Boris Dežulović o romanu “Južina” Nebojše Lujanovića

Razmišljati i pisati o splitskim redikulima teren je klizav poput ulaštenih tehnobetonskih ploča na Rivi. Redikuli su zavodljiv svijet, izmaknut iz pravila, pa je lako otklizati u romantiziranje, kao što svijet – kad ih ne mlati i tjera od sebe – radi, recimo, s Ciganima. Ima Nebojša Lujanović o njima, o Ciganima, jedan baš zbog toga odličan roman, Oblak boje kože se zove. A redikuli su naši, splitski Cigani, odlični za pučku zabavu i jednako dobri za pučko cipelarenje, kad im dopizde. Redikuli ovdje završavaju ili u Trti Mrti, ili na Hitnoj pomoći.

Ili, štajaznam, u književnosti.

Razmišljati i pisati o splitskim redikulima klizav je, rekoh, teren, ali pisati roman kojemu će redikuli biti nosiva konstrukcija, klizavo je minsko polje. Samo je jedan način da ga se napiše kako valja: kao autobiografiju.

Potpuno je jasno da je Južina autobiografija Nebojše Lujanovića. Jasno je to i zato što bi skrivanje bilo ona kritična točka u kojoj bi se cijeli roman raspao. Lujanović ne skriva svoje prvo lice jednine, ali ne zato da bi bio uvjerljiviji, nego zato da bi uopće bio moguć. Onako kako je autentičnim imenima osebujnih likova izmislio priče, čuvajući tim imenima splitski teatar na otvorenom, tako je – čuvajući sebe u tom teatru – autentičnoj konstrukciji nosivog protagonista priče izmislio samo ime.

Lujanović živi u ovom gradu deset godina i, po svakom pojedinačnom kanonu žanra o bistrim došljacima, skenirao je taj grad bolje od onih koji su kršteni u njegovom tankom plićaku. Kao došljaka odat će ga u romanu tek gdjekoji slabo vidljivi detalj, poput onoga da je jugo muškog roda.

To, međutim, funkcionira kao ključ za čitanje njegova došljaštva i razumijevanje cijele priče: jugo, teška februarska južina, glavni je junak njegova romana, i to što mi je i sam autor taj neispravni i nepravilni, kvrgavi muški jugo s upadljivom nelagodom priznao kao grešku i previd zagrebačke lekture – šta zna Zagreb šta je jugo! – samo govori kako ga kao ključ ni on sam nije prepoznao. Uostalom, da jest – da nije pažljivom čitaču taj jugo stršio iz ulaštene priče kao kvrga u ulaštenom tehnobetonu – skliznula bi i cijela moja teorija o Lujanovićevoj autobiografiji, i o čemu bih ja sad palamudio?

Drugačija biografija Nebojše Lujanovića nije bila moguća, ne od trenutka kad je za njenu scenografiju izabrao ovaj sjebani grad. Došao je u njega s dvije fakultetske diplome, jednim doktoratom i jednim romanom, kao skladištar u patikama za trčanje maratona. Skladištar s diplomama iz političkih nauka i sociologije, i maratonac s romanom i doktoratom iz teorije književnosti – upravo tako počinju mitovi o splitskim redikulima koji zabavljaju grad trčeći po Marjanu i vičući da je Split gotov i da je kraj blizu.

Iza svakog redikula u Splitu postoji po jedna takva legendu. Ante Božić zvani Šamplan, kažu, bio je čuveni ronioc, svjetski rekorder u ronjenju na dah. Mirko Perić zvani Pajdo, kažu, inženjer je fine mehanike i najbolji stručnjak za podmornice u cijeloj Jugoslaviji. Nebojša Lujanović zvani Baćo, kažu, ima dvije diplome i doktor je nauka.

To je zato što većina ipak ne zna roniti na dah, popravljati podmornice i pisati književnoteorijske rasprave. Takvi koji ne znaju, siva većina, „najmanje su sumnjivi“, „najmanje pitaju za razlog“ i „najmanje shvaćaju, pa ne mogu obuhvatiti cjelinu sve i kad bi htjeli“, kako kaže jedna policajka u Lujanovićevu romanu. Jedini je problem što ona nepogrešivim atributima sivog splitskog sitnograđanstva opisuje zapravo – redikule.

Zato se Lujanović, koji je u Split stigao zaveden razglednicom mediteranskog, rugalačkog i feralovskog grada – izmaknutog iz pravila i lakog za otklizavanje u romantiziranje – Nebojša se na koncu našao pred izborom: ili će navući patike i majicu sa startnim brojem bečkog maratona, pa trčati po Marjanu vičući kako je Split gotov i kako je kraj blizu, ili će napisati roman.

Lujanović je, jasno, napisao roman.

Dobro došao među splitske redikule, dragi kolega. Što bi rekla kolegica Žebon, „ne morete nas ni jebat ni platit“.

KUPI KNJIGU!