Autor: Ivan Lovrenović
Ne zna se tko koga pije: on kafu, ili kafa njega. Ispečena je majstorski, sve je posluženo kako treba: mala kalajli džezva bosanska za kafu samicu, fildžan, posudica s kockama šećera. Ali, domaćin stoji i šuti. Otkako ga je sa suhim “dobar dan”, mrtva lica, uveo u stan i ponudio da sjedne – stoji, šuti, ne progovara. Dok je poslovao oko kafe, još je moglo izgledati da se pribire, da mu treba koncentracija, da ne iskipi, da ovo, da ono… Sada to sve otpada, i Hrgić je na iglama: pije on tu kafu, a ona pije njega, pada mu na žličicu kao žeravka. Ispraćaj bio je kao i doček: samo suho “doviđenja”, bez promjene u licu.
Kada Hrgić dolazi Ivi Andriću u Prizrensku 7 na tu grku kafu, godina je dana otkako je pušten s robije. Proveo ju je u fratarskoj kući u Dócu kod Travnika, još uvijek neoporavljen od poloma u Slakovcima, a kad je stao na noge, nikada više bez štapa, invalid do kraja života, obreo se po odluci uprave u Beogradu. Nije sada katolička župa svetoga Ante Padovanskoga u Beogradu ono što je bila prije rata: dobro stojeća, s brojnim vjernicima velikim dijelom iz situiranih građanskih obitelji, solidne ili visoke naobrazbe.
Kroz rat i poslijeratne promjene režima i društva župa je svedena na nekoliko stotina vjernika, osiromašena, uvukla se u neprimjetnost. Čudesna Plečnikova crkva postat će u urbanom pejzažu Beograda zadugo kulturno nevidljiva. Uprava bosanske provincije sada u Beograd na službu šalje kada kojega fratra treba ukloniti s očiju, što je praktično ravno kazni, makar i neizrečenoj.
Kada je dobio rješenje da ide u Beograd, i obradovao se i prestrašio se. Obradovao: ide u grad za koji ga vežu mnoge mladenačke uspomene i događaji, pa i kad nisu baš svi dragi i lijepi, jesu intenzivni i svojski proživljeni. Prestrašio: drugi je to sada grad, drugi svijet, drukčiji život; kako će se u svemu tome snaći, a kako biti primljen, s teškim žigom koji ga prati.
Jedno od prvih iskustava je ova kafa kod Andrića. Jedva je dočekao da je dopije, da se pozdravi s domaćinom i izleti na ulicu, u zreli beogradski oktobar, zelenozlatan, pun svjetla i mirisa. Pisat će on kasnije o Andriću neke tople uspomenske retke, napisat će o njemu i jedan ozbiljan književni esej za koji postoji glas da je za nj dobio nagradu američkoga književnog časopisa, u kojemu je esej objavljen na engleskom jeziku. (Sve je u ovome svijetu bosanskom i fratarskom predaja, teško se uhvatiti za čvrst podatak, a esej za sada ostaje neviđen.) S nekim porukama i knjigama još će Hrgić koji put nakratko dolaziti kod Andrića, dok se pisac nije oženio i odselio iz Prizrenske. Jedanput mu je doveo čovjeka kojega je kao mlada franjevačkog pripravnika zenički župnik fra Alozije Perčinlić slao da nosi hranu Andriću u zenički zatvor u nekim mjesecima između 1915. i 1917. godine.
Pisac je bio ozaren, čovjeka je s vrata oslovio po imenu, uveo u stan i uputio ga srdačno: “Sjedi u ovu fotelju, dragi Stipo!” – zapisao je Hrgić u svome dnevniku. O nijemoj kafi samici nije pisao nikada, niti ju je zaboravio ikada.
