1.
Kroz prljave prozore učionice Eleonor vidi kako snažni vjetar duž ceste sa sobom nosi prašinu i prisilno svija grmove i stabla.
Izgleda kao da pred školom teče rijeka.
Mutna i bešumna.
Zvono zazvoni i učenici skupe svoje knjige i bilješke. Eleonor ustane i s ostalima ode u garderobu.
Promatra kolegicu iz razreda, Jenny Lind, kako stoji pred svojim ormarićem i kopča jaknu.
Lice i plava kosa odražavaju joj se u ulupljenim limenim vratima.
Jenny je lijepa i drugačija. Ima intenzivne oči koje Eleonor čine nemirnom, od kojih joj se žare obrazi.
Jenny je umjetnički tip, fotografira i jedina u cijeloj srednjoj čita knjige. Prošlog je tjedna napunila šesnaest godina i Eleonor joj je čestitala.
Za Eleonor nikoga nije briga, nije dovoljno zgodna, zna to, iako joj je Jenny jednom rekla da bi voljela napraviti seriju njezinih fotografskih portreta.
Bilo je to nakon tjelesnog, dok su stajale pod tušem.
Eleonor uzme svoje stvari i slijedi Jenny do izlaza.
Vjetar vuče sa sobom pijesak i lanjsko lišće duž bijelog pročelja i po školskom dvorištu.
Uže zastave brzo šiba stijeg.
Jenny stigne do parkirališta za bicikle, zastane, razdraženo gestikulirajući nešto vikne i krene zatim hodati bez svog bicikla. Eleonor mu je probušila gume, mislila je da bi mogla pomoći Jenny s torbom i biciklom cijelim putem do njezine kuće.
Počele bi opet razgovarati o portretima, o tome kako su crno-bijele fotografije nalik svjetlosnim skulpturama.
Zaustavlja maštu prije nego što dođe do prvog poljupca.
Eleonor slijedi Jenny dok prolazi pokraj sportske dvorane Backavallen.
Terasa restorana je prazna, bijeli suncobrani tresu se na vjetru.
Pomisli da bi mogla požuriti i sustići Jenny, ali ne usuđuje se.
Eleonor se drži dvjestotinjak metara iza nje na pješačkoj stazi koja teče paralelno s cestom Erikbergsvägen.
Oblaci jure preko vrhova smreka.
Jaki vjetar razbacuje Jennynu svijetlu kosu, a od naleta zraka koji podiže zeleni gradski autobus kosa joj leti natrag na lice.
Tlo podrhtava od njegova prolaska.
Ostavljaju posljednji naseljeni dio za sobom i prolaze pokraj izviđačkog doma. Jenny presiječe cestu i nastavi hodati drugom stranom.
Sunce se probija i sjene oblaka ničice padaju na pašnjak.
Jenny stanuje u lijepoj vili u mjestašcu Forssjö, uz samu vodu.
Jednom je Eleonor više od sat vremena stajala pred njezinom kućom. Bila je pronašla Jennynu nestalu knjigu, koju je sama bila sakrila, ali nije se usuđivala pozvoniti na vrata, nego ju je naposljetku ubacila u poštanski sandučić.
Jenny zastane pod žicama dalekovoda i pripali cigaretu prije nego što nastavi hodati. Sjajni gumbi na dnu njezina rukava bljeskaju na svjetlu.
Eleonor začuje tutnjavu teretnog vozila za sobom.
Tlo se zaljulja kad tegljač poljskih registarskih oznaka velikom brzinom prođe pokraj nje.
U sljedećem trenutku kočnice zaškripe i prikolica se nagne u stranu. Tegljač naglo skrene prema rubu ceste, otkotrlja se ravno preko pojasa trave sve do pješačke staze, točno iza Jenny, prije nego što vozač uspije zaustaviti tešku mašineriju.
“Koji kurac”, poviče Jenny u daljini.
Voda curi s krova niz plavu ceradu prikolice i iscrtava sjajan trag kroz prljavštinu.
Vrata se otvore i vozač se spusti iz kabine. Crni kožnati kaput s neobičnom sivom mrljom napet mu je preko širokih leđa.
Kovrčava kosa seže mu gotovo do ramena.
Krupnim koracima gazi prema Jenny.
Motor još uvijek radi i dim iz kromiranih ispušnih cijevi podiže se u tankim stupcima.
Eleonor zastane i vidi kako vozač udara Jenny ravno u lice.
Nekoliko vezova cerade se otpustilo i dio presvlake prikolice vijori na snažnom vjetru tako da Eleonor više ne može vidjeti Jenny.
“Halo?” poviče Eleonor nastavljajući hodati naprijed. “Što to radite?”
Kad se gruba tkanina ponovno spusti, vidi da je Jenny pala na pješačku stazu nekoliko metara ispred tegljača.
Jenny leži na leđima, podigne glavu i smeteno se ceri s krvi među zubima.
Labavi dio cerade zavijori na vjetru.
Eleonor klecaju noge dok korača u vlažni jarak. Pomisli da mora nazvati policiju, izvadi mobitel, ali ruke joj se toliko tresu da ga ispusti.
Mobitel poleti kroz korov i padne na tlo.
Eleonor se sagne, pronađe mobitel, podigne pogled i vidi kako Jennyne noge udaraju ispod tegljača dok je vozač podiže.
Automobil zatrubi kad se Eleonor popne na cestu i potrči prema kamionu.
Kamiondžijine naočale s reflektirajućim staklima zabliješte na sunčevoj svjetlosti dok o traperice briše krvave ruke i penje se u kabinu, zalupi vratima, ubaci u brzinu i krene, jednim kotačem još uvijek na pješačkoj stazi. Suhi pojas trave zapuši se kad kamion opet odtutnji na cestu povećavajući brzinu.
Eleonor uspuhano zastane.
Jenny Lind nema.
Na tlu još leže zgažena cigareta i torba sa školskim knjigama.
Prljavština brzo leti praznom cestom. Oblaci prašine jure pokraj njiva i plotova. Za sve vijeke će se vjetar kretati zemljom.
2.
Jenny Lind leži u malom, katranom premazanom drvenom brodu na mračnom jezeru. Dno ispod nje škripi na uzbibanim valovima.
Iz sna je budi nagon za povraćanjem.
Pod se ljulja.
Ramena je bole, zapešća peku.
Shvaća da se nalazi u unutrašnjosti tegljača.
Na neki je način zavezana, a usta su joj zalijepljena. Leži na boku, na podu, s rukama vezanim iznad glave.
Slabo vidi – kao da joj oči još uvijek spavaju.
Raspršena sunčeva svjetlost probija se kroz ceradu.
Trepne i vidno polje joj se spoji.
Strahovito joj je loše i ima pulsirajuću glavobolju.
Golemi kotači tutnje po asfaltu pod njom.
Ruke su joj plastičnim vezicama vezane za čelični kostur koji nosi ceradu.
Jenny pokušava shvatiti što se dogodilo. Dobila je udarac od kojeg je pala na pod i zatim joj je preko usta i nosa stavljena hladna krpa.
Preplavljuje je val straha.
Pogleda dolje i vidi da joj se haljina podigla do struka, ali da i dalje na sebi ima najlonke.
Tegljač brzo vozi ravnom cestom, motor održava ujednačen broj okretaja.
Jenny očajnički traga za logičnim objašnjenjem, za uzrokom kakvog nesporazuma, ali zapravo već zna što se dogodilo. Jedini je odgovor da se upravo nalazi u onoj situaciji koje se svi ljudi najviše u životu boje, koju vidiš u horor-filmu, ali koja se u stvarnosti ne smije dogoditi.
Ostavila je bicikl kod škole i krenula pješice, pravila se da ne primjećuje da je Eleonor slijedi, kad je veliki tegljač skrenuo iza nje penjući se na pješački put.
Udarac u lice došao je tako iznenada da nije stigla reagirati i prije nego što se uspjela dignuti s tla, na lice joj je stavljena mokra krpa.
Nema pojma koliko je dugo bila bez svijesti.
Ruke su joj hladne od nedostatka krvi.
U glavi joj se vrti, a vid joj nakratko potpuno nestane prije nego što se vrati.
Nasloni obraz na pod.
Pokušava smireno disati, ne smije povratiti dok su joj usta zalijepljena.
Osušena riblja glava klinom je zabijena u prorez na boku prikolice. Zrak u unutrašnjosti prikolice ispunjava intenzivan, slatkast smrad.
Jenny ponovno podigne glavu, trepće i vidi metalni ormarić s lokotom i dva velika plastična korita pri vrhu prikolice. Posude su pričvršćene grubim remenjem, a pod oko njih je mokar.
Pokušava je sjetiti što su žene koje su preživjele susrete sa serijskim ubojicama govorile o pružanju otpora ili stvaranju veze razgovorom o orhidejama.
Besmisleno je pokušati vrištati kroz ljepljivu vrpcu, nitko je ne bi čuo, jedino možda vozač.
Naprotiv, mora biti tiha, bolje je da on ne zna da je budna.
Povuče se gore, protegne se i podigne glavu prema rukama.
Prikolica se nagne i želudac joj se okrene.
Usta joj se ispune rigotinom.
Mišići drhte.
Plastična vezica urezuje joj se u kožu.
Utrnulim prstima uspije uhvatiti rub ljepljive vrpce i povući je s usta. Pljune, potone na bok i pokuša tiho kašljati.
Vid joj je pod utjecajem sredstva kojim je krpa bila namočena.
Kad pogleda čeličnu konstrukciju koja nosi ceradu, čini joj se da gleda kroz jutenu vreću.
Svaka šipka diže se vertikalno do krova, čini oštar zavoj od devedeset stupnjeva, nastavlja pod krov i zatim skreće dolje na drugoj strani prikolice.
To je neka vrste krovne konstrukcije povezane horizontalnim šipkama duž strana.
Trepće, pokušava izoštriti vid i vidi da na drugoj strani prikolice nema šipki – tamo je cerada pričvršćena s pet redova ušivenih dasaka.
Jenny shvati da je tomu tako kako bi se cerada mogla podvrnuti i podići kad se kamion tovari.
Uspije li vezanim rukama pratiti čelični luk pod krov i dolje, na drugu stranu, možda može otvoriti ceradu i zvati u pomoć ili privući pozornost kakvog vozača automobila.
Pokuša povući plastičnu vezicu uz šipku, ali istog se trena zaglavi.
Od oštre plastike joj se koža žari.
Tegljač se prestroji, Jenny se zanjiše u stranu i sljepoočnicom udari u sajlu.
Ponovno sjedne, nekoliko puta proguta slinu i pomisli na jutro i stol postavljen za doručak, prženi kruh i marmeladu. Mama je bila počela pričati da su teti prethodnog dana ugrađena četiri stenta u koronarne krvne žile.
Jennyn mobitel ležao je na stolu pokraj njezine šalice čaja. Zvuk joj je bio isključen, ali pogled su joj svejedno privukle obavijesti na ekranu.
Tata se naljutio protumačivši to kao da je nonšalantna, sjedi i gleda u mobitel, a ona se uzrujala zbog te nepravde.
“Zašto se stalno okomljavaš na mene? Što sam napravila? A zapravo si nezadovoljan svojim životom”, vrisnula je i napustila kuhinju.
Pod se nagne i kamion uspori, na uzbrdici prebaci u nižu brzinu.
Sunčeva svjetlost tu i tamo ulazi kroz ceradu i obasjava prašnjavi pod.
Jedan prednji zub leži među grumenjem osušenog blata i crnog lišća.
Jennyne žile ispune se adrenalinom.
Pogled joj juri uokolo.
Samo metar od sebe vidi dva odlomljena nokta s crvenim lakom. Krv je tekla niz jednu šipku, iščupane vlasi kose zapetljane su oko vijka na bočnoj strani prikolice.
“Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože”, mrmlja Jenny i podiže se na koljena.
Mirno sjedi, olabavi plastičnu vezicu oko ruke i osjeti kako joj krv struji nazad u prste, kao da je tisuće iglica lagano bocka po njima.
Trese se cijelim tijelom, pokušava se ponovno podignuti, ali plastična vezica je zapela.
“Mogu ja to”, prošapće.
Mora držati misli pod kontrolom, ne smije dozvoliti da je obuzme panika.
Lagano treska ruke, povlači ih u stranu i shvaća da se moguće pomicati naprijed duž najdonje šipke.
Diše suviše brzo dok se petljajući provlači pokraj neravnina, stiže do prednjeg dijela prikolice, objema rukama grabi prečku i povlači, ali zavarena je za zadnju šipku i nemoguće ju je pomaknuti.
Gleda metalni ormarić – lokot je otvoren i njiše se u držaču.
Mučnina joj se ponovno uskuha, ali nema vremena za čekanje, putovanje u bilo kojem trenutku može završiti.
Odmakne se od strane, nagne se koliko god može, ispruži ruke, protegne ih najviše što može i dosegne viseći lokot ustima. Polako ga podigne, nosi ga sa sobom, potone na koljena i tegli ga prema bedrima, oprezno raširi noge i pusti ga da nečujno klizne na pod.
Teški kamion skrene i vratašca se otvore.
Metalni ormarić pun je kistova, limenki, kliješta, pila za metal, noževa, škara, sredstava za čišćenje i krpa.
Bilo joj se ubrza, tutnji joj u unutrašnjosti glave.
Motor počinje drugačije zvučati, a kamion vozi sporije.
Jenny se ponovno podigne, pruži se u stranu, glavom pridržava vratašca i ugleda nož s prljavim plastičnim drškom na polici između dvije teglice s bojom.
“Dragi Bože, spasi me, dragi Bože”, šapuće.
Tegljač naglo skrene i metalna vrata toliko je jako udare u glavu da na nekoliko sekunda izgubi svijest i padne na koljena.
Povrati i opet se digne na noge, vidi da joj sa zapešća krv kaplje na prljavi pod.
Nagne se naprijed, dosegne držak noža ustima i zagrize ga baš kad se prikolica uz šištanje zaustavi.
Dok izvlači nož s police, začuje se struganje.
Oprezno ustima spusti hrđavu oštricu među ruke, usmjeri najviše pritiska što može na grubu plastičnu vezicu i počne piliti.
Roman je sa švedskog jezika prevela Lana Momirski.
Add comment