Dugo dolazi svjetlo
Opet ta prevara proljeća. zora se uspinje sporo,
sopće na stubištu kao susjeda pretila od djetinjstva,
vršnjakinja, koju nikada nisi promatrao kao ženu.
dugo dolazi svjetlo. dani uskraćeni za nadnicu,
mršavi dani na minimalcu svršili su sa svojom smjenom:
pokretna traka kalendara kazuje proljeće,
apodiktički, iako je riječ o novom zarezu zime.
kod nas, na sjeveru. sjeveru gdje se pod suncem,
sustižući ga, plamičci plinske peći prepliću s plavim
plamenom štednjaka na kojem ključa kava,
i uz nju lonac s krvavicama, plav s bijelim točkama.
i mi prelazimo tek tako preko izdaje kalendara
dekretom naše unutrašnje partije, usredotočeni
na bazu koja se bliži svom kraju. krešati after je kao
krešati karmine, samo otmjenije, šapućeš preko šalice
dok se tanje zalihe ljubavi i kava ispire talog noći
mijenjajući ga svojim vlastitim talogom. razmičem
zatim zavjese, i vidim kako sad zaista na nebu zasjeda zora,
tijesna i nemirna, lijepa kao giljotina u ognju
pobuna ugljena.
Što je rekao upaljač
Ja, sunčev šegrt, sišao sam sa divljeg srca
i ušetao vođen revolucionarnim namjerama
naoružan jasnom idejom i svojim otrovnim jezikom
u vrtić mirne radničke četvrti.
započinjala je nastava vjeronauka.
postrojena pred pločom, jedno drugom do uha, uspravna
kao nebeski tim dok zvoni božanska himna,
djeca su lomila zube na lozinkama.
ja, sunčev šegrt, u jednom sam bio durutist, znao sam
crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava.
u meni je odjednom niknulo nešto od mojeg majstora, ona
odlučnost kojom se prepušta poslu,
i riješio sam da im rastopim plombe.
ja, sunčev šegrt, uspeo sam se na jednu prevrnutu kahlicu
i do dugo u noć, sve jače svijetleći, vikao
ustajte, prezreni na igralištu, ustanite
poniženi u pješčaniku.
Sada i ovdje
To je moj život, kažem:
svitanje u nekom selu, u Slovačkoj.
proljeće, posljednji snjegovi.
grčenje tijela u navici,
priprema ručka za dvoje –
grah i kobasice,
lončić čaja, suh strah u listovima,
bijes koprive utišan bijesom vode.
valja priznati, tako je: što voda spoji
više nitko neće razdvojiti.
no kao jabuka u usta prasca
među nas se smješta tišina;
šutnja svojstvena svemu
s vodom suočenim.
a samo snažni i okrutni,
oni koji su prasca priklali,
oni što jedu za dvoje prežive zimu.
valja priznati, čini se eto tako je:
jutra smekšala od strasti vatre
jabučni ocat u krvi, u mesu crvi kobasice,
pad, potop po otapanju.
Sa svih strana
U štagljevima i mekim kućama
s ribljom kosti u srcu
čekamo udicu.
sa svih strana udara dan, kao batina.
istinu govoreći ja ipak čekam
sedam da pekari iznesu roščiće,
kutijice u koje legnu ugrušci noći
sa svojim snom o nedovršivoj ljubavi
dok se svjetlost kroz zube, kao kundak,
gnijezdi u kancelariji grla.
zahvaćajući jezik, tumarajući tom pećinom
zraku po zraku ona prošiva užaren zrak
taleći čvrsto olovo plombi –
ugriz po ugriz kost se sljubljuje s drugom kosti
čineći lubanju zatvorenom i mudrom.
odsad govore oči, koje bi htjele gorjeti:
čitav svoj život, s naftnim poljem u srcu,
čekamo šibicu.
Add comment