Mislim da Dov Tarnopolski ne živi više. Teško mi je to reći i još teže u to vjerovati, ali druge nema. Mora da je umro odmah iza svoga tako nenadanog i tako zagonetnog nestanka iz ćelije broj 84 bečkog policijskog zatvora. Da je živ, znalo bi se za njega, i te kako znalo! Ne bi on ostao nezapažen svojim savremenicima. Po onome što ja o njemu znam, on bi, da je živ, svakako uzeo učešća u savremenom zbivanju i ništa ga, osim smrti, u tom ne bi moglo spriječiti. Treba, dakle, uzeti da Dov Tarnopolski ne živi više.
O njegovu nestanku postoji ogroman konvolut istražnih spisa s mnogobrojnim iskazima uznikā, stražarā, nadglednikā i vještakā. Ali ja ne vjerujem da će iz tih istražnih spisa itko na svijetu ikada moći utvrditi kako se dogodilo da je onog četvrtka u mjesecu julu Tarnopolskog nestalo iz ćelije. To je i meni, koji bih o stvari najviše trebao znati, i zagonetno i nejasno.
U četiri sata izjutra digao se solunski nadrabin, koji je imao slab mjehur, da pusti vodu. Pritom se spotaknuo o moju slamnjaču i probudio me. Tarnopolski je u to vrijeme ležao nauznak tik do mene i zagledao se, podvinuvši ruke pod glavu, širom rastvorenih očiju u električnu žarulju na stropu. A kad je jedan sat docnije službujući stražar svojim ključem odbubnjao svoju kratku ali energičnu budnicu na našim ćelijskim vratima, bio je Tarnopolskijev ležaj prazan!
Ja sam čovjek trijezan, s vrlo malo fantazije nadaren i, ako baš hoćete, nešto filistarskih pogleda na svijet. Mene, dakle, nije moći lako zanijeti; ja ne gubim tako brzo realno tlo ispod nogu i nikad ne podliježem praznim imaginacijama. Kad vam, dakle, kažem da sam u ona tri dana što smo ih zajedno sproveli u ćeliji doživio i proživio takova čuda o kojima ranije ni čuo ni sanjao nisam, onda treba da mi to i vjerujete, jer ja ništa od toga ne bih ni mogao izmisliti.
Odonda je mnogo vremena prošlo i mnogo događaja potreslo svijetom, ali ona tri dana usjekoše mi se tolikom snagom u pamet da ih, i pored toga što mi pamćenje pomalo već sustaje, nikad neću zaboraviti moći. I ma koliko mi se gdjekad i samome čini nevjerojatno da se je sve to što sam na svoje rođene oči vidio odista i odigralo u sferi zbiljnosti, ipak je tako i ja nemam ništa da dodam, a još manje da oduzmem od ovog svojeg izvještaja.
Počelo je u ponedjeljak.
Ponedjeljak je vrlo omiljen dan u zatvoru. Toga dana uznici dobivaju za objed ljuštenu zob ukuhanu u mlijeku i primaju pošiljke hrane i čistog rublja, ako imaju koga u gradu da im to šalje. Pa i oni koji nikoga nemaju, očekuju za taj dan neko prijatno iznenađenje, bilo da će ih se nekim čudom netko njihov sjetiti, bilo da će od sretnijih svojih drugova i oni dobiti mali udio pošiljke. U ponedjeljak su čak i stražari prijazniji i pristupačniji malim željama uznika. Samo nadglednici spratova i u ponedjeljak ostaju jednaki kao cijele preostale sedmice: nepribliživi, surovi i zlobni.
Toga dana doveo nam je naš nadglednik sprata Weichselbraun novog uznika u našu ćeliju broj 84 na trećem spratu bečkog policijskog zatvora. Nismo se nimalo obradovali njegovu dolasku. Naša je ćelija – zapravo samica – i za trojicu bila kudikamo pretijesna i bilo nam je zagonetno kako će se još i četvrti u njoj smjestiti. Pokušali smo protestirati, ali s jednakim uspjehom mogli smo protestirati i protiv ljetnog solsticija ili mjesečevih faza: Weichselbraun nas nije ni slušao. A i zašto bi? Mi smo bili židovska ćelija, a on, Wastl Weichselbraun, Tirolac i nosilac Hitlerova Blutordena. Time su naši međusobni odnosi bili jednom za uvijek određeni.
Dolazak novog uznika stvara u prvi mah atmosferu hladne rezerviranosti u ćeliji. Treba biti oprezan i nepovjerljiv. Ne možeš znati nije li ti policija poslala nekog svojeg konfidenta u ćeliju da ti iznjuši svu tvoju prošlost i da svaku tvoju riječ dojavi Gestapu. Pa ako baš i nije konfident, može biti neki opasni kriminalac, koji će ti, dok spavaš, krasti marmeladu i sapun. Treba u svakom slučaju čovjeka najprije upoznati. Možda je samo bezazleni neki brbljavac, ali se i takovih ljudi treba čuvati.
Međutim, ovih se ćelijskih mudrosti ljudi pridržavaju najviše deset minuta da bi potom, smatrajući da su u to vrijeme došljaka već dovoljno upoznali, odbacili sav oprez i prešli u slobodan razgovor. U našem slučaju bio je, zaslugom došljaka, led probijen već u prvoj minuti.
“Ja sam Tarnopolski”, reče. “Dov Tarnopolski. Evo vam cigareta, pušite!” Pritom je i sam jednu zapalio i stavio punu kutiju na stol.
Nitko se od nas nije usudio posegnuti za cigaretama. Tarnopolski je međutim sjeo na klupčicu i opružio dugačke noge. “Kako se zove onaj pas koji me je doveo?” upita.
“Tiše!” prošapta sav uplašen doktor Strauss, poznati bečki branitelj, naš četvrti drug u ćeliji. “Tiše, zaboga, može netko vani da prisluškuje.”
“Može netko da me poljubi u stražnjicu”, odgovori Tarnopolski tako glasno da je to službujući stražar vani na galeriji ne samo mogao nego upravo i morao čuti. Doktor Hans Anton Strauss u znak protesta i da bi se vidno distancirao od autora ove blasfemije, ode u kut, svega dva metra od nas. “Ovo je nečuveno!” ponovi nekoliko puta žalostivo i prijekorno. Zatim je negdje u džepu napipao komad hljeba i počeo žvakati. Imao je sjajnu probavu i bio je uvijek gladan.
Tarnopolski je bio čovjek mršav i visok, neobično velike lubanje i za čudo dugačkih ruku. Potkresani brkovi bili su mu žuti od nikotina, a kad bi govorio, mogao si mu sagledati cijelo snažno i besprijekorno zubalo. Imao je zelenkaste oči, a sudeći po izduženom šiljatom nosu, mora da je bio čovjek svojeglav i svadljiv. Govorio je glasno, bez ustezanja i autoritativno. Za moj ukus i odviše autoritativno.
Add comment