju je čekala. Majka, Mouilala, stajala je nasred dvorišta. Nosila je elegantan svileni kaftan, a kosu je pokrila smaragdnozelenom maramom. Za ovu je prigodu iz svoje cedrove škrinje izvadila stari zlatni nakit; lančiće za gležnjeve, graviranu kopču i ogrlicu tako tešku da se njezino slabašno tijelo malo povilo naprijed. Kad je par ušao, bacila se na sina i blagoslovila ga. Nasmiješila se Mathildi, koja ju je primila za ruke i zagledala joj se u lijepo tamno lice, malo zarumenjenih obraza. “Kaže dobro došli”, prevela je Selma, mlađa Amineova sestra, koja je tek napunila devet godina. Stajala je ispred Omara, mršavog i šutljivog mladića koji je držao ruke za leđima i oborio pogled.

Mathilde se morala naviknuti na tijesni suživot, u kući s ležajevima punim stjenica i ostale gamadi, u kojoj nisi mogao pobjeći od tjelesnih zvukova i hrkanja. Njezina joj je zaova ulazila u sobu bez pitanja i bacala se na krevet ponavljajući onih nekoliko francuskih riječi koje je naučila u školi. Noću je Mathilde slušala vriskove najmlađeg brata, Jalila. Živio je zatvoren na katu u sobi s jednim ogledalom s kojeg nikad nije skidao pogled. Bez prestanka je pušio sebsi, a miris duhana i hašiša širio se hodnikom i omamljivao je.

Čitavog dana čopori izgladnjelih mačaka povlačili su se malim vrtom u dvorištu, u kojem se prašnjavo stablo banane borilo za život. U dnu dvorišta bio je bunar iz kojeg je služavka, nekadašnja ropkinja, izvlačila vodu za kućanstvo. Amine joj je ispričao da je Yasmine porijeklom iz Afrike, možda iz Gane, i da ju je Kadour Belhaj kupio svojoj ženi na tržnici u Marakešu.

Roman je s francuskog jezika prevela Vlatka Tor.

Kupi knjigu!

Knjiga U zemlji drugih objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.