Autor: Martina Vidaić

Svi imamo jedinstveni matični broj. On je formalni dokaz da postojimo, da imamo identitet, da smo stanovnici, građani, da pripadamo nekoj državi ili naciji. No najgore što se čovjeku može dogoditi jest ono što se dogodilo glavnom junaku romana Jedinstveni matični broj Lidije Dimkovske – da postane samo taj broj, redak u evidenciji, ne samo izbjeglica iz svoje domovine nego i stranac u vlastitom domu i obitelji.

Roman Jedinstveni matični broj donosi snažnu i emotivnu priču o potrazi za identitetom, obiteljskim odnosima i povijesnim traumama koje oblikuju pojedinca. Kroz introspektivnu naraciju glavne junakinje Katerine Avram, čitatelj ulazi u svijet ispunjen pitanjima o pripadnosti, prošlosti i budućnosti.

Kroz povijest obitelji Avram autorica preispituje jednu od sudbinskih situacija tako karakterističnih za naše doba: situaciju egzila. U njezinu romanu ta kolektivna trauma postaje vrlo individualna i osobna jer je proživljavamo s obitelji formiranom brakom jedne Makedonke i jednog Grka s Cipra koji se, zahvaljujući dijelom i zlostavljačkoj naravi svoje žene, nikad nije ukorijenio u novu sredinu. Njegova kći, koja preuzima svu težinu očeve šutnje, umjesto njega tragat će i za njegovim i za svojim identitetom i korijenima. 

U toj potrazi na umu će sve vrijeme imati rečenicu koju otac, u rijetkim trenucima kad uopće progovori, stalno ponavlja: “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit.” Na toj rečenici Katerina Avram, odnosno autorica, koja kao da je odjenula kožu svoje junakinje, izgradit će cijeli jedan izmaštani prostor zabiti u kojoj otuđenost postaje životni izbor i pravilo jer je to jedini način da se otuđenost preživi.

Jedinstveni matični broj dirljiva je priča o dehumanizaciji čovječanstva, ali i o našem neuništivom nagonu za bliskošću, pripadnošću i ljubavlju. To nije samo roman o obitelji i identitetu – to je priča o gubitku, pripadnosti i pokušaju razumijevanja vlastitih korijena. Kroz Katerininu introspektivnu potragu, Dimkovska postavlja univerzalna pitanja o tome kako prošlost oblikuje našu sadašnjost i može li se uistinu pobjeći od naslijeđenih trauma.

Svojim nas snažnim, a nježnim rukopisom Dimkovska  nas opominje da dom, čak i kad smo ga geografski izgubili, uvijek čine ljudi s kojima ga dijelimo i da je najteže i najbolnije biti stranac u vlastitoj kući.

Knjigu je s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver.