Umjetnički kanoni, pa tako i književni, s vremena na vrijeme, kao što je dobro poznato, predmet su kritičkog propitivanja i korigiranja. Osobito u velikim kulturama čija je umjetnička proizvodnja iznimno obimna, pa se uvijek nađe poneki zanemareni autor odnosno djelo koji su vrijedni premještanja s margine u središte. U zadnjih petnaestak godina to se dogodilo s američkim romanopiscem, pjesnikom i sveučilišnim profesorom Johnom Williamsom.                   

John Williams rođen je 1922. godine u Teksasu i pripada generaciji pisaca koji su najplodnije stvarali u prva tri desetljeća po svršetku Drugog svjetskog rata, dakle od sredine četrdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naraštaj je to nekih književno velikih, nekih manje velikih ali silno popularnih autora, naravno i nekih koji su povezali visoku kvalitetu i slavu, pri čemu je dovoljno izdvojiti imena poput Normana Mailera, Jamesa Jonesa, Josepha Hellera, Trumana Capotea, Patricije Highsmith, Gorea Vidala i Harper Lee. Podalje od tih svjetski poznatih uglednika smjestilo se mnoštvo onih čija reputacija uglavnom nije prelazila američke granice, a i na samom domaćem tlu takoreći vječno bili su u sjeni. Na pamet pada, primjerice, Richard Yates koji je svjetski poznat postao tek petnaestak godina nakon smrti, ponajprije zahvaljujući odličnoj filmskoj verziji njegova najznačajnijeg, debitantskog romana The Revolutionary Road iz 1961., u nas objavljenog, sukladno prijevodnom naslovu filma, pod naslovom Put oslobođenja. Sličnu sudbinu imao je i John Williams. S ruba je u središte u Americi došao 2006., desetak godina nakon smrti, a u Evropi početkom ovog desetljeća, nakon ponovnih objava njegova romana Stoner izvorno izdanog 1965. To djelo, umnogome zasnovano na tradiciji bildungsromana, ali s rijetko viđenim smještajem radnje na sveučilište i rijetko viđenim središnjim likom ne naročito uspješnog sveučilišnog nastavnika, u zadnjih je petnaestak godina širom zapadnog svijeta steklo kultni status, što je književne povjesničare i kritičare potaknulo da provjere ne zaslužuje li još koje Williamsovo ostvarenje novo vrednovanje. Tako su došli do Krvnikova Prijelaza, vestern romana koji je prethodio Stoneru (izvorno objavljen 1960.), te shvatili da je i to izuzetan rad. Prije nego mu se posvetimo povodom njegova nedavnog hrvatskog izdanja, valja, istini za volju, reći da prevrednovatelji nerijetko vole dramatizirati navodnu potpunu marginaliziranost autora koje iznova otkrivaju, pa tako spomenuti Yates prije revalorizacije ipak nije bio anonimac – njegov Put oslobođenja bio je u finalu National Book Award, a to je jedna od najuglednijih, ako ne i najuglednija američka književna nagrada. Williams je za života dobio još veće priznanje – njegov četvrti i posljednji roman August iz 1972., epistolarni prikaz života jednog od najistaknutijih rimskih careva, istu je tu nagradu osvojio. No nema dvojbe da ni jedan ni drugi autor nisu imali ni trunke ugleda i statusa ranije spomenutih književnih kapitalaca svoje generacije, a nije da su kvalitetom svojih opusa bitno zaostajali, ako su uopće.

Na početku Krvnikova Prijelaza stoje dva citata. Prvi je iz eseja O prirodi ‘pape’ američkog individualizma Ralpha Walda Emersona, a drugi iz romana Sljepar njegova mlađeg suvremenika Hermana Melvillea, uz Whitmana najvećeg klasika američke književnosti devetnaestog stoljeća (Poea ovdje namjerno izostavljam jer se njegov opus nije ključno temeljio na takozvanom specifičnom američkom duhu, nego je znatno više dugovao evropskoj književnoj tradiciji). Emersonov citat, u skladu s njegovom filozofijom transcendentalizma,  ultimativna je mistifikacija prirode, pisane s velikim početnim slovom, mistifikacija koja vjeruje u suštinsku dobrotu prirode (kao i čovjeka) i uzdiže je na daleko najuzvišenije mjesto jer ona je „svetost koja posramljuje naše religije“ i „okolnost što zasjenjuje sve druge okolnosti i sudi poput božanstva svim ljudima koji se pojave pred njom“. Melvilleov citat naizgled slijedi Emersona odobravajući viđenje prirode kao blagotvorne, međutim u završnici donosi obrat postavljanjem pitanja – „Ali tko je učinio da se smrzne moj kirijaš u preriji?“. Očito, Melville upozorava na drugu stranu prirode, njezinu nemilosrdnost, okrutnost. Roman koji slijedi na neki je način razrada teza postavljenih u ta dva mota, na način da će glavni lik, mladi i nevini sljedbenik Emersonovih ideja, u izravnom srazu s prirodom i ljudima koji uz nju žive i u njoj djeluju shvatiti svu složenost stvarnosti i tako odrasti.

Glavni lik Krvnikova Prijelaza je Will Andrews, mladić iz Bostona koji je prekinuo studij na Harvardu da bi, vođen Emersonovim idejama, ranih 1870-ih pošao na Zapad, u Kansas,  kako bi iskusio autentičnost prirode, njezinu slobodu i dobrotu, i u susretu s njom otkrio vlastito autentično bivstvo. Roman je podijeljen u tri dijela po okvirnom ili prstenastom principu: prvi i treći dio zbivaju se u naslovnom Krvnikovom Prijelazu (Butcher’s Crossing), gradiću sklepanom od nekoliko daščara, zemunica i šatora, kovačnice i konjušnice, kojem zrno urbanosti daju hotel, krčma, par trgovina i brijačnica, doduše smještena u šatoru; drugi, jezgreni dio, koji je opsegom podosta veći od ostala dva dijela zajedno, zbiva se u divljini, prvo u preriji, onda u planini, gdje je Andrews s trojicom kompanjona pošao u lov na bizone. U prvom dijelu mladić, iz čije su perspektive sagledana sva zbivanja, stiže u gradić, smješta se i sastaje s trgovcem bizonskim kožama McDonaldom, kojeg mu je preporučio njegov otac, svećenik Unitarijanske crkve doktrinarno bliske Emersonovu transcendentalizmu. Već taj prvi susret pomalo podriva junakove iluzije – nadasve praktični poslovni čovjek McDonald otvoreno mu priznaje da je u crkvu njegova oca odlazio samo zato što je mislio da bi tamo mogao susresti nekog tko će mu dati bolji posao, te da često nije imao pojma o čemu su njegov otac i vjernici s kojima je organizirao problemske sastanke pričali. No drugo bitno sklopljeno poznanstvo, ono s iskusnim lovcem na bizone Millerom kojeg mu je McDonald preporučio, ispada znatno produktivnije. Andrews i Miller, u vrijeme kad je bizone, uslijed radikalno prekomjernog izlova, već teško pronaći,  dogovore lov na veliko krdo bizona na koje je Miller prije nekoliko godina nabasao u planinskoj dolini u Coloradu, lov koji će Andrews financirati, a Miller organizirati i predvoditi. Ekipa sastavljena od njih dvojice te Millerova prijatelja, jednorukog alkoholičara i zagriženog vjernika Charleyja Hogea kao kuhara i racionalnog Freda Schneidera kao derača koža, kreće u pohod, a prije odlaska Andrews će upoznati mladu, privlačnu i dobrodušnu prostitutku Francine koja će mu poželjeti podariti prvo seksualno iskustvo, bez uspjeha, jer mladić se povlači u izravnom, za njega vrlo neugodnom suočenju sa sexusom.

Središnji dio romana profilira likove pa čitatelji zajedno s Andrewsom otkrivaju Millerov fanatizam, Hogeovu karakternu slabost i potpunu ovisnost o Milleru, Schneiderovu neovisnost mišljenja i otvorenu skepsu prema Millerovim postupcima, naposljetku i suprotstavljanje karizmatičnom lovcu. U prvom planu sukob je čovjeka i prirode, svojevrsno rivalstvo dviju moći, dviju okrutnosti: reklo bi se psihopatske, pogotovo u njezinoj upornosti, Millerove želje da istrijebi čitavo krdo od preko četiri tisuće bizona, i prirodne koja protagoniste mori do ruba izdržljivosti, prvo prerijskom prašinom i žeđu, a onda planinskim snijegom i hladnoćom. Ironijski i tragičan vrhunac taj dio romana doseže u svojoj završnici, kad pri povratku, prelazeći preko uskovitlane rijeke, protagonisti izgube sve bizonske kože koje su povezli sa sobom, a Schneider, eksplicitan glas razlike i otpora, bezglasno izgubi život utopivši se.

Treći dio romana donosi gorko suočenje sa zakonom tržišta. Vrativši se u Krvnikov Prijelaz nakon mjeseci izbivanja, Andrews, Miller i Hoge susretnu se s potpuno promijenjenom slikom gradića. Broj stanovnika drastično se smanjio, hotel i krčmu vode novi ljudi koje nikad nisu vidjeli, McDonald  je nestao. Naposljetku ga pronalaze i on im priopći da je tržište bizonskim kožama propalo zbog zasićenja. Miller, koji se namjeravao vratiti po tisuće koža koje su oderali i ostavili u planinskoj dolini, to ne može shvatiti jer je čovjek divljine a ne biznisa, te u nekoj vrsti očajničke osvete, dovodeći u opasnost vlastiti život, izazove veliki noćni požar mahnito jašući na konju i spaljujući sve preostale McDonaldove kože, ionako bezvrijedne. Andrews pak odbija McDonaldovu ponudu da se vrati s njim u Boston kao njegov knjigovođa u nekom novom poslu koji će pokrenuti. Sastaje se s Francine kao promijenjen, daleko zreliji čovjek, sada sasvim spreman na seksualnu inicijaciju i ponavljajući užitak. Nakon nekoliko dana i noći provedenih s njom, iako deziluzioniran,  odlazi sam dalje na Zapad, ne znajući kamo, ali znajući da se neće vratiti u Boston i započeti mcdonaldovski praktičan život. Bez obzira na spoznaju da je san o divljini u kojoj će „pronaći svoje nepromjenjivo bistvo“, odnosno „istinitiji oblik sebe“, iznikao iz taštine, jednako kao i strast prema Francine (ili barem on sam sebi to tako objašnjava), bez obzira na spoznaju o tome da je sve zapravo ništavilo, praznina, prezir, zaslijepljenost, šuplji sjaj, otvoren očaj i ružnoća, on ipak prema Francine osjeća nježnost i ostavlja joj većinu ušteđevine s kojom je došao na Zapad. Bez obzira na spoznaju da nade nema, da je svojevrsni McDonaldov nihilistički pledoaje koji je održao po njihovu povratku točan (ničeg nema izvan čiste praktičnosti, krivo je sanjati o nečemu većem od toga), on ipak bira ostati na putu koji je izabrao, a to je put osobne nezavisnosti, put slobode.   

Smisao ovako opsežnog prepričavanja sadržaja leži u tome da se pokaže koliko je John Williams Krvnikovim Prijelazom revolucionirao žanr vesterna. Njegov pristup žanru do te mjere je radikalan da je logično postaviti pitanje, tim prije što se potpisnik ovog teksta s njim nije susreo u brojnim napisima na temu romana dostupnima na internetu, je li uopće riječ o vesternu. S jedne strane prisutni su neki klasični motivi žanra i uopće motivi romantičarske, odnosno romantične književnosti i inih narativnih umjetnosti – lik (mlada) čovjeka koji s one strane granice, u divljini, traži svoju osobnu istinu i istinu svijeta i čovjeka općenito, potom lik stamena ‘prirodnog’ čovjeka poput Millera koji se ne uklapa u civilizaciju, pa lik tzv. prostitutke zlatnog srca, zatim motiv putovanja na Zapad, odnosno poduzimanje ekspedicije i profiliranje likova kroz akciju, naposljetku čak i motiv usamljenog jahača koji na kraju narativa odlazi u neodređenu daljinu. No s druge strane, Williams većinu tih motiva korigira, podriva, dokonstruira, neke i razara. Na primjer najklasičniji motiv vesterna, odlazak  u divljinu da bi je se pripitomilo, od nje napravilo vrt, on amputira. Andrews, kako je rečeno, romantičarski je junak emersonovske podvrste i, dodat ću, fieldingovskog imena (vjerojatno nije slučajno da se preziva isto kao nevini naslovni pustolovni junak Fieldingova humoristično-meta/intertekstualnog 18-stoljetnog romana Joseph Andrews) koji u divljini prirode traži njezinu suštinsku dobrotu i istinu o pravom sebi, ali ne samo da on sam nema potrebu kroćenja divljine, što u vesternu doduše nije raritet, nego ne postoji niti jedan drugi lik u romanu s takvom agendom, što je već znatno rjeđe. Ali zato postoji lik Millera koji prirodu bezočno eksploatira radi vlastita ekonomskog probitka, čime žanrovski značajno odudara od uobičajenih primjeraka spomenutih stamenih ‘prirodnih’ ljudi, pri čemu on to čini ne kao racionalan poslovni čovjek nego kao fanatik blizak istoj toj prirodi, a tu je lik i racionalnog biznismena pridošlog s civiliziranog Istoka odnosno Sjevera koji simbolizira bezočnu grabežljivost kapitalizma. Ako se prva, millerovska vrsta likova možda još i mogla naći u vesternu prije 1960. kad izlazi Williamsov roman, druga, mcdonaldovska, nije. Otvorena, intenzivna i takoreći programatska kritika (loše strane) sistemskih kapitalističkih stremljenja, koje simbolizira lik McDonalda, koliko je poznato potpisniku ovih redaka u žanru se javlja tek u drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, s najpoznatijim primjerima u filmovima Bilo jednom na Divljem zapadu Sergija Leonea te McCabe i gospođa Miller (u nas dugo poznatim pod naslovom Kockar i bludnica) Roberta Altmana. Što se pak tiče Millerova lika, Williams ga je vrlo zanimljivo postavio. S jedne strane on svojim ustrajnim fanatizmom u srazu s prirodom, koji uključuje riskiranje vlastita i života drugih, jako podsjeća na kapetana Ahaba iz Melvilleova Moby  Dicka, no s druge, za razliku od Ahaba, nije dominantno mitski postavljen lik. Njegova fiksacija nije izvan svijeta fikcije nepostojeći bijeli kit ogromnih proporcija, biće koje je istovremeno prirodno i natprirodno te za Ahaba predstavlja utjelovljenje zla, nego bizoni, obične životinje koje su prije uništavajućih bjelačkih pohoda u desecima milijuna  nastanjivale američka prostranstva. Ipak, zrno mitološkog je prisutno jer riječ je o, čini se, posljednjem tako velikom stadu prije istrebljenja, stadu koje se ne nalazi u nizinskoj, prerijskoj  ravnici, što bi bilo tipično za bizone, nego u planinskoj dolini, na visoravni, a Miller je, čini se, jedini čovjek koji ga je vidio te ono zapravo, kao što je jedan američki kritičar napisao, funkcionira kao svojevrsni Eldorado. U tom smislu Williamsov lik anticipira naslovnog fanatiziranog junaka u potrazi za zlatnim gradom u južnoameričkim prašumama iz Herzgova filma Aguirre, gnjev božji (utjelovio ga je Klaus Kinski), no s druge strane taj je lik i vrlo realistički postavljen, sukladno temeljno realističkoj i naturalističkoj poetici romana. Naime, osim fanatične predanosti vlastitom cilju odlikuju ga dijelom dobro razvijene emocionalna i socijalna inteligencija, što se vidi kroz odnos s drugim članovima ekipe, uključujući opozicionara Schneidera, pun strpljenja i tolerancije, te sloj racionalnosti paralelan s onim iracionalnim. Drugim riječima Miller nije mitski jednodimenzionalan, nego realistički slojevit i životno uvjerljiv, a moglo bi se reći i dijalektički karakter.

Što se tiče motiva usamljenog jahača koji na kraju priče odlazi u daljinu, Williams ga istovremeno potvrđuje i izvrće. Njegov roman shaneovski (šejnovski) završava junakovim jahanjem „u krajobraz što se prostirao pred njim“, no interesantno je da Andrews ne jaše, kako bi bilo po klasičnom obrascu, u smiraj dana, u smjeru zalaska sunca, nego u svitanje – „Jahao je bez žurbe osjećajući kako se iza njega sunce polako uzdiže i stvrdnjava zrak“. U tom svršetku romana kao da je njegova poetička poanta – biti u žanru, ali pomicati i  prekoračivati njegove granice. No Williams, kako je ranije rečeno, ne samo da pomiče i prekoračuje žanrovske granice kao svaki samosvjesni i ambiciozni umjetnik, on ih i ruši. Motiv putovanja, odnosno ekspedicije kroz koji se profiliraju likovi on tretira tako da vesternu izmakne jedno od njegovih nezaobilaznih uporišta – oružani obračun. Ne postoji vestern u kojem nema oružanog obračuna, makar najmanjeg. Vestern bez oružanog obračuna zapravo nije vestern. Čudno je da to američka kritika nije primijetila, a kamoli istakla, iako se radi o ključnom signalu onog na čemu je Williams kao autor inzistirao, a kritika, barem koliko je potpisniku ovih redaka poznato, ignorirala – da Krvnikov Prijelaz nije vestern. Da, roman je prepoznat kao prvi takozvani reformistički vestern odnosno antivestern, godinama prethodeći drugim književnim i filmskim primjercima takvog usmjerenja, međutim nije prepoznato da se od ostalih djela te žanrovske struje razlikuje odbacivanjem oružanog obračuna; naime antivestern, koliko god radikalan znao biti u svojoj dekonstrukciji i naturalizmu,oružani obračun nikad nije dokinuo. Williams jest, i to je jamačno bio programatski čin, posebno uočljiv u epizodi na putu, kad protagonisti susreću Indijance, a Miller otprilike komentira da više nisu vrijedni ni metka, koliko su nisko pali, pa ne dolazi do nikakvog sukoba. Kako se radnja događa u vrijeme onog što američka historiografija zove Indijanski ratovi, dakle u doba najintenzivnijih obračuna s nativnim stanovništvom, u doba u koje je smještena velika većina klasičnih vesterna, jasno je da Indijanci tada nipošto nisu mačji kašalj. I zato je Williamsov postupak abortiranja oružanog sukoba u ovom slučaju najvjerojatnije motiviran dvjema stvarima: prvo, željom da se kritički progovori o bjelačkom (rasističkom) viđenju i tretmanu Indijanaca, što uostalom uključuje i motiv istrebljenja bizona koji nije bio posljedica samo ekonomske gramzivosti lišene ikakve ekološke svijesti, nego i smišljena strategija američke vlade u borbi protiv Indijanaca; i drugo, da se pošalje signal koji će se kasnije, kad se dođe do kraja romana, moći dešifrirati kao poruka  da naizgledni vestern zapravo nije vestern.   

John Williams nije samo motivsko-tematski proširio, korigirao i srušio granice vesterna. On je svoj roman i stilski napisao s ozbiljnošću koja se u ono doba nije očekivala od žanrovske literature, kamo su Krvnikov Prijelaz, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog razloga bolje prodaje, svrstavali, i kako vidimo još svrstavaju. Činjenica da je njegov temeljni uzor bio Henry James, vrhunski maestro stilsko-ugođajne profinjenosti i psihološke intrigantnosti i slojevitosti, pri čemu se jedno s drugim fascinantno prožima, u romanu se itekako može osjetiti. Rečeno je već da je Williams nastojao oko psihološke složenosti likova, a stilsko-psihološki najviše domete postigao je upravo jamesovskim predočavanjem Andrewsove (auto)refleksivne percepcije u okruženju prirode. Čitajući te izvanredne retke podsjetit ćemo se da je Williams bio i pjesnik, a ono što je posebno dojmljivo jest njegova sposobnost, na generalnoj razini romana, da podjednako suvereno baštini i stilsko nasljeđe realizma odnosno naturalizma, koji imaju vrlo snažnu tradiciju u američkoj književnosti, i ono moderne, postižući pritom vrhunske domete i u naturalističkoj oporosti  (antologijski su opisi žeđi u preriji i smrzavanja u planini gdje je protagoniste iznenadio i zameo snijeg) i u (modernoj) poetizaciji. Williams je pripovjedač polaganog ritma odnosno tempa i minucioznog detaljizma u opisivanju svega čega se dotakne, u čemu možda i pretjeruje, ali takvim stilskim pristupom ostvario je dojmljivo reljefnu sliku svijeta koji je stvorio. Precizno predočavanje možda je i najbolji jezgrovit opis Krvnikova Prijelaza, romana koji podjednako uvjerljivo kao kultni Stoner, ako ne i uvjerljivije, potvrđuje ispravnost novog vrednovanja Johna Williamsa.   

Tekst je izvorno objavljen u emisiji Do korica Trećeg programa Hrvatskoga radija.

Knjigu možete kupiti ovdje.