Iz izbora pjesama Enesa Kiševića Jutarnji mrak:

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao sviće.
I ti se kao smiješiš.
I ništa te kao ne boli

Između dva krika
S. S.

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
da sam svjetlo što se gnijezdi
u očima tvojim.
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
zbog tebe bih sišao među ljude.
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
koje sve manje nosim kao teret.
Dobro je što nisam niknuo
u nekom poljupcu prije
ili poslije tvojega daha.
Dobro je što sam se zadesio
u istome svijetu s tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji,
u meni već prerasta
u jedno sveopće viđenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu,
dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
k tebi donijela
i krikom ću nebo prepoloviti
kad se budem otkidao od očiju tvojih.

Profesor povijesti

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.

– Zvijeri! – dobacivali su učenici –
To su bile zvijeri!

– Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…

Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Drugi ljudi
Mathisu Mathisenu

Neki sam dan, vrativši se iz Norveške,
posjetio svoju staru kuću u kojoj sam odrastao.
U njoj sad žive neki drugi ljudi.
Cijelo vrijeme razgovora gledali su u pod.
Čak je i djevojčica, u majčinom zagrljaju,
zastorom žute kose skrivala oči.
– Stid me je umrijeti u tuđoj kući – veli mi starica
prozirnih tankih prstiju prilijepljenih uz koljena.
– Samo da mi Bog da umrijeti u svojoj kući,
u svojoj postelji, nanovo bih se rodila.
Nigdje sam. Nigdje. Nigdje.
Ni u životu, ni u smrti nema me.
Iščupana sam iz same sebe. Obeskorijenjena.
Na meni je vidljiva samo moja bijeda.
Oni koji bijedu stvaraju, nevidljivi su.
Oni koji svijet kroje po svojoj mjeri
nevidljivi su kao i Onaj koji je svijet stvorio.
Nevidljivi nama upravljaju.
Nevidljivi na zemlji, nevidljivi na nebu,
a sve je u njihovim rukama.
Sve je u njihovim rukama…
Ništa vam nismo dirali.
Sve je u kući kako smo zatekli.
Možete provjeriti.
Samo smo sklonili glavu pod vaš krov.
Ovdje smo samo privremeno…
Samo privremeno – ponavljala je starica,
čas izdišući, čas udišući drhtave riječi.
Pogledavši načas nebesko plavetnilo u prozoru,
i sam se zagledah u žuti jelovi pod
te uzvratih:
svi smo ovdje samo privremeno.
Samo privremeno.

Ratno proljeće

Svatko se sa svoje razine svijesti
ponovno vrti u svome činu:
cvijet se ponavlja u svojoj ljepoti,
a čovjek u svome zločinu.

Oporuka

Kćeri i sinovi moji,
ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.
Spomenite se pri objedu
da će još netko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.
I kad padate u blato,
padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi:
spomenite se majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.
Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučiti živjeti bez zraka.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.
Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.
Dotičite svoje riječi rukama.
Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.
Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.
I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.
Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.