Autor: Ines Meštrović
Nakladnička kuća Fraktura nedavno je objavila hrvatski prijevod prvijenca Raffaele Zenoni Usnuti u mozaiku u raskošnom izdanju s brojnim ilustracijama, odnosno slikama, ove umjetnice i književnice. Tema umjetničkog romana usko je povezana s njegovim simboličkim značenjem – mozaikom koji čini ljudski život. Mozaik je inače umjetnička forma koja se koristila još u antičko doba, uglavnom za ukrašavanje palača, patricijskih vila, atrija ili bazilika, a danas nam je znana iz Gaudijevih djela ili uređenja interijera.
No u ovom romanu mozaik nema dekorativnu funkciju, već se radi o svjesnoj intervenciji autorice koja je nekoliko svojih slika rastavila na djeliće mozaika i vješto uplela u priču o teti Selvi, njezinoj nećakinji Marie, dječaku Amaelu, trojici nosate braće, gospodinu Leopoldu, Knjizi zahvalnosti i potonulom gradu koju je napisala u Zagrebu. Za razliku od slika, gdje je cjelina rastavljena na dijelove, priča slijedi upravo suprotno načelo: od dijelova bajkovite priče s dvije isprepletene narativne linije čitatelj tek treba stvoriti cjelinu.
Na kraju će mnogi čitatelji ostati pomalo zbunjeni, jer u ovoj priči nema konačnih odgovora pa tako ni jednoznačnog završetka. Čak nismo ni sigurni nije li sve to bio samo san koji je usnula Marie ili netko treći. Iz objašnjenja u predgovoru saznajemo da je mozaik suprotan slagalici (puzzle) gdje su svi dijelovi zadani i samo ih treba složiti u cjelinu. Mozaik je, poput samog romana, djelo koje nastaje usput, work in progress, a cjelinu možemo, barem djelomično, sagledati tek na samom kraju.
Jednoga dana svi ćemo poput Marie zauvijek „usnuti u mozaiku”, tako će se naime nekom promatraču sa strane činiti naš život: kao niz naizgled nepovezanih priča koje najzad vode k stapanju s cjelinom, čiji smo samo djelić. Pored zanimljive simboličke razine valja istaknuti da roman obiluje mirisima i bojama koje autorica vješto koristi kako bi sinestezijama čitatelja uvukla u priču i dočarala mu raspoloženja svojih likova.
U glavnu narativnu liniju umetnuto je šest epizoda zaranjanja u potonuli grad na dnu jezera gdje se nalazi Knjiga zahvalnosti s poučnim pričama koje imaju duhovnu potku. Ako jezero frojdistički shvatimo kao podsvijest, a vodu kao emocije koje su u stalnom gibanju, potonuli grad mogao bi se interpretirati kao nešto što smo potisnuli ili odavno zaboravili: djetinju bezbrižnost, intuiciju, zahvalnost, miroljubivost ili uživanje u glazbi, mirisima i bojama.
Tako bismo i zarone mogli interpretirati kao uranjanje u sebe. No ni po tom pitanju autorica ne daje jednoznačan odgovor, već konačno tumačenje prepušta čitatelju što nam sugerira i otvoren kraj romana, jer je potonuli grad, nakon što se sudbina male Marie ostvarila, jednostavno iščeznuo.
Radi se, dakle, o zanimljivom prvijencu s mnogo neočekivanih obrata, čiji nas bajkoviti karakter podsjeća na pričanje priča uvečer djeci kako bi lakše zaspala. No nije li i život sam jedna takva često nepredvidiva priča ili samo sanjačev san?
