Donosimo nekoliko pjesama bjeloruskih pjesnika Julije Cimafiejeve i Alhierda Bachareviča u prijevodu Siarhieja Šupe i Vesne Vaško.
Julija Cimafiejeva i Ahierd Bacharevič nastupaju na Festivalu svjetske književnosti 2021. na okruglom stolu o bjeloruskoj književnosti.

Alhierd Bacharevič

***

Otpor

Max Vasmer,
Poznati
Jezikoslovac
Odlazio je na posao
Uvijek sa dvije aktovke.
U jednoj je ruci držao aktovku
I u drugoj.
Da ni jednu ni drugu
Ne diže u pozdrav,
Koji se zove Hitlergruß.
Ni desnu ni lijevu.

Godina je, čini se, bila četrdeset i prva.
Na istoku i jugu
U terenskim uvjetima
Bavili se slavistikom
Učenici gospodina Vasmera
Daleko od Berlina.

Oprostite,
Kimao je profesor Vasmer ispričavajući se,
Dižući obje
Aktovke,
Kad je susretao kolege
Na ulicama ili u hodnicima
Zadimljenim, jer tako je nekad
Bio običaj na sveučilištima.
I oni su ga pozdravljali
Novim jezikom,
Jezikom nove
Europe.
Najnovijim znakovnim jezikom.
Jezikom pobjednika.
U njihovim je rukama bilo tako mnogo gradova
I samo
jedna aktovka.
Jedan narod.
Jedno carstvo.
I Führer
Također – jedan.
Uvijek jedan.
Osamljen i nepobjediv.

No, aktovke u rukama profesora
Uvijek su bile dvije.

Takav je bio otpor
Jezikoslovca Maxa Vasmera,
Čovjeka bez ruku
u čvrstom rukom ukroćenom Berlinu,
Zvijezde
U području slavistike.
A onda su počele pomrčine.

***

Pisma

S gore i na goru
Idu pisma
S gore i gore
Kao naša uvjerenost

Išao sam kupiti duhan.

Baci usput dva pisma
Rekla si
Ali, usprotivio sam se
Ali pisma nikad…
Ali kako kaže francuska poslovica…

rester lettre morte

Ali prosjakinja…

…Tamo dolje
Ispod poštanskog sandučića
Uvijek sjedi prosjakinja
I kad otvaram ruksak
Da izvučem koverte,
Njoj se čini,
Sad ću joj baciti novčiće.

Otkuda bi znala
O tvojim pismima
O tome kome su naslovljena.
O pošti, gdje je uvijek upaljeno svjetlo.
I danju, i noću.

U ovom gradu
Poznajemo malo ljudi
I puno poštanskih sandučića.

Znaš napamet
adrese svih zatvora.
Ti pišeš.
I pisma idu.

S gore na kojoj živimo,
Ponekad se vidi zemlja odredišta.
Bio bi lijep dan
I sunčan —
I tada
mi vidimo
njezine obrise.
Očima obojenim od suza,
Očima, kao par
poštanskih maraka.

S gore i na goru
Idu polako ljudi,
poput pisama.
Čuju se njihovi jezici, mi ne razumijemo.
Zalazi sunce. Tuđe riječi
Silaze niz staze
Navečer
s visoke gore.

**************************

Julia Cimafiejeva

Uhvatili

kroz crni prorez
betonske ograde
pokušavam razmotriti
nosati profil
mučitelja

je li to Dzeržinski
vâs tamo drži
u Borovljanskoj milicijskoj upravi?
bezruki Dzeržinski
šiljastim nosom
potpisuje vam protokole
i šalje s rukama iza leđa
u lisicama ili u onim plastičnim
(iza ograde se ne vidi)

u autozak
bijel i pravilan
poput hladnjaka?

UHVATILI

i evo nas stojimo
čekamo

s ove strane ograde

slijedimo kao djeca
kroz prorez
kamenog krvnika
gegavi hod
vozača
sjajne kacige
kozmonauta
u svjetlu narančaste žarulje

milicijska žarulja
također samo izvršava naredbe
žarulja također ne može ne poslušati
naredbu za uklj./isklj.
žarulja je položila zakletvu
o vjernosti prema narodu
Republike Bjelorusije
i sijat će ili neće
kako će narediti njezin vrhovni zapovjednik

proćelavi šef
u mraku sličan na čovjeka
maše bijelom zastavicom
s imenima naših bliskih

maknite se od ograde
usporavate izvršenje formalnosti
smetate poslu
danas ih nitko neće pustiti
svi će ići u Žodzino

iza ograde
odobravajući se kesi
bista
nosom pišući
protokole

preko dana sam vidjela
kroz prorez
pa to nije Felix Dzeržinski
to je drug Frunze

isti kurac

studenog 2020.

Nije film

Kao mala
bojala sam se čak i pomisliti
na fizičko mučenje,
pogotovo
vidjeti ga.

Zavrnuti do lakta
rukav vojničke bluze,
bič,
nagajka, pendrek ili štap
u rukama.
Bijeli
napeti
mišići
žudjeli su za udarom,
bjesnilom iskežene
crne ralje
ovčara
su tražile dobit.

I kad se na ekranu
ruka dizala nad jadnikom,
prikovanim za stolicu,
kad je svirepi pas jurio naprijed,
otvorivši zubatu čeljust,
kad je bio otpušten okidač automata,
naciljan na nenaoružane figure
u snijegu

i s televizora se čulo
nemilosrdno tra-ta-ta-ta,

s vriskom sam skakala
iza vrata sobe,
zatvarala oči,
dlanovima prekrivala uši,
i, pavši na krevet, pokušala
isplakati se i odahnuti

od strašnih neviđenih
slika.

Ponekad su mi lagali
iz sažaljenja:
ali to je samo u filmu.

Ali osjećala sam prevaru —
tako puno
je bilo tih filmova,
tako puno
je bilo tih knjiga.

Idi i gledaj.
Sjedni i čitaj.
Da nikad više.

I evo me opet
Sjedim i gledam,

ne shvaćajući
zašto jedan čovjek
namjerno nanosi bol
drugome.

Čujem lavež
razjarenih ovčara,
Vidim podignute ruke krvnika.
Iskačem iza vrata
zemlje.

Ali ovaj film se ne može prebaciti,
niti isključiti.

Pred nama je beskrajan snijeg
i crna crta
horizonta.

veljača 2021.

Autoportret u obliku koštice avokada

čim veća koštica
tim brže
će proklijati –

čitala sam savjete
prije nego sam zabola
tri čačkalice
u utvrdu njezina bedra

prije nego sam uronila
čvrstu barku
zrna
u čašu s vodom

iznenada ujutro 
ljuska
je pukla
razbila se
mesnata koštica

kao da su stali
jedan protiv drugog
dva svemira

mogli bi se zvati
ovdje i tamo
zapad i istok
tuđe i svoje
na kraju
oni i mi

mogli bi
da nema korijena
koji počinje rasti
između
dvije polovice

da nema male glavice
stabljike
podignute iznad vode

gledaj
kako izlazi
netko iz barke
u potrazi za novom zemljom

to sam ja

svibanj 2020