Prošlo je nešto više od godinu dana otkako se društveni i ekonomski život građanki i građana u Hrvatskoj počeo drastično mijenjati uslijed pandemije koja je primorala ljude da promijene dotadašnji način života i prilagode se uvjetima “novog normalnog” kako bi se širenje virusa usporilo i ograničilo. Jedna od mjera posebno je pogodila ovo društvo, a to je bilo – zatvaranje kafića! Dakle, nemogućnost druženja po birtijama, zajedničkih ispijanja kava, odmaranja laktova po šankovima, učenja za kavanskim stolovima, opijanja po omiljenim, zadimljenim kafanama i slično.

Izgleda da je ta mjera uzrujala društvo u puno većoj mjeri nego što su to bila primjerice rezanja u kulturi, jer ipak je posjećivanje kafića puno priuštiviji i rasprostranjeniji oblik sudjelovanja u specifičnoj kulturi, takozvanoj kulturi kafića. Nikada nisam bila taj tip kafanske osobe koja sate provodi ispijajući kavu ili se navečer u nekoj od odabranih birtija nalazi s društvom na piću jer mi se to uvijek činilo kao skup i uzaludan sport, a potrebu i želju za društvenim interakcijama i spontanim poznanstvima češće sam ispunjavala ispred dućana uz hladnu “dućanušu” ili na nekom od odabranih zidića. U kafićima i za šankovima više sam vremena provela kao radnica, tako da je moje iskustvo više promatračke prirode. Mislim da nisam došla dalje od sebe kao djeteta kad su brata i mene roditelji vucarali u Piceriju i tamo satima sa svojom ekipom ispijali kave i pive dok nas dvoje smišljamo plan kako nagovoriti starce da konačno idemo kući. Kad bismo napokon odustali od tog uzaludnog motanja oko barskih stolica i kmečanja oko nogu odraslih, počeli bismo skidati žvake zalijepljene ispod stolova i žvakati ih ili prolijevati kolu po stolu i onda se natjecati tko će je prije posrkati. Okej, ne žvačem više stare žvake, ali nisam se nikad uspjela u nekom kafiću osjećati “kao doma”, kako često ljudi znaju reći kada pronađu neku birtiju ili kafić gdje provode jako puno vremena i poistovjećuju to mjesto sa svojim identitetom i obrnuto. 

Ljubiteljice i ljubitelji kafića morali su doskočiti zatvaranju ugostiteljskih objekata, pa su zatvorene terase, parkove, klupice i zidiće preplavile jednokratne čašice kave za van. U ovoj situaciji vrijedila je ona da je bolje da izumre selo nego običaji. Etnolog i kulturni antropolog Bojan Mucko pisao je o ispijanju kave na ovim prostorima kao o specifičnom ritualu kojim se potvrđuju svoj identitet i sudjelovanje u zajednici. S obzirom na to da je doista ispijanje kave (a i drugih pića) kulturni običaj, ne čudi da su kavane, kafići, krčme, saloni, gostionice, birtije, barovi i šankovi dio književnosti. Bilo bi teško zamisliti kako bi neki romani, ali i filmovi funkcionirali da nema birtija, isto kao što je gotovo nemoguće zamisliti kako bi danas funkcionirale radnje u serijama bez upotrebe mobitela. Ne samo da se u književnosti – a ovdje ću se fokusirati na jugoslavensku književnost – radnja romana i drugih književnih oblika odvijala u kavanama nego su i sami prostori kavana i kafića utjecali na to stvaranje. Neki romani pisani su u kafićima. Ivana Sajko na početku svog romana Rio bar kaže: “Pijem u Rio baru. I pišem roman u kojem pijem u Rio baru”, a neki su, poput Roberta Perišića u eseju “Fatamorgana iz kafića”, razvili gotovo cijelu teoriju o tipovima kafana i onih koji ih posjećuju. 

Nedavno ponovno otvaranje kafića potaknulo je ljude da se vrate svojim ritualima, pa su osunčane terase napokon bile ispunjene žamorom i gostima željnima kulture kafića. Na konzumiranje te kulture u zatvorenom pričekat ćemo sigurno još neko vrijeme, tako da česte asocijacije zagušljivih, mračnih, zadimljenih, bučnih i tijesnih prostora ostaju u romanima da ih tamo pronalazimo. Jedna od takvih prljavih birtija zasigurno je ona u Kiklopu Ranka Marinkovića, u kojoj se odvija dobar dio radnje romana. Ona se zove Dajdam i to je bučno, zagušljivo i hektično kultno mjesto susreta koje okuplja ekscentrike, boeme, pisce, pjesnike, filozofe… Birtija funkcionira kao svojevrsna scena predstave gdje likovi žustro i pijano raspravljaju, a ostali gosti čine publiku koja ih bodri smijehom i na taj način sudjeluje u njihovim međusobnim provokacijama i polemikama. 

Kritičar Ivan Tomašić kaže “Prostor kafića je zgodno pripovjedno rješenje jer je unutra prilično jednostavno zbiti hrpu likova. Osim što se u kafiću radnja može, naravno, i odvijati, tamo se prvenstveno pije i razgovara, pa je zgodan dramaturški trik kojim se radnja dijalozima može i odvratiti od pripovijedanja. Osim što je prostor razmjene mišljenja, ideja i filozofija, kafić je idealno mjesto sociološkog prikaza pripovjednog svijeta. Dakako, svi se kafići razlikuju, ali to je mjesto načelno demokratično pa se za šankom, za stolom ili stol do stola mogu naći filozofkinja, građevinski radnik, grafička dizajnerica i alkoholičar beskućnik, ili pak, zašto ne, policajac, mafijaš i svjedok-suradnik.” 

Na uglu svijetle slova Dajdama, pale se i gase, namiguju prolazniku “uđi, popij, razveseli se“. Isto tako, Dajdam je mjesto njihove svakodnevice, ono čemu se konstantno vraćaju imajući na umu da će tamo već sresti nekog poznatog i biti u mogućnosti sudjelovati u društvenoj interakciji koja je već djelomično određena njihovim prethodnim odnosima iz birtije. Tako je u romanu nastao cijeli niz “dajdamskih” imenica koje opisuju različite stvari u ključu atmosfere i specifičnosti te birtije, primjerice: dajdamski dim, dajdamska atmosfera, hrid, grešni život dajdamski, pustara, oltar, intriga, dajdamsko dostojanstvo… Osim toga, roman se ističe svojom grotesknom atmosferom, a prostor birtije u kojoj se živjelo pijano i ludo, razbarušeno i bezumno ljenčarilo odlično upotpunjava tu atmosferu jer podnosi ekscentrične likove i prostačke razgovore.

Ono što se istaknulo kao zanimljivo pitanje kada je riječ o kafićima u romanima i njihovu utjecaju na samo nastajanje romana jesu ženski likovi u tim prostorima i način njihove reprezentacije. Birtija/kafić/kavana dominantno se poima kao muški prostor uz koji se često veže slika muškaraca koji sa svojim društvom ispijaju pive, gledaju tekme, glasno razgovaraju ili pak stoje za šankom i sami ispijaju svoje piće. Taj prostor za njih može predstavljati bijeg od obiteljske svakodnevice ili mjesto na kojem će sa svojim prijateljima ogovarati šefa ili prevrtati društvene i političke teme. Kada su posrijedi neki poznati romani poput Krležina Povratka Filipa Latinovicza, Marinkovićeva već spomenutog Kiklopa i Andrićeva romana Na Drini ćuprija, u kojima birtije i kavane zauzimaju važnu ulogu kao mjesto radnje, uočljiv je ženski lik fatalne žene koja ili posjećuje birtiju ili radi u njoj. 

U Kiklopu to je Vivijana, žena koje posjećuje Dajdam i u koju je protagonist zaljubljen, ali i mnogi drugi muškarci koji posjećuju birtiju pate za njom ili s njom imaju nekakav ljubavni/seksualni/prijateljski odnos. U Povratku Filipa Latinovicza krčma/birtija mjesto je zgubidanjenja i upražnjavanja vlastitog besmisla u alkoholnoj izmaglici i raspravama o slikarstvu, stvaralaštvu, društvu i filozofiji. Atmosfera i interijer krčme upotpunjuju vizualno i koloristično, ali i auditivno iskustvo romana, koje je često anksiozno, klaustrofobično, mračno i groteskno. Dim je u krčmi gust i valja se oko predmeta i pojava u sivim oblacima. Ta pljesnivozelena soba, s bidermajerskim prozorima pod dubokim svodovima, s petrolejkama, papirnatim cvijećem i zlatnouokvirenim slikama, koje prikazuju Carmeninu smrt, pliva u žućkastoj smrdljivoj magli, a po zelenom suknu odbijaju se biljarske kugle, i taj odzvuk čiste kosti miješa se sa zveketom čaša, šumom karata i koštanih pločica s mramornim pločama u staru, sivu, pijanu pjesmu provincijalnih kavana. Krčma simbolički predstavlja i određenu psihičku slabost, pa tako Filip u manjku mogućnosti i motivacije da se bavi slikarstvom odlazi u krčmu, ali tamo odlazi i zbog Ksenije Radajeve Bobočke, konobarice koja je lik fatalne i opasne žene. Krčma omogućava Filipu da neposredno dolazi u kontakt s tajanstvenom Bobočkom, čime se pojačava njegova opsesija, a samo postavljanje jednog ženskog lika u prostor prvenstveno namijenjen muškarcima predstavlja odudaranje njezina lika od provincijalne sredine. Njezina moć sastoji se u spletkarenju i manipuliranju muškarcima kroz ljubavne i seksualne odnose kako bi izvukla financijsku korist, čime uništava njihove živote i rasipa njihovo bogatstvo. Ona je kao bolećiv cvijet cvala, nagnjila, i njeni mirisi gnjilog i mokrog sijena, njene opijumom poškropljene cigarete, njen gustim dimom omotan napukli alt, sve se to pušilo oko glava naše u prvoj i drugoj generaciji pogospođene gospode, kao najtajanstveniji tamjan. Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doživljaja, gnusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjavati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna.  

U romanu Ive Andrića Na Drini ćuprija Židovka Lotika je lice birtije u prizemlju hotela koji je sagrađen s desne strane mosta na ulasku u čaršiju. Birtija se sastoji od dvije prostorije, velike sale, u koju dolazi skromniji svet, obični građani, podoficiri i zanatlije, i male sale, koja je središte društvenog života bogatijeg stanovništva, činovnikā i oficirā. Lotika je snalažljiva, pametna i vješta žena koja upravlja održavanjem reda i čistoće u salonu i hotelu. Budući da su se u birtiji okupljali razni ljudi koji su često bili poneseni svojim bogatstvom, pijanstvom i pohotom, nije bilo lako ovladati njima i zadržati mir, ali Lotika je znala kako razgovarati s njima i na koji ih način umiriti, a da pritom i dalje ostavljaju svoj novac kod nje. Opisana je kao neumorna, vešta žena hladnih čula, brze pameti i muškog srca, krotila je svaki bes, ućutkivala svaki prohtev izbezumljenih ljudi, neobjašnjivom igrom svoga savršenog tela, svoga velikog lukavstva i svoje ne manje smelosti, i uspevala uvek i kod svakog da između njih i sebe održi potreban razmak, koji je samo još više raspaljivao njihove želje i dizao njenu vrednost. Puno je zarađivala i odlično upravljala financijama, što je zapravo i bio razlog njezina vještog ophođenja s gostima, kako bi im bila dovoljno blizu da se uvijek vraćaju i da prvenstveno ostavljaju puno novca u njezinu salonu. 

Birtija kao mjesto gdje se razni ljudi okupljaju, piju i galame potencijalno može biti opasno mjesto i kao takvo iziskuje određeno iskustvo i vještinu kako bi se mogli obraniti od uvreda ili nasrtaja, a posebice kao radnica ili radnik. Kod šankera, šankerice, konobara ili konobarice tako se mogu očekivati i drskost i bahatost jer su uvijek na udaru pijanih i zahtjevnih mušterija, ali isto tako može se razviti prisan i specifičan odnos, posebice ako u birtiji postoje oni ljudi koji su gotovo dio inventara kafića. Kada su posrijedi birtije kao opasna i mračna mjesta, Tomašić izdvaja romane Aljoše Antunca te kaže kako autor “prikazuje stvarnost stvarnosnije od bilo kojeg proznog djela koji se u tu ladicu uobičava svrstati te s obzirom da barata klasom likova koje je Karl Marx nazvao terminom Lumpenproleteriat – švercerima, narkomanina, mafijašima, prostitutkama, alkoholičarima – u toj prozi ni kafić nije neko veselo mjesto opuštanja i zabave. Prije je crnilo, talog, dno, tamo gdje likovi idu jer zapravo nemaju gdje.”

U novijim književnim djelima domaćih autora/ica istaknula bih već spomenuti roman Ivane Sajko Rio bar, koji književni kritičar Boris Postnikov navodi kao primjer subverzije prikaza birtije u domaćoj književnosti kao prvenstveno muškog prostora te kaže kako autorica “iz tog provincijskog bara kreće u žestoku destrukciju dominantnih patriotskih, patrijarhalnih, ali i književnih kodova”. Roman se formira oko tri ženska pripovjedna glasa od kojih je jedan glas žene koja zalazi u Rio bar, kafić u primorskom turističkom središtu, gdje se svakodnevno opija. Uočljiva je njezina neprilagođenost, kako u samom kafiću tako i u čitavoj sredini iz koje se neuspješno pokušava iskoprcati. Ona je bez perspektive i s očitim problemom alkoholizma, ali se i indirektno upetljala u mafijaški sukob preko odnosa s muškarcem koji završi propucan u svom audiju. Svake večeri ona sjedi na istom mjestu na rivi glumeći da nekog čeka, da nešto piskara, da nešto čita, a zapravo samo odgađa četvrtu čašu kada počinje pijanstvo. Rio bar je mjesto u kojem lokalci gledaju prema luci kroz mrežu centrifugalnih turista, komentiraju vijesti, izmjenjuju politička predviđanja i jebu mater Europskoj Uniji, ali to je i mjesto gdje se okupljaju turisti te na toj slici autorica gradi odnos Mi i Oni jer s jedne strane ona kao izbjeglica iz rata i osoba od koje nikakve koristi nikada neće biti poput domaćih gostiju, a s druge strane ona poput domaćih promatra i komentira turiste koje optužuju za kupnju nekretnina u procesu privatizacije i nemilosrdno bogaćenje, a sve na štetu lokalnih stanovnika. I ovdje birtija predstavlja muški prostor, ali doživljen iz perspektive ženske osobe koja je neprilagođena, ne pripada sredini, nema novca, ovisna je o alkoholu, stupa u nasilne i toksične odnose te na taj način progovara iz marginalne pozicije. Takva pozicija omogućava nam kritički pogled na patrijarhalnu sredinu, nasilje, ksenofobiju, ratne traume, društvenu i gospodarsku učmalost uzrokovanu ratom i procesima privatizacije. Konobar u Rio baru joj je ispričao vic. – Znaš li što kažu djevojci s modricama ispod oka? Ne zna. – Ništa. Ništa joj više ne kažu, jer su joj već dva puta rekli. 

U zbirci priča Dalibora Šimprage Kavice Andreja Puplina humor funkcionira na način da nas uroni u kvartovske priče skupine muškaraca koji u postratnom društvu proživljavaju različite životne situacije koje najčešće uključuju pijanstva, tulume, seks, kvartovske tučnjave, ratne priče, drogu, smucanja po birtijama, kladionicama itd. Priče ocrtavaju specifičnu atmosferu generacije smještene na zagrebačkoj Trešnjevci, točnije Remizi, a likovi koji se pojavljuju kvartovski su frajeri s pričama iz rata, koji se hvale svojim seksualnim avanturama i svojim se kompićima žale na dosadne i histerične žene koje ih maltretiraju i oduzimaju im njihovu mušku slobodu. Jezik je žargonski, a humor seksistički, ali iako su posrijedi mačo-priče kvartovskih frajera, svejedno iščitavamo da su likovi zapravo smiješni luzeri s periferije koji nisu pretjerano uspješni, bogati ili obrazovani, no imaju svoju generacijsku spiku i kvartovski socijalni kapital koji im na neki način daje osjećaj posebnosti. Zanimljivo je da su priče zapravo nastale po uzoru na stvarne događaje i likove, jer je autor posjećivao kafić Anči u Pazinskoj ulici te tamo slušao kvartovske dogodovštine i upijao karaktere gostiju. Kao takva, birtija je ovdje muški prostor koji ovim likovima daje mogućnost druženja sa svojom škvadrom i istresanja negativnih emocija povezanih s dosadnom bračnom svakodnevicom, odnosima sa ženom i djecom, odlaskom na posao i sličnim stvarima koje ih iscrpljuju, ali i prepričavanja anegdota i smišljanja planova o tulumima, pijanstvima i trošenju pičaka, što pokazuje izrazitu objektifikaciju žena u pričama. 

Boris Postnikov kaže kako je “kafić jedan od ključnih toposa domaće tzv. tranzicijske književnosti, vezan uz sve one karakteristike koje su se njenoj dominantnoj struji pripisivale na prijelomu milenija, kada smo pesimizam mračnih devedesetih zamijenili naivnim potrošačkim optimizmom – vezan je, dakle, uz urbanu pozadinu, neorealistički registar, žargon, psovku, figuru marginalca i luzera koji se supijan klati za šankom, ukratko: opća mjesta tzv. stvarnosne književnosti”. Kada govorimo o tranzicijskoj književnosti, odnosno utjecaju rata i ratnih zbivanja, te procesa koji su obilježili naše društvo nakon rata, vidimo da su ti elementi prisutni u romanu Rio bar i zbirci priča Kavice Andreja Puplina te se zapravo uz kulturu kafića uvelike vezuje proces osamostaljenja, privatizacije i ekonomskog zaokreta. 

Robert Perišić u knjizi Uvod u smiješni ples u nekoliko priča/eseja piše o kafićima kao važnim identitetskim značajkama ljudi s ovih prostora te na taj način uspostavlja i pomalo stereotipne odnose i specifičnosti među stanovnicima susjednih regija. Tako, primjerice, prvo što Dalmatinac koji se doselio u Zagreb mora učiniti jest ući u neki kafić, sjesti i popiti kavu jer, kako kaže, volim odmah ući u neki kafić: to mi je pravi dolazak u grad. Na njegovu nesreću, igrom slučaja on ulazi upravo u Bacchus kao pravi stranac neznalica i tek kasnije shvaća da je ušao u pederski kafić, što mu se u Dalmaciji nikada ne bi omaklo. U eseju “Fatamorgana iz kafića” Perišić, kako kaže Postnikov, “razvija svojevrsnu fenomenologiju birtija, njihovog žamora, gužve, horizontalne i neobavezne komunikacije po kojima se toliko razlikuju od ukočenih, pristojnih, građanskih kavana iz nekog prošlog vremena”. Uspostavlja razlike između salona, kavane i kafića te piše o tome kako ih slijede i različite razine demokratičnosti, odnosno mogućnosti stupanja u interakcije i sloboda kretanja od stola do šanka, naglašavajući kako je stajanje na šanku ipak najdemokratičniji oblik bivanja u kafiću jer pruža najviše slobode odluka. Također, on piše da je kafić kod nas rođen zajedno sa sitnim poduzetništvom socijalizma. Otvoriti kafić u socijalizmu je bila jedna od opcija “privatnika”, koji su onda zazivali kapitalizam, a kada je došao kapitalizam, postali su tek sitne ribe i, prema Perišiću, razlog što imamo toliko kafića upravo je to nasljeđe socijalizma povezano s privatnom inicijativom koje je kao takvo značilo određeni statusni simbol za kojim su se ljudi vodili. Nakon raspada Jugoslavije, koja je dozvoljavala taj tip poduzetništva i “uvoza kafića” sa Zapada, kafići su postali dio lokalne kulture, a kako iščitavamo iz romana Rio bar, cijelo mjesto, gosti, poduzetnici i mafija sudjeluju u procesu rasprodaje imovine. 

Birtija je kod domaćih autora gotovo neizostavan motiv kada su posrijedi putopisi ili priče o putovanjima jer su to mjesta kamo čovjek može neobavezno ući pa sjesti i stupiti u komunikaciju sa slučajnim gostima, osjećati se udomaćeno, upustiti se u neočekivan razgovor ili dogodovštinu, upoznati razne ljude. U svakom slučaju, to može biti poznat teren s nepoznatim ishodom. Perišić je tako pisao o odlasku na Canneski festival, gdje je popriličan dio vremena proveo u kafiću koji si je odabrao i tamo pio oranž-džus, a u Tbilisiju u Gruziji slučajno počinje piti i razgovarati o životu, politici, osamostaljenju i ljudima s bivšim policajcem i starom Ruskinjom. Srđan Valjarević u romanu Komo duhovito i iskreno prepričava kako je započeo i proveo svoju spisateljsku rezidenciju u talijanskom gradiću i kako je najviše vremena provodio ne pišući, naravno, nego pijući, što u kafiću Spiritual kod Alde, što u kafiću Sport kod Augusta.

Ponekad su takva poznanstva i izvanredni događaji važniji od pisanja kakvog djela – na kraju krajeva, oni inspiriraju djela, a birtije tako dobro funkcioniraju u književnim oblicima zbog nepredvidivosti i otvorenosti, jer se ti ljudi možda nikada na nekom drugu mjestu ne bi sreli, a birtija je ta koja omogućava dolazak različitih ljudi i spontanih interakcija. Nažalost, trenutačno ne vidimo kada će se kultura kafića vratiti u svom punom sjaju i hoće li stvari ikada više biti iste, ali možda se stvore neki novi spontani prostori koji će neočekivanim interakcijama stvarati novu kulturu i nadahnuti književnost.