* * *

Pisati krećem u vlaku, na putu iz točke A prema točki B, iz onog malog primorskog mjesta prema Berlinu, zurim kroz prozor u ostatke grada, u nedovršene kuće u predgrađu, u skladišta industrijske zone i kržljava stabla uz rijeku po čijim granama, poput šišmiša, vise potrgane plastične vrećice, teško mi je biti u ovom kupeu, teško mi je biti u ovoj koži, u ulozi putnika, zaboravio sam kako se putuje, kako se prepušta na milost i nemilost pruzi, na koji se način oprašta, koliko dugo čovjek zapravo stoji okrenut unazad i gleda u točku A koja ubrzano nestaje, koliko dugo zatim samo stoji stoji stoji stoji i gleda u ništa, dođe li mu da zaplače?, otvaram notes, ali nemam odgovor, pišem “na putu iz točke A prema točki B, iz onog malog primorskog mjesta prema Berlinu, zurim kroz prozor u ostatke grada, u nedovršene kuće u predgrađu, u skladišta industrijske zone i kržljava stabla uz rijeku…” i tako dalje, pišem onako kako jedino znam, vrteći se u meandrima oko onog što me najviše boli i čemu nema pomoći, jer se iza mojih leđa upravo smanjuje u ništa, kopam po prošlom ljetu, kopam po prošloj zimi, kopam i po jeseni prije toga, gubim se u sličnostima jednih te istih dana, vraćam se u popodneva provedena na mokroj plahti, na samrti uzrokovanoj mamurlukom, u mamurlucima uzrokovanim depresijom, u depresiji uzrokovanoj neuspjehom, dosadom, provincijom, kao i manjkom talenta da svoj jad iskoristim za neko remek-djelo, čujem vlastitu šutnju kroz koju prolaze godišnja doba, kroz koju sve odlazi u kurac dok ja umirem deseti pa stoti pa dvjestoti dan zaredom i iz kreveta promatram sjene što se uvlače u sobu kroz procijepe žaluzina, promiču preko stropa i odatle se slijevaju niz prazne bijele zidove, ne činim ništa drugo, samo gledam u svjetla po zidovima ili u šare na parketu ili u nožne prste, previše drven da se pokrenem, tako trošim godine, nemam svrhu, ne ostavljam nikakve tragove, osim novinskih članaka koji opisuju tek ljudsku bijedu i u skladu su s time jednako bijedno plaćeni, ona sve to vrijeme puši u kuhinji zagledana kroz prozor, kao ja sad, zagledana u ništa na koje smo se sveli i čeka i čeka i čeka na moj odlazak za koji mi je potrebna vječnost, jer si uzimam slobodu da odgađam, da buljim u one zidove, parket i nožne palčeve, da se samosažalijevam i ponavljam kako mi tamo nije mjesto, kao što mi nigdje nije mjesto, kako ništa ne tražim i ništa ne želim, osim pisati, ali baš to ne mogu i ne mogu i ne mogu, pa zato i šutim, mada ta šutnja nikom osim njoj ne ostavlja ožiljke, kao što i knjige koje nisam napisao nikom osim meni ne nedostaju, to je naš život, to je bio naš život, to je bio još prošli tjedan, to su bili naši dani, to je bilo moje truplo u stanu koji sam krivio za negostoljubivost, ali iz kojeg nikako nisam odlazio, ona ga je nazivala brlogom, mada nije dopuštala da se u brlog uistinu i pretvori, čistila je, kuhala i dekorirala police kaktusima, trudila se, neuspješno, da bude vedrije, ja se pak nisam trudio ni oko čega, spašavao sam se idejom da sam samo u prolazu, da od nje ništa ne tražim i ništa ne očekujem, te da stoga nisam odgovoran za njezino nezadovoljstvo, tražio sam izlike i uzimao si osornu slobodu koju muškarac uzima od žene kojoj ta sloboda tobože ne treba, glumatao sam takvog muškarca i trudio se učiniti od nje takvu ženu, onu kojoj bi moj odlazak uzeo pravo da bude vezana i razlog da bude nesretna, u brlogu, u društvu depresivnog pijanca, tobožnjeg pisca, povremenog novinara, između moje čaše i njezine pepeljare, u uvjetima koji su se mirne duše mogli nazvati ponorom u kojemu je živjela većina, a ponor u kojemu je živjela većina postao je naša navika, naša dekada, njena treća cigareta u nizu zapaljena makinalno, bez razmišljanja, dok promatra nijeme scene u prozorima preko puta koje ju podsjećaju na ono što nikada nismo uspjeli postati, dok gleda u tu harmoničnu koreografiju naših susjeda koja pokazuje da se ne moraju mimoilaziti da bi preživjeli, u njihove interijere ukrašene knjigama i slikama, uređene s namjerom da traju, nasuprot našim zapuštenim prostorijama koje su šutke računale na našu privremenost, nasuprot našim tišinama koje smo se bojali prekinuti da se ne bismo ozlijedili, nasuprot našem strahu od svršetka koji nas je neminovno sustizao u svakoj gesti, uzdahu ili cigareti, na taj galopirajući poraz ljubavi koja će se predati bez borbe, bez ikakvih pregovora, u mrtvačkom muku, zbog čega je naš svaki zajednički trenutak imao figu u džepu, zbog čega smo se i prestali truditi, ja sam ležao i čitao vijesti, ležao i buljio u fotografije ratnih fotoreportera, ležao i pogibao u svim tim ratovima ležećki, ležao i pitao se dokle, u notesu su stranice bile prazne, osim one na kojoj sam zapisao SOS pa zalegao u taj krevet, u njemu spavao, pio, jeo, drkao, umirao, no nisam ustajao, ona je pušila i trpjela, ponekad plakala, prevodila je tuđe knjige, boravila što više u tuđim glavama i tuđem jeziku, tako smo održavali maksimalnu distancu, nije mi se mogla približiti, kao što se ni ja njoj nisam mogao približiti, bili smo već dugo potpuni stranci kada je rekla ono što je rekla, između dva dima, a ja pak napokon ustao iz kreveta i napravio ono čime sam toliko puta prijetio u prazno, otišao, oboje nas spasio, jer nisam mogao ne čuti njeno veliko “ne volim te”, lijepo sročenu rečenicu koju nikad neću zaboraviti: “ne volim te, ne povezujem s tobom svoje unutarnje sitnice, ne računam na tvoje tijelo ni u trenucima najveće usamljenosti, ne vjerujem u naše fotografije čak i kad se na njima smijemo”, da bih, evo, shvatio da nemam prava više ostati, za što mi je zbilja trebalo predugo, pa se napokon zaputio od točke A prema točki B, posramljen mirom s kojim je trpjela moj prisutnost dok sam bio uvjeren da sam ja taj koji trpi njezinu prisutnost, rekao sam: “desetak dana”, i zbilja mi je trebalo tek desetak dana da odem i nađem se tu – u vlaku koji se penje prema sjeveroistoku kontinenta još uvijek maštajući da je grlim na kolodvoru na kojemu se nije pojavila – glava koju sam ponio bila je stan iz kojeg moram izaći, iznijeti smeće, nanovo obojiti zidove i ostaviti ključeve, morao sam krenuti ispočetka, krenuti od nule, krenuti od jučer, pomiriti se s činjenicom da inventura svih posljednjih godina ionako neće dati gotovo ništa: “što je opipljivi ostatak naših odnosa, osim efemernih sjećanja i rasutog vremena?” pitao me jednom prijatelj, “ušli smo u neke čudne godine koje ne vide vrijednost ni u čemu drugome osim u kapitalizaciji svega što postoji, pa i veze, i sad u neonu nad nama stoji to pitanje; što smo sve te godine napravili za naše zajedništvo?”, mi ništa, srećom, ni dijete, opipljivi kapital našeg desetljeća jest četvrta stranica koju ispisujem dok me vlak vozi prema Njemačkoj, dan je tmuran, već u svitanje potopljen kišom, tražim način da ga opišem, da mu povratim smisao, tražim u sebi glas koji bi tonom i ritmom odgovarao vlazi i sivilu krajolika kroz koji prolazimo, koji bi odgovarao i meni naposljetku, čovjeku koji sam postao ležećki, taj glas koji može smireno pripovijedati i o požarima i o ruševinama i o odlascima, glas koji možda zna nešto više od mene, na primjer zašto se stvari događaju onako kao što se događaju ili zašto nam nije uspjelo da budemo sretni ili zašto se za čovjeka kaže da je otišao, kad je zapravo otjeran, čemu ta elegancija?, isti sam glas tražio godinama, ali ne sagnut nad notes, nego zagledan u prazno, pijano zagledan u prazno, mamurno zagledan u prazno, nadajući se nekom prijelomnom trenutku koji će ispisati prvu stranicu, mislio sam da će to biti onda kad mi se u šaci našao lančić s medaljonom koji je otac nosio na prsima, a koji mi je pristigao poštom u žutoj koverti s mjehurićima, poslali su mi ga nakon što je preminuo u straćari što je jedan zid dijelila sa svinjcem, a nalazila se na brdu koje je branio puškom, pronašli su ga tek dva tjedna nakon što mu je zatajila jetra, kad su mu izgladnjele svinje već pojele stopala, skinuli su mu lančić i poslali ga skupa s izreskom iz lokalnih novina gdje je pisalo da je dolično sahranjen, ne znam kako su me locirali, ali locirali su me, očekivao sam da me neće boljeti, no boljelo me užasno, prije svega praznina na mjestu gdje je trebao stajati neki nezaboravni zajednički trenutak, pamtio sam, istina, naš posljednji susret, njegove krvave oči i taj medaljon na prsima, tapšao me po leđima i ponavljao “sin… sin… sin”, nije pitao za brata, nije pitao za majku, možda je i zaboravio da postoje, možda se ni mene ne bi sjetio da mu barem deset puta nisam doviknuo svoje ime penjući se uzbrdo usprkos upozorenjima mještana da bi mogao pucati, bilo mi je kucalo u sljepoočnicama, nije pucao, kad sam se napokon uspeo, bilo mu je jasno tko sam, čak se i nasmiješio, nije imao zube, očekivao sam da će mi nakon toliko godina reći nešto bitno, ništa mi nije rekao, napili smo se, isto sam učinio i kad je stiglo to pismo, spremio sam osmrtnicu, stavio lančić oko vrata i napio se, možda me njegova smrt mogla natjerati da se saberem, da počnem pisati, da se – kako mi je to znala reći – potrudim, “barem malo”, ali nije, bio sam pripit i onda kad mi je rekla da me ne voli, između dva dima cigarete i drhtavog pokreta kojim je otresla pepeo u pepeljaru: “koliko dugo?”, “dugo”, “koliko?”, “ne znam”, nisam je dalje zapitkivao, boli me kurac, trebao sam je mrziti, iz nekog mi se razloga činilo da ću tako lakše prebroditi činjenicu da osim nje nemam više nikog da me voli, bratu sam već odavno izgubio trag, a majku nisam posjećivao godinama, telefonirao sam joj i dijelio s njome uzbudljive detalje fikcije koju sam nazivao svojim životom, bojao sam se pozvoniti na njena vrata i ugledati staricu kojoj sam propustio išta uzvratiti, kojoj, uostalom, ne bih mogao tako vješto lagati u lice, te kojoj nisam htio potvrditi ono što je često govorila: “nisam ti ja za ništa kriva”, bio sam već dovoljno star da prepoznam u sebi dio onog što sam njoj nekada zamjerao, no tražio sam onaj unutarnji glas kojim bih mogao napisati da mi je, na primjer, svejedno, da si opraštam, tražio sam ga neprekidno, posvuda, i tako stigao dovde, do sjedala broj trideset dva u vlaku kojemu će trebati čitava noć da stigne do Münchena i gdje ću presjesti za Berlin, kamo putujem odbijajući tome dati ikakav cilj, osim da napokon odem, da ispunim svoj notes, da pišem bez predumišljaja kao što se pišu pisma povjerljivim prijateljima i pronađem glas koji će biti moj odraz u ogledalu u kojemu sada stojim potpuno sam otkako je majka otišla nenametljivo, sredivši unaprijed sve detalje vlastita ukopa, ostavila je čak i novac za vijenac, a agencija se pobrinula za čišćenje i prodaju stana, naposljetku nikad nisam ni prošao kroz njezina vrata, nisam prošetao stanom, nisam zaustavio sat koji je uporno nastavio kucati i nakon što je njezino vrijeme završilo, nisam otvorio njezine ormare, no mogao sam zamisliti slojeve uredno posložene posteljine i ručnika koji mirišu na platno ugrijano peglom, nisam udahnuo miris koji je ostavila iza sebe, tražio sam jedino od agencije da prilikom čišćenja obrate pažnju na fotografije, dali su mi plosnatu kutiju s božićnim motivom na poklopcu, nisam je još ni pokušao otvoriti, ali jučer sam je spakirao u kofer i krenuo, nitko me nije ispratio, nikoga nisam poljubio, nikome nisam mahao, u stanu je ostalo njezino zamišljeno tijelo pogureno na stolici, nepokretno kao namještaj, mi i jesmo bili kao krevet i ormar od pune hrastovine, zauzimali smo prostor, ništa više, ali otišao sam, nisam li?, i sada ću promijeniti grad, promijenit ću jezik, promijenit ću glavu, a kad potrošim ušteđevinu, pronaći ću nešto što se naziva poslom za novac i suzdržati se od velikih ambicija, potrudit ću se, barem malo, otvorit ću, evo, notes, ispuniti ga minijaturnim rukopisom i time se oprostiti, napismeno, samljet ću našu hrastovinu do piljevine, kao što sam uvijek i pokušavao, ali su rečenice plazile po unutarnjoj bjelini poput mrava u manje-više sličnim varijacijama, automatski i po navici, ništa i nikoga ne oblikujući, ni od čega se ne opraštajući, iz tog se ništavila nisam mogao nanovo ispisati i postati čovjekom koji priznaje neuspjeh i odlazi bez ljutnje, čovjekom koji od sada nadalje može raditi na crno u nekoj pekarnici u Kreuzbergu ili lutati Grunewaldom, čovjekom koji potajno piše knjigu, ali neće se ubiti ako je i ne napiše, neće, boli ga briga, “ima li to smisla?”, pitao sam prijatelja ima li smisla samo tako otići, odgovorio je da mi zavidi, nazvao me da provjeri jesam li već kupio kartu, mobitel je zazvonio dok smo sjedili u kafiću s pogledom na gradsku plažu, šutjeli smo uz dva espresa kao da nam je sasvim svejedno, kimnula je da odgovorim na poziv, javio sam mu se i dalje promatrajući njezin profil, uskoro više neću moći, rekao sam mu da idem već sutra, ničim nije reagirala, pogled joj se gubio u uvali, tu se zbog zagađenja više nitko nije kupao, nije više bilo ni turista ni riba, more je bilo tek slika s razglednice bez unutarnjeg sadržaja, onda je ispila kavu i izašla, opet njena leđa pogurena u luk dok pali cigaretu pred vratima kafića, “mi nismo više skupa”, ponovio sam mu čim se maknula, kao da ne mogu vjerovati, proveo sam jutro ostavljajući papiriće s porukama među njezinim stvarima, ali to mu ne bih priznao, bilo me je sram, “nismo više skupa, samo nas ovaj grad još neko vrijeme spaja”.

* * *

Prije no što napokon zaspim na sjedalu zamjenskog vlaka, otvaram laptop, u crnom kvadratu pojavljuju se tračnice obasjane svjetlima lokomotive, započinje uvodna sekvenca von Trierova filma, čuje se uspavljujući zvuk parnoga stroja praćen uznemirujućom repetitivnom temom, glas Maxa von Sydowa izgovara hipnotički prolog: “I shall now count from one to ten, on the count of ten, you will be in Europa”, znam taj tekst napamet: “I say one, and as you focus your attention entirely on my voice, you will slowly begin to relax, two, your hands and fingers are getting warmer and heavier, three, the warmth is spreading through your arms, to your shoulders and your neck, four…^[1] i tako dalje, sve do deset, kad otvaram oči i budim se iz vlastitog hipnotičkog sna, evo me kako sjedim u kafiću kolodvora u Münchenu i unosim bilješke u notes, naginjem se nad njega kao žena nad ogledalce, osvrnem se, promotrim konobaricu zadubljenu u zbrajanje kovanica, lice joj je stegnuto pamučnom maskom, a naočale orošene, zabilježim i opet se osvrnem, roj djece upravo pretrčava ispod slapova vode koji šište kroz prorez na krovu kolodvorske kupole, njihovi vriskovi probijaju gusti sloj buke, bilježim, iz obližnjeg razgovora čujem da je jučer interventna policija opkolila cijelu zgradu zbog dojave da je u regionalnom vlaku uočen muškarac s oružjem, pretresli su vagone, zaustavili ostale vlakove, nisu ga našli, danas je sve opet normalno, kiša osvetoljubivo pljušti, želim sve to zabilježiti, želim zapisati da je sve u redu, kraj svijeta je ionako iza nas, na vidiku nema automatskih pušaka, vidljivi su samo znaci još jedne nadolazeće poplave, rano je, na drugom kraju pruge nju polako bude galebovi i soba u kojoj otvara oči izgleda drugačije, onako snena, možda i ne razumije što je stvorilo tu razliku, osvrće se i onda shvaća da sam otišao, napokon me nema, prostorije lebde u zraku, ništa ih ne pritišće i ne guši, možda provjerava mobitel kako bi doznala jesam li prešao granicu, jesam li uistinu dovoljno daleko, ili ga pak zabrinuto drži u ruci i ipak brine zašto joj se nisam javio, možda mi upravo tipka poruku, nešto kratko, “je li sve u redu?”, odgovorit ću joj što jednostavnije, “sve ok”, neću joj reći ništa od onog što bih joj htio reći, to da sam se nadao da će me u posljednjem trenutku zaustaviti pa da uopće neću otići, to da je odlazak umjetnost i da silom prilika napokon stvaram nešto veliko, suzdržat ću se, neću joj zapravo napisati ništa jer ni ona meni neće napisati ništa i vjerojatno će proći godine dok se od svega ovog ne oporavim, “broji do deset”, kažem si, “broji do deset, kad otvoriš oči, bit ćeš opet u Münchenu”, brojim do deset, osjećam tupu prisutnost pothlađenog tijela koje je predugo sjedilo, a onda predugo stajalo, leđa su mi se ukočila, cipele su mi promočile, no koncentriram se na olovku, pokušavam prikupiti raspršenu sliku kolodvora u ogledalce svog crnog notesa, mada mi u ovom trenutku, na ovom čvorištu to ne uspijeva, mislim na prijateljeve riječi, “svaka slika stvarnosti mogla bi se pohraniti kao moguća literatura, ne postoje beznačajne situacije koje ne zaslužuju biti zabilježene, nego samo lijenost da ih se zabilježi”, nastavljam zapisivati, oko tri ujutro iskrcali su nas na kolodvoru u Salzburgu zbog remonta pruge, zbog nevremena koje je srušilo par stabala, zbog kvara na lokomotivi, zbog nekog tko se bacio pod vlak, no o kojem ćemo čitati tek prekosutra, nagađao sam, nisam imao pojma zašto su nas iskrcali, nisu nam rekli, izvukli su nas iz pregrijanih kupea pa smo čekali na otvorenom peronu preko tri sata ne znajući točno kada će nas pokupiti zamjenski vlak, nije moglo biti više od pet stupnjeva i puhalo je, izvukao sam iz kofera pulover, navukao ga preko košulje i zabio dlanove ispod pazuhā, nije bilo klupa, neki su sjedili na koferima ili cupkali na mjestu, tražili su zavjetrinu iza ledenih stupova ili se stiskali u paru zagrljeni, uhvaćeni u zamku presjedanja, tijela su bila jedine kolibe u koje smo se mogli skloniti, a onda je netko opsovao da je sve to zbog jebenih migranata, automat s grickalicama i energetskim napicima bio je zapečaćen lokotom, dvojica muškaraca bezuspješno su ga pokušavala otvoriti, tresli su ga i udarali, ali ništa, zbog jebenih migranata, tako je pisalo u novinama, noću su se u grupama spuštali s planina u potrazi za hranom, naoružani kućnim noževima ili alatom koji su pokrali u lopovskim pohodima na osamljene vikendice, pisalo je da ljudi zato vrijednosti i žene drže pod ključem, čak su se i organizirali u alternativne policijske odrede te češljali šume oboružani sačmaricama, u novinama su bile i fotografije seljačkih heroja, okrugla crvena lica, naduti trbusi, maskirna odjeća i puške, a u pozadini bodljikava žica čiji su žileti sjekli vratove srna i veprova, no to je ulijevalo osjećaj sigurnosti, na europskim se granicama opet pogibalo, što se trebalo čitati kao dobra vijest, stajali smo, dakle, šetali, sjedili ili cupkali, a onda su ona dvojica odnekud donijela komad željeza i njime razbila automat, otvorili su ga u nekoliko poteza, uzeli par čokoladica i Redbull pa odšetali na drugi kraj perona zapaliti cigarete, nitko ih nije pokušao zaustaviti, čekali su valjda da dođe osiguranje, no nakon što se desetak minuta nije pojavila niti jedna uniforma, jedna je žena došetala do razbijenog automata, uzela paketić keksa i dodala ga djetetu koje je glavinjalo uz njenu nogu, zatim je prišao netko drugi, pa se poslužio netko treći, bilo je sve hladnije, čučnuo sam pa se opet pridigao pokušavajući pronaći vlastitu kolibu u tijelu bačenom na slučajno odabrani peron, maštao sam da sam u krevetu te, recimo, čitam knjigu, utipkao sam poruku na mobitel: “Berlin je mnogo dalje no što se to čini”, prijatelj mi je odmah odgovorio, nije spavao: “dragi moj Iv.”, uzvratio je: “možda je nelagoda letenja dobar način da se svijet zemaljskim putem ponovno razvuče iz skučenosti u koju se stisnuo, možda je remont pruge upravo tajno ime za to širenje…”, između četiri i šest ujutro zbilja mi se ukazala proširena slika vlastite situacije, bio je to prizor iz sjećanja koji se preklopio preko aktualnog prizora, mjesto gdje sam stajao nije više bio kolodvor u Salzburgu, nego granični prijelaz između Hrvatske i Srbije, jednokatnica sa skromnim carinskim uredom i prozorčićem za prodaju karata, stojim tamo s istim crnim notesom spreman da nešto zapišem, na peron u Tovarniku pristiže prazan vlak što vozi u smjeru Austrije, par tisuća ljudi već je na nogama i stežu u naručju torbe i dojenčad, čekaju već dvanaest sati, već dvadeset sati, već nekoliko dana, natiskuju se prema vagonima, jedna žena u gomili ruši se od iscrpljenosti, njezin sin vlastitim tijelom sprečava da je pregaze, policija gura masu od tračnica i pokušava organizirati ukrcaj, prvo majke s djecom, a onda ostali od kojih će većina danas ostati u Tovarniku, nitko nikog ne razumije, jezik je neupotrebljiv, u optjecaju su samo brojevi koji se pokazuju prstima, još uvijek stojim s otvorenim notesom spreman da nešto zapišem, ali ne znam odakle krenuti, i tada na zamagljenim prozorima jednog od vagona nečija drhtava ruka počinje ispisivati poruku po staklu, SOS AIR, SOS. AIR, SOS AIR, prozori u vagonu su zablindirani, u prenakrcanom vlaku koji kreće prema dubinama Europe više nema zraka, tako završava i film Larsa von Triera, željezno tijelo parne mašine ruši se s mosta u rijeku, glavni junak Leopold Kessler pokušava otvoriti polugu na vratima i isplivati iz kabine koja tone pod vodu, udara po vratima, pliva prema prozoru zatvorenom šipkama, uzima zrak i opet roni prema vratima, poteže ih i udara, vraća se prozoru po novi udah, no šipke su potonule, na licu koje se davi vidimo izraz neizrecive patnje, pripovjedačev glas odbrojava sekunde do smrti, na broju deset beživotno Leopoldovo tijelo pluta u potonulom vagonu, “the force of the stream has opened the door”, pripovijeda Max von Sydow na završetku filma, “and is leading you on, above your body people are still alive, follow the river as days go by, head for the ocean that mirrors the sky, you want to wake up to free yourself of the image of Europa, but it is not possible”.

^[1] “Sada ću brojiti od jedan do deset, na broju deset, bit ćeš u Europi, kažem jedan, i dok fokusiraš svoju pažnju u potpunosti na moj glas, polako se počinješ opuštati, dva, tvoje šake i prsti postaju topli i teški, tri, toplina se širi kroz tvoje ruke do tvojih ramena i do tvoga vrata, četiri…” Lars von Trier, Europa, 1991.

^[2] “Snaga struje otvorila je vrata i nosi te dalje, iznad tvoga tijela ljudi su još uvijek živi, kako protječu dani, prati rijeku, kreni prema oceanu u kojemu se ogleda nebo, želio bi se probuditi i osloboditi slike Europe, ali to je nemoguće”.

Kupi roman!