Osobna poetika
Bio sam tako prokleto nesiguran jedno izvjesno vrijeme, nisam čak mogao ni jednostavno reći: “Bio sam nesiguran.” Svaku sam jednostavnu rečenicu zatrpavao riječima, kao da one liječe od nesigurnosti, a ne liječe. Poslije se nešto prelomilo u meni, postao sam siguran, a rečenice kratke i jasne. Ali tad sam opet počeo žuditi za nejasnoćama, za još nesigurnosti u svom životu. Sve što bih rekao ili napisao pretvaralo se u činovnički stol na kome je sve uredno posloženo, jer je pod mojim stalnim nadzorom. Ali gle, u pepeljari se puši cigareta – huraaa! Izuo sam cipele, a uskoro ću, oho-hoooj, skinuti i čarape.
Kuća
Otkrio sam svoju kuću, tako jednostavno, a dugo je, predugo trebalo. Da me nije malo stid, možda bih bio i uskliknuo – imam kuću, skućio sam se, ali urođena bojažljivost vješto mi je zašila usta, ništa nisam rekao. Usne su bubrile, htio sam nešto reći, bio je to snažan doživljaj. Detalje vam ne mogu reći. Osim da, tako je, pogodili ste. To je kuća bitka. No o ostalome moram šutjeti. Oprostite, križamo ovo “moram”. O ostalome se šuti. Tako. Ionako sam dovoljno rekao. Što rekao, izbrbljao se. Paf, opet sam ostao bez kuće!
Kiša
Još nisam riješio problem kiše. Čim iziđem, ona padne. Uđem u kuću, prestane. Sa sobom uvijek teglim teški engleski crni kišobran. Uđem kod prijatelja u kuću, kišobran ostavim vani. Odlazim poslije dobre crne kave i razgledavanja njegove biblioteke. Na izlasku glumim da ne vidim svoj kišobran polegnut pokraj ulaza te brzo hodajući, trčeći, jureći odlazim doma ne bih li izbjegao kišu. Ulijećem u kuću s prvim kapima. Razgrnem zavjese i u polumraku zgusnuta neba tiho se cerekam.
Vojnik bez lica
Nitko ne zna vojnika bez lica, a od kobnoga dana čak ni on ne zna tko je. Je li to tužna priča ili je sretna, ali s “felerom”, nitko nam ne umije kazati. Zato tog vojnika bez lica svake nedjelje izvodimo na ručak, govorimo mu kako nam je na poslu, što je novo u obitelji, kakvi su nam planovi, a on se samo zadovoljno smije i kima glavom. Poslije po običaju plati račun, a onda šutke pješačimo kući.
Nevjerojatno lako rješenje
Troje ljudi bilo je nepodnošljivo, nisam ih nikako mogao podnijeti, sa mnom ih je bilo četvero, a bi li bez mene bili nepodnošljivi – nisam znao. No kada sam jednom od njih izglancao cipele, nazuo ih je i otišao. Dvoje koji su ostali bili su još nepodnošljiviji. Žena se cijelo vrijeme pozivala na Bergmana, a njezin navodni muž na Meg Ryan. Zašto Meg Ryan? Zato što on ne podnosi da mu mrtvi popuju ma kako im riječi bile žive. Ali Meg Ryan?!? Meg Ryan poslije plastične operacije? Kad je Meg napokon stigla, navodni muž žene koja se pozivala na Bergmana odmah je otišao s njom. I tako smo ostali nasamo, ljubiteljica Bergmana i ja. Ne znajući što bih započeo, čučnuo sam da joj izglancam cipele, no ona mi je šapnula: Nemoj, dušo, jer otići ću i ja. A napokon smo sami.
Tri pramena kose leže na podu autobusa koji vozi na gradsku periferiju
Nešto kao uho zataknuto među vlati trave ne može biti uho kad ne čuje korake koji slamaju te iste vlati. Nešto kao rosa ne može biti rosa kad se slijeva niz lice. Nešto kao kosa ne može biti kosa kad leži na podu autobusa što vozi na gradsku periferiju. Zar mogu zamisliti muškarca ili ženu kojima pripada? Kojima su odrezali kosu, više nikad neće biti isti, no vrijeme u kojemu se to dogodilo možda se ponovi. U prolazu između sjedala, među nogama što umorne se klate tri pramena kose više sliče otpacima ili izmetu psa što ga je netko vješto prokrijumčario u autobus. Kao Juli Zeh, kad je htjela putovati Bosnom. Nitko ni u koga i ni u što ne gleda, pa ni u tu odrezanu kosu. Što radi tolika kosa u mom jeziku? Obrasta ga? Želi da postane divljina? Zar ne mucam i bez toga? Za pramenovima bi uskoro mogao doći i razlog zbog kojega su na podu, ne na lijepoj glavi. Kamo ću tek onda? Još ne znam ni razlog koji me u kasno poslijepodne posjeo u autobus. Da se pospremim u prozor- 228 sko staklo, dodirujem zgrade i ljude u prolazu? Tri pramena čekaju metlu i lopaticu, da ih otpreme u nepoznato.
Zbirku Malešne možete kupiti ovdje.
Add comment