Imao sam deset godina, možda jedanaest, i u ono mi se doba ništa nije činilo privlačnijim od šetnje s mojom tetom July, bila mi je najdraža iako nije doista bila dio obitelji. July i moja majka bile su bliske prijateljice otkako su se upoznale u školi i, kako sam shvatio mnogo poslije, moj brat i ja u njezinu smo srcu zauzimali mjesto vlastite joj djece koju nikad nije imala.

Sa svakim od nas dijelila je što joj se činilo najprikladnijim. S razlogom ili bez posebnog razloga, Felixa je vodila na nogomet, u kino i puštati papirnatog zmaja. Sa mnom je išla u kazalište, slušati glazbu i na čaj u Richmond (najotmjenija i najtipičnija britanska kavana u samom centru grada).

* * *

Knjigu Put duhovnosti možete kupiti ovdje.

* * *

“Može li Jorge sa mnom u petak na predavanje?” pitala je July za nedjeljnim ručkom.

“Na predavanje?” pitala je mama. “Čije?”

“Krishnamurti dolazi u Buenos Aires”, rekla je teta uzbuđeno.

“A tko je taj?” pitao sam ja.

“On je učitelj za dušu”, rekla je July, “mudrac rođen u Indiji koji putuje svijetom i ljude poučava veličanstvenim stvarima.”

“Ne čini li ti se da je Jorge možda premalen za takvo predavanje?” primijetila je majka.

“Moguće, ali sumnjam da će Krishnamurti opet svraćati do Buenos Airesa”, proročki je odgovorila teta July. “Možda mu je ovo jedina prilika u životu da ga vidi.”

“Dobro”, na koncu je rekla mama, “ako želi, neka ide.”

Nije mi padalo na pamet odbiti izlazak s tetom July pa smo se sljedećeg petka zaputili u dvoranu za sastanke ugledne osiguravajuće kuće, nasuprot trga Plaza de Mayo, poslušati neobičnog gosta.

Svi su bili vrlo uzbuđeni, a ja pogotovo.

Bilo je to njegovo treće i posljednje predavanje. Taj mali čovjek blaga glasa, krhke građe i anđeoskog lica okupio je više od tristo ljudi koji su ga željeli slušati kako govori o Indiji, o zapadnjačkom svijetu, o duhovnosti.

Iako nisam mogao shvatiti sve što je govorio, umirivala me spoznaja da će mi teta poslije u razgovoru razjasniti sve moje nedoumice.

Nakon što je govorio gotovo cijeli sat, Krishnamurti je rekao da je vrijeme za pitanja.

“Jučer me”, požurio je dometnuti, “nakon predavanja netko upitao kako bih definirao ‘život’. Je li možda ta osoba ovdje?”

“Tu sam, učitelju”, oglasio se netko s dna dvorane.

“Nisam ja tvoj učitelj”, odgovorio je Krishnamurti. “Tvoj je učitelj u tvojoj nutrini… Jučer sam ti rekao da mi doneseš dva zrna slanutka, leće ili graha, kako bih ti danas odgovorio na pitanje. Jesi li ih donio?”

“Jesam, evo”, rekao je čovjek.

Čovjek od četrdesetak godina prišao je između redova posjetitelja i dao Krishnamurtiju dva bijela zrna graha, a on ih je uzeo svako u jednu stisnutu šaku.

“Odgovor ću ostaviti za kraj”, dodao je.

Sljedećih je pola sata Jiddu Krishnamurti odgovarao na različita pitanja koja su se doticala svih mogućih tema. Sjećam se da me njegov trik, ako je o tome bila riječ, s odgođenim odgovorom, uspio održati u iščekivanju.

Došao je trenutak za pozdrav na kraju i Krishnamurti nam se obratio pognute glave, govoreći vrlo sporo:

“Pitaju me što je za mene život… Čini mi se da to ne mogu objasniti samo riječima, jer život se osjeća, vidi se, živi se… Definiciju ne mogu dati”, ponovio je, “ali možda bih vam mogao dati primjer.”

Pošutjevši nakratko, Krishnamurti nastavi:

“Život je ona razlika koja postoji između ovoga…”, rekao je pokazujući zrno graha koje je držao u lijevoj ruci, “i ovog drugog”, zaključio je, pokazujući drugo zrno graha, koje mu je bilo u desnom dlanu.

Uzdah čuđenja preplavi dvoranu.

S razlogom.

Majušni zeleni izdanak proklijao je iz zrna koje je svima bilo izloženo na uvid na njegovu desnom dlanu.

Za manje od pola sata, zbog vlažnosti i topline njegove ruke, jedno od zrna, samo jedno, proklijalo je.

Poslije, znatno poslije, iskrsnula su pitanja.

Što se dogodilo?

Kako je to napravio?

A poslije svega, pokušaji objašnjenja, koji će neizbježno dovesti do daljnjih pitanja: kako čovjek može upravljati vlažnošću, toplinom i energijom stisnute šake pa da uspije postići da zrno graha proklija za tako kratko vrijeme?

Kako to može napraviti u samo jednoj šaci?

Ali sve to odvija se poslije… jer u tom trenu, za dječaka kakav sam onomad bio, važno je bilo samo iznenađenje i otkrivanje poruke koju je nemoguće zaboraviti.

Život je širenje, rast, otvaranje…

Život je radost, buđenje, a isto tako, zašto ne, nešto malo tajnovitosti.

                                           Nadstavljene ravnine

Pri kraju moje knjige o sreći, predstavio sam svoju teoriju o nadstavljenim ravninama.

U tom sam kratkom tekstu rekao kako je razvoj osobnosti neizbježan, kako živimo učeći, i da nam se to zapravo sviđa, da nam je korisno i da u tome nalazimo užitak. Već sam tad nagovijestio ono što nakon cijelog desetljeća izgovaram na drugačiji način:

Učenje je jedno, a rast je nešto drugo.

Ta su dva koncepta usko povezana i vrlo različita, isto kao:

Starenje i sazrijevanje.

Načitanost i znanje.

Razumijevanje i življenje.

Jer,  i danas ponavljam, rast podrazumijeva promjenu ravnine.

I danas, kao i onomad, smatram da ako ravninom nazivamo našu razinu življenja, svatko je počinje istraživati svjestan da smo – na mnogo načina, uspoređivali se mi s drugima ili ne – u početku bili tek majušna točkica, dolje lijevo od naše sadašnje ravnine (ili smo se barem tako osjećali). Poput “ništice” nasuprot zbilji koju su činili svi ostali i cijelo naše okruženje.

Nezadovoljni takvom perspektivom, oni zabrinutiji prije, a svi ostali nešto kasnije, zaključujemo kako je pred nama dug put, želimo li doista krenuti putem rasta.

Kad donesemo takvu odluku, pridajući joj više ili manje važnosti, s više ili manje uspjeha počinjemo se kretati ravninom prema gore, upoznavati je i učiti kako se postaviti pred svakim izazovom.

Isprva na ho-ruk i bez zastajkivanja, bar do prvog pada (onog koji nas vraća na početak). Našem egu teško pada spoznaja da moramo, kako bismo mogli nastaviti, početi sve iznova… ali činimo baš tako.

Usput naučimo da se na putu prema gore valja kretati u etapama, dva koraka naprijed, jedan nazad; tri koraka naprijed, a jedan ili dva nazad.

Svi smo počeli tako, ponekad se osjećajući poput beznačajna zrnca pijeska u beskrajnu svemiru… A potom smo, uz strpljenje, rad, predanost i odricanje, išli, idemo i ići ćemo cijelim putem kroz prostor naše ravnine, u smjeru rasta, uvijek prema gore.

Jednog dana, prije ili kasnije, to se dogodi.

Jednog dana, stignemo gore, na najviši vrh.

I u potpunosti shvatimo da smo postigli nešto važno. I shvatimo kako je lijepo, izuzetno lijepo, biti ondje.

Ostali koji se kreću svojim vlastitim stazama na istom putu, možda nešto niže, upiru pogled u nas. I oni uviđaju naše postignuće: stigli smo na vrh. Neki se osmjehuju, drugi odobravaju pljeskom. I opet upiru pogled u nas. Traže nas, hvale, dive nam se. Mnogi nas bez zlobe pitaju: Kako ste uspjeli? Sjajno! Kako ste to postigli?

Željeli bismo im odgovoriti, ali uviđamo da je pitanje retoričko, a odgovor u biti beskoristan, barem za njih… A ipak, njihovo ponašanje, svih do jednoga, primorava nas da se osvrnemo i tjera nas da razmislimo o svemu što smo prošli, pretrpjeli i usput izgubili, pa nam postane jasno da je sve to vrijedilo truda, ako je to bila cijena da budemo ovdje; ne toliko zbog tuđe hvale, koliko zbog saznanja da smo otišli dalje te da smo bolji od one “ništice” kakva smo bili.

A vrijeme prolazi…

I kad jednom i više puta prođemo svakom točkom ravnine, shvaćamo da ondje nije moguće ostati, mirovati zauvijek. Dolazimo i odlazimo, svaki put sve lakše; kontroliramo i upoznajemo ravninu, spremni smo i savladavamo svaku poteškoću, svaki put sve spretnije, svaki put sve brže…

Drugi, takoreći poneseno, slave svaki put kad, htjeli mi to ili ne, glavom udarimo o strop…

A onda nastupa veliki trenutak, popraćen sve jačim bolom u vratu jer nam je glava zalijepljena uz gornji rub ravnine: uspjeh i pljesak pomalo nam dojade i gubimo zanimanje za to mjesto koje smo smatrali svojim najvećim dosegom.

U tom trenutku čovjek dolazi do važne spoznaje:

Na stropu postoji skriven prilaz. Tajna vratašca koja strše iz ravnine i otvaraju se prema gore. Otvor koji se nije vidio izdaleka, koji se vidi samo kad si skroz gore, na samome rubu, glave prignječene uz strop.

Tad odškrinemo vrata… samo malkice… i pogledamo…

Vrata u drugu ravninu za čije postojanje nismo znali.

Nikad nismo ni pomišljali da ravnina kojom smo se oduvijek kretali nije jedina.

Tad promolimo glavu kroz vrata. Shvaćamo da je ravnina u koju smo došli velika kao i ona prijašnja, ili veća. Znamo, jer smo to naučili, da bismo mogli proći i nastaviti se uspinjati, nastaviti istraživati, nastaviti rasti, no osjećamo, neporecivo, ako to učinimo, više nema povratka, a što je još gore, znamo, ne znajući kako smo to spoznali, da nikoga ne možemo povesti sa sobom. Jedno je jasno: svatko može proći samo onda kad dođe njegovo vrijeme, a njihovo nije sad, jer ovo je naše vrijeme, samo naše.

Boli pomisao da ih sve moramo ostaviti i nastaviti sami.

“Čekam vas…, tad ćemo nastaviti zajedno…”, obećavamo iako oni ne razumiju što želimo reći.

Ali vrijeme se vuče, vrat boli i muka postaje neizdrživa.

Sve postaje besmisleno i nevažno.

A onda jednog dana, nepredvidivo, kao u naletu, prođemo kroz ta vrata i, kako smo i pretpostavili, ona se zatvore i nađemo se sami u novoj ravnini.

Sad kad smo s druge strane, a događalo nam se već i u drugim prilikama i u drugim situacijama, zaključujemo da bismo mogli ostati tu gdje jesmo, na samom početku, ali da bismo isto tako mogli krenuti dalje, no jedino je sigurno da se ne možemo vratiti nazad.

Mnogi od onih koji su ostali u prijašnjoj ravnini vjeruju da smo mi primjer koji valja slijediti, iznose nam svoje probleme i pažljivo slušaju naše odgovore. To nije zasluga, to je ishod.

Ima ih koji se ljute i bezrazložno nas kritiziraju. Ali, to ni nije ono najbolnije.

Najviše nas boli što nitko od dojučerašnjih suputnika ne može u potpunosti shvatiti što osjećamo…

Tek pristigli u novi prostor, osjećamo neobjašnjiv déjà vu.

Opet smo ondje, dolje, u kutu…

Opet smo sami…

Opet strahujemo, povremeno očajavamo…

Opet se osjećamo poput neznatne mrvice, iako smo sad “mnogo osvještenija ništica”, sjećamo se da smo drugima bili vodič, učitelj, idol.

Oni sve snažnije plješću, ali iz nove ravnine jedva ih se čuje; možda nam više i ne treba tolikog priznavanja i uvažavanja.

Oni to ne znaju, ali sasvim je sigurno da mi više nismo isti.

Sve knjige Jorgea Bucaya možete pronaći ovdje.