“Što ujedinjava ljude? Vojske? Zlato? Zastave? Ne. Priče. Nema ničega moćnijeg na svijetu od dobre priče. Ništa je ne može zaustaviti.” 

Premda zvuči kao da ju je izgovorio kakav strastveni profesor na uvodnom predavanju nekog kolegija iz književnosti, ovo je izjava legendarnog književno-serijskog lika Tyriona Lannistera, u posljednjoj epizodi serije koja je gotovo cijelo prošlo desetljeće držala gledateljstvo u napetosti, iščekivanju i kreativnoj ognjici. Svakom su novom sezonom ovog televizijskog blockbustera sve brojniji obožavatelji nikad dovršene fantastične sage Pjesma leda i vatre Georgea R. R. Martina sve revnije spekulirali o mogućem završetku, anticipirali moguće zaplete, smišljali pretpriče koje bi ih potkrepljivale, pisali fanfiction blogove, snimali podcaste i vlogove, organizirali zajednička javna gledanja novih epizoda, gradili zajednice na društvenim mrežama i, općenito, interaktivno sudjelovali u vjerojatno najzanimljivijem globalnom kulturnom fenomenu koji se televiziji ikada dogodio. HBO-ova megahit-serija Igra prijestolja postajala je kultnom nama pred nosom, uvlačila nas u svoj fantastični pseudopovijesni imaginarij nakrcan mitološkim bićima leda i vatre i tažila nam žeđ za eskapizmom, čak i ako nismo pripadali njezinoj prvotno ciljanoj publici. Jer, premda Martinova saga jest bila književni bestseler, ipak se radi o znatno skučenijoj niši žanrovske književnosti koja vjerojatno nikada ne bi pronašla put do masovnog fandoma da nije bilo serije. 

No kako je uopće došlo do tako vrtoglavog uspjeha ove književne adaptacije? Osim raskošnog književnog predloška, koji je svakako osnovni preduvjet kvalitetne serije, jedan od razloga leži u činjenici da je tehnologija podigla televizijsku sliku na nivo filmskih podataka i time dramskoj produkciji omogućila produciranje sadržaja koji su dosad bili rezervirani samo za film, poput zahtjevnih fantasy i SF fikcija ili adaptacija stripova. Drugi je razlog pojava streaming servisa koji su gledatelju omogućili financijski povoljno, brzo i dostupno gledanje sadržaja iz udobnosti vlastita doma pod njegovim vlastitim uvjetima, što se dodatno intenziviralo u posljednjih godinu dana života u pandemiji. Treći, no nipošto manje bitan razlog, društvene su mreže, putem kojih će se gledatelji povezati s ostalim fanovima, dijeliti s njima oduševljenje ili frustraciju i kroz takvu dinamiku konzumiranja sadržaja dobiti dojam vlastite važnosti u kreiranju sadržaja. Psiholog i asistent na odsjeku Produkcija i menadžment s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu dr. Nebojša Jovanović smatra da je industrija iskoristila ovaj tehnološki momentum i angažman publike za stvaranje čitavih univerzuma oko svojih proizvoda: “Ako nam se čini da danas ima više adaptacija, to može biti naprosto zato što imamo ukupno više serija i filmova. Štoviše, puno neupitniji mi se čini trend adaptacija stripova, filmova i TV serija, koje – kada su filmovi i starije serije u pitanju – nisu naprosto remakeovi, nego sada imamo cijeli niz kategorija kojima ih pokušavamo opisati: spin offovi, prequeli, sequeli, crossoveri… Pogledajmo kako studiji prave cijele univerzume, koji se protežu od stripova, do filmova, serija, beskrajnog merchadisinga. Sci-Fi i posebno fantasy doživjeli su svojevrsni preporod zahvaljujući digitalnim efektima, štoviše – upravo ti žanrovi, uz animaciju, i diktiraju njihov razvoj. Živimo u vremenu kada sve postaje IP (intelectual property), književnost, film, strip, TV serije, igre – neki dan smo imali vijesti da se sprema film nadahnut Rubikovom kockom. Sve se može prepakirati, reciklirati, remiksati. Današnja publika i novi naraštaji više nisu publika u klasičnom smislu, oni mnogo više utječu na pop-kulturu nego što je publika ikad prije utjecala.”

Televizija se tako u proteklom desetljeću revolucionirala naočigled, prvenstveno tehnološki, tako što se s fiksnih televizijskih ekrana prelila na mobilne, dodijelila svakom korisniku mogućnost da bude svoj vlastiti direktor programa i odabire što će, kada i u kojem tempu gledati, hoće li pritisnuti pauzu da ispeče kokice ili se smiri zbog uznemirujuće scene, ili će odustati od nekog sadržaja i prebaciti se na novi. Kada joj je još prije samo dvadesetak godina Bill Gates prognozirao propast u korist interneta – očigledno, nimalo vizionarski – nije ni naslućivao da bi se u skorijoj budućnosti mogla desiti ovako sretna simbioza: televizija uz pomoć interneta vjerojatno nikada nije bila moćnija i rasprostranjenija i njezino “zlatno doba” ne pokazuje naznake izmaka. Taj status uvelike može zahvaliti upravo dramskom programu, jer, koliko se god filmaši ljutili nad tom “skarednom” izjavom, televizijske serije kakve se danas produciraju počele su dominirati nad filmom, barem kada je posrijedi recepcijska važnost serija, koje danas imaju posve istu važnost kao roman u 19. stoljeću. Filmske su adaptacije književnosti, ponajviše zbog skučenog trajanja, dosad gotovo u pravilu kaskale za svojim literarnim predloškom i rijetko se moglo čuti da je film bolji od romana. No u televizijskim su dramama književni predlošci dobili mogućnost dostojnog reprezentiranja priče kroz dubinsku razradu likova, a identifikacija s likovima – bili oni dobri ili loši, mrzio ih ili obožavao – ono je što gledatelju u najvećoj mjeri zaokuplja pažnju, ponekad čak i više od same priče. Logično je stoga da je mogućnost te identifikacije povećana u serijama u odnosu na film, jer su dizajnirane u nastavcima koji nam iznova i iznova pružaju mogućnost tog uživljavanja, neprestano odgađajući kraj. 

U suvremenim adaptacijama književno se djelo više ne tretira kao božanstvo i producenti se sve više poigravaju završecima, oslanjajući se pritom prvenstveno na gledanost, koja je, nažalost, postala osnovni kriterij nastavka produciranja. Nerijetko se tako dogodi da se serije nastavljaju i kad je njihov literarni predložak završen, kao što je slučaj s popularnom Sluškinjinom pričom, koja je mogla, a vjerojatno i trebala, završiti nakon prve sezone, u kojoj je zaokružen čitav roman, no producenti su zaključili da im je projekt previše lukrativan i da im taj distopijski univerzum pruža dovoljno materijala da se razvuče i na najavljenih desetak sezona. Bez obzira na potencijalno razvodnjavanje te, u prvoj sezoni sjajne serije nastale po izvrsnom romanu Margaret Atwood, serija je iskristalizirala nekoliko važnih stvari. Kao prvo, počeo se osvještavati drugotan položaj žena u društvu, koji je univerzalan bez obzira na geografsko područje, društveni i klasni status, pa i dob. Osim toga, književnosti se omogućilo udisanje novog života, pa se dešava da neki romani, poput ovog, zasluženu slavu steknu tek nakon serije. Naposljetku, osim ovih pozitivnih posljedica po književnost i društvo, ovakve su serije postale ne samo poligon za široku raspravu o važnim društvenim pitanjima već i male tvornice novca. “S ‘prevođenjem’ romana iz književnog na filmsko-serijski jezik postoji jedan grozan problem, a to je njihova ‘monetizacija’, odnosno prilagođavanje njihova sadržaja i stila SVIMA, što znači čak i ljudima koji inače ne čitaju. To može značiti razne stvari – od ‘pojednostavnjivanja’ nekih dijelova koji se smatraju prekompliciranima za širu publiku pa sve do besmislenog produljivanja nakon što se ‘potroši’ književni predložak jer se hoće još zaraditi na seriji koja je u jednoj sezoni obradila cijeli roman. Odličan primjer je Sluškinjina priča. Ima i iznimaka, kao što je serija Preostali, no to su stvarno jako rijetke iznimke”, smatra sociologinja i filmska i televizijska kritičarka Zrinka Pavlić. 

Premda adaptiranje književnosti u filmsko-serijski jezik nije nikakva novovjekovna pojava, jer postoji praktički otkako i film, pa poslije i televizija, u ovoj je kasnoj fazi tzv. zlatnog doba televizije gledatelju teško ne zamijetiti pojačanu usmjerenost autora na književne predloške. Da nas život u kapitalizmu nije naučio ciničnom promišljanju raznih fenomena, čovjek bi isprva mogao naivno pomisliti kako je takav trend rezultat altruističkog prilagođavanja televizijske industrije Zeitgeistu u kojem se sve manje čita književnost, s težnjom da se ona barem kroz seriju približi prosječnom gledatelju koji možda nikada ne bi posegnuo za knjigom. U realnosti, to je ipak rezultat onoga što Pavlić naziva monetizacijom, jer marketinški potencijal serije s književnim predloškom višestruko nadmašuje potencijal serije snimljene prema originalnom scenariju. Pozitivna je strana ovoga što se, osim kanonskih književnih djela, snimaju i serije prema romanima koji nisu opća mjesta književnosti, a sve se češće događa da takvi mali književni biseri uopće dobiju pravu vidljivost tek nakon što serije postanu hit. Osim već spomenute Sluškinjine priče, najrecentniji takav slučaj Netflixova je miniserija Damin gambit, koja je u kratkom vremenu doživjela ogromnu popularnost te potaknula prodaju i reizdanje istoimenog romana Waltera Tevisa iz 1983. godine, ili pak HBO-ova ekranizacija romana Istina o mom bratu autora Wallyja Lamba, koja je vrhunskom glumačkom izvedbom i sugestivnom režijom možda čak i nadmašila sam roman. I suvremena je europska književnost imala svoje važne romane koji su široku svjetsku prepoznatljivost i prijevode dobili tek nakon serije, poput španjolskog romana Patria Fernanda Aramburua o španjolsko-baskijskoj povijesti, ili povijesnog romana Vrijeme između krojenja autorice Maríje Dueñas. Čuvena je pak Genijalna prijateljica snimljena tek nakon što su romani Napuljske tetralogije doživjeli svjetsku slavu, pa je HBO shvatio koliki je potencijal za zaradu skriven u tom remek-djelu danas najprodavanije talijanske autorice koja piše pod pseudonimom Elena Ferrante, a Netflix je već kupio prava za seriju po njezinu najnovijem romanu koji još nije ni objavljen.

Posljednjih se godina provodi sve više istraživanja o učincima visokodigitaliziranog modusa vivendi na čovjeka. Ljudi se sve više žale da im je internet sa svim audiovizualnim distrakcijama koje pruža uništio raspon pažnje (attention span), što je u praksi rezultiralo time da imaju sve manje strpljenja i koncentracije za uživljavanje u dugačke fikcionalne tekstove kao što su romani. Čak se i ljudi koji su se imali priliku razvijati u predtehnološkom dobu i koji su nekoć strastveno čitali danas bakću s ovim problemom, no on ipak najviše pogađa novije generacije, koje uz ekrane odrastaju. Neka od novijih istraživanja pokazuju da je nakon pojave pametnih telefona raspon pažnje pao s prosječnih dvanaest sekundi na svega osam, što je potvrdilo predviđanje nobelovca Herberta Simona, koji je još 1977. upozorio na opasnosti informacijski bogatog svijeta ustvrdivši kako bogatstvo informacija proizvodi siromaštvo pozornosti. Iako je Simon nesumnjivo bio u pravu, danas ipak svjedočimo zanimljivom fenomenu: premda prikraćeni vremenom i rasponom pažnje za mnogo toga, a posebno čitanje kompleksnije književnosti, sposobni smo se usredotočiti na gledanje zanimljivih fikcionalnih sadržaja, pa čak i odbinždati čitavu sezonu neke serije ako je smatramo vrijednom svoga vremena. George Potts, doktorand na UCL-u koji se bavi ovom problematikom, tvrdi da se TV drama popela na vrhovni položaj zbog svoje jedinstvene sposobnosti da prevlada ili zaustavi trend kratkog trajanja pažnje, a pritom danas više ne podilazi gledateljima: “Neobično je kako današnje serije znaju biti kompleksne i zahtijevati puno od gledatelja, a svejedno ih ne odbijaju kao što bi ih odbio ‘težak’ roman prema kojem su snimljene. Posebno je to vidljivo kod mladih generacija, za koje se govori da uopće nemaju strpljenja ni za što.” 

S tim se slaže i Nebojša Jovanović: “Pitanje attention spana i nova istraživanja – tu bih bio oprezan, jer takva istraživanja-eksperimenti znaju često potvrditi ono što žele dokazati, a sada je teza da mladi imaju kraći attention span nego prethodne generacije skoro pa uzeta kao zdravorazumska. Neka okvirna logika je: za sve je kriva nova tehnologija, pametni telefoni, društvene mreže itd. No, ako pogledamo historiju medija, ova vrsta priče je uvijek bila tu, i po pravilu je funkcionirala kao kritika na račun novih medija od starih medija. Ako se prisjetimo famoznog slučaja radiodrame Rat svjetova, u režiji Orsona Wellesa – novine su napale Wellesa da je takoreći zloupotrijebio radio da izazove paniku među publikom i napuhale su cijeli slučaj kao ilustraciju toga. Nije to bio napad samo na Wellesa, nego napad na radio kao novi medij, koji je – iz perspektive tiska kao etabliranog, starog medija – bio nepouzdan, frivolan, nije adekvatno prenosio informacije, bio je ‘samo zabava’ itd. Kada se pojavila TV, tada su i tisak i radio prišili tu kritiku njoj: samo spektakl, zabava, praznoglavost itd. Sa socijalnim mrežama – opet isto. Svaki put, dakle, stari medij ne napada samo novi medijski sadržaj nego podrazumijeva i novi tip publike: publiku koju ne zanimaju prave stvari, ozbiljne teme i sadržaji (koje oni prave), nego samo zabava, neozbiljne stvari, trivijalnosti itd. Vrlo se često tu publiku opisuje nesposobnom da već na nekom osnovnom kognitivnom nivou percipira ‘kvalitetan’ sadržaj, nego samo zabavu i šund. Tako da bih tu bio veoma oprezan.”

U jednom je intervjuu iz 2004. Philip Roth pesimistično ustvrdio da je roman mrtav, jer za četvrt stoljeća nove generacije više neće imati potrebu za čitanjem dugih i kompleksnih romana, zato što će živjeti u svijetu koji će im proizvoditi nove interese i na drugačiji im način razvijati imaginaciju. Čini se, nasreću, da mu je pesimizam bio neutemeljen: ne samo da nije postao izlišan, nego se počeo širiti na cyberspace i zauzimati više društvenog prostora nego nekoć, a najveća je potražnja za njim upravo kod mladih generacija, tzv. milenijalaca i zoomera. Čini se da je to paradoks našeg doba: živimo u brzom vremenu u kojem se sve konzumira s nogu, ali potreba za eskapizmom, bijegom u što duže priče u nastavcima, sve je veća. To je još razvidnije otkako je zbog pandemijskih okolnosti svijet naizgled stao, a stvarnost je nastavila sve brže proizvoditi sve sumanutiju svakodnevicu, od koje se imamo potrebu sakriti u neki imaginarni univerzum. No iako je ta potreba ohrabrujuća, ipak je pomalo tužno što se s tim ciljem radije poseže za serijom nego za njezinim književnim predloškom. Čitanje je kreativna aktivnost koja nas uči empatiji i pruža nam mogućnost složenijeg razumijevanja svijeta koji nas okružuje u svim njegovim pojavnostima. No njezina važna dobrobit leži u tome što nam potiče imaginaciju i fantaziju, uključuje nas u svoje svjetove kao individualne sukreatore koji sami vizualiziraju pročitano, zamišljaju izgled likova, scenografiju, boje, zvukove, mirise i atmosferu kronotopa u koji je priča smještena. Televizijske nam drame svakako mogu pružiti instantnu gratifikaciju izmještanja u drugi univerzum, ali ipak je taj univerzum već gotov produkt vizualiziranja autora same serije, pa nam takvo konzumiranje priča uskraćuje mogućnost kreativnog razigravanja fantazija koje dobivamo čitanjem. Posljedica toga mogla bi biti kržljanje kreativnosti i gotovanski život u kojem smo osuđeni samo na primanje podražaja, a ako tome bude tako, u nekoj dalekoj distopijskoj budućnosti možda više neće biti onih koji bi uopće željeli pričati priču, nego samo gladnih konzumenata. 

No da ovaj pretjerano dugačak tekst (ako ste ga uspjeli pročitati, možda sva ona istraživanja o rasponu pažnje ipak ne drže vodu) ne završimo u malodušnom tonu, zaključimo ga optimističnim riječima Ive Andrića, koji, poput Tyriona Lannistera, vjeruje u neuništivu moć priče: “Načini i oblici toga pričanja menjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove, priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo s dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odgodi neminovnost tragičnog udesa koji nam preti i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni od života – krvnika – nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo strah?” 

 – – – – – – – – – – – 

Popis Frakturinih naslova koji su postali TV serije možete pronaći ovdje.