Mnogo vremena i veći dio svijeta trebali su mi da o ljubavi, sudbini i izborima koje činimo naučim ono što znam sada, no bit svega spoznao sam u trenu, dok su me mučili, lancima vezana za zid. Kroz vrisku koja mi je odjekivala glavom nekako sam shvatio da sam, čak i tako prokleto bespomoćan i okovan, još uvijek slobodan: slobodan mrziti mučitelje ili im pak oprostiti. Nije baš mnogo, znam. No kad je bolna sputanost lancima jedino što imate, ta je sloboda svemir mogućnosti. A ono što odaberete, mržnja ili oprost, može postati vaša životna priča.
Moja je dugačka i pretrpana. Bio sam revolucionar koji je izgubio ideale u heroinu, filozof koji je izgubio integritet u kriminalu i pjesnik koji je izgubio dušu u najstrože čuvanom zatvoru. Kada sam preko zida, između dvije promatračnice s naoružanim čuvarima, pobjegao iz te tamnice, postao sam najtraženija osoba u zemlji. Sreća je pobjegla sa mnom i pratila me sve do Indije, gdje sam se pridružio bombayskoj mafiji. Radio sam kao švercer oružja, krijumčar i falsifikator. Na tri su me kontinenta bacili u lance, tukli, probadali i izgladnjivali. Bio sam u ratu. Našao sam se pod neprijateljskom paljbom. Ja sam preživio, ali su oni oko mene poginuli. Većinom su bili bolji ljudi od mene, ljudi čiji su životi bili uništeni pogreškama i protraćeni u pogrešnoj sekundi, nečije mržnje, ljubavi ili ravnodušnosti. Pokopao sam odviše njih, a njihove priče i živote oplakujući unio u svoj.
No moja priča ne počinje ni s njima ni s mafijom; moja priča počinje prvog dana u Bombayu kada me sudbina dovela na to mjesto, i podijelila mi karte . Sreća je podijelila karte i dovela me do Karle Saaranen. Odlučio sam odigrati tu partiju čim sam se zagledao u njezine zelene oči. Tako počinje ova priča, kao, uostalom, i sve druge – sa ženom, gradom i malo sreće.
Prvo što sam primijetio u Bombayu bio je drugačiji miris zraka. Osjetio sam ga i prije no što sam vidio i čuo Indiju, još dok sam prolazio pupčanim vrpcom što spaja zrakoplov i zračnu luku. Uzbudio me i ushitio, mene, zatvorskog bjegunca pred kojim se prostirao novi svijet, no nije mi bio poznat te ga nisam ni mogao prepoznati. Sada znam da je to slatki, uzbudljivi miris nade, koja je suprotnost mržnji, i kiseli, prigušeni miris pohlepe, koja je suprotnost ljubavi. To je miris bogova, demonâ, careva i civilizacija koje uskrsavaju i propadaju. To je plavi miris mora na koži, bez obzira na to u kojem se dijelu Island Cityja zatekli, i krvavo-metalni miris strojeva. Miriše na vrevu, san i otpad šezdeset milijuna životinja, od kojih više od polovine čine ljudi i štakori. Miriše na duboku bol i na borbu za život, na kobne pogreške i ljubavi iz kojih se rađa naša hrabrost. U njemu je miris deset tisuća restorana, pet tisuća hramova, svetišta, crkvi i džamija, stotine bazara na kojima se prodaju samo parfemi, začini, mirisni štapići i svježe ubrano cvijeće. Karla ga je jednom nazvala najgorim dobrim mirisom na svijetu, i bila je, kao i obično, u pravu. No kad god se sada vratim u Bombay, prvo što osjetim upravo je taj miris, koji mi poželi dobrodošlicu i kaže da sam došao kući.
Potom sam primijetio vrućinu. U zračnoj luci čekao sam u redovima. Ni pet minuta nakon klimatiziranog zraka u zrakoplovu, odjeća mi se već lijepila uz tijelo od iznenadnog znoja. Srce mi je snažno udaralo, po nalogu nove klime. Svaki je udah bio ljutita mala pobjeda. Poslije sam shvatio da prašumsko znojenje nikada ne prestaje jer je vrućina koja ga i noću i danju potiče vlažna. Zbog zagušljive vrućine u Bombayu svi smo amfibije i udišemo vodu; čovjek nauči živjeti s tom vrućinom i voljeti je, ili ode.
A tu su bili i ljudi. Asamci, Jati i Pandžapci; ljudi iz Rajasthana, Bengala i Tamil Nadua; iz Puškara, Kochija i Konaraka; brahmani, pripadnici vojničke kaste i nedodirljivi; hinduisti, muslimani, kršćani, budisti, Parsi, džainisti, animisti; svijetla i tamna put, zelene, zlatnosmeđe i crne oči; sva moguća lica i obličja te ekstravagantne raznolikosti, te neusporedive ljepote, Indije.
Uz sve te bombayske milijune, postoji još jedan. Dva su najbolja krijumčareva prijatelja mula i deva. Mule prenose krijumčarevu robu preko granične kontrole. Deve su bezazleni turisti koji pomažu krijumčaru da prijeđe granicu. Kad krijumčar upotrebljava lažnu putovnicu i identifikacijske dokumente, kao kamuflažu koristi grupu turista – deva, koji ga sigurno i neupadljivo provedu kroz aerodromsku ili graničnu kontrolu, a da toga nisu ni svjesni.
Tada nisam znao ništa od toga. Umijećem krijumčarenja ovladao sam godinama poslije. Pri prvom posjetu Indiji vodio sam se instinktom, a krijumčario sam samo sebe, svoju krhku, ugroženu slobodu. Koristio sam se lažnom novozelandskom putovnicom u kojoj sam originalnu fotografiju zamijenio svojom. Sâm sam to napravio, i to ne baš savršeno. Bio sam siguran da ću proći rutinski pregled, no znao sam da će krivotvorina, izazove li sumnju, pa netko nazove novozelandsko veleposlanstvo začas biti razotkrivena. Na letu iz Aucklanda u Indiju pozorno sam pretraživao zrakoplov u potrazi za odgovarajućom skupinom Novozelanđana. Pronašao sam grupicu studenata kojima je to bilo drugo putovanje na potkontinent. Potaknuvši ih da podijele sa mnom svoja putna iskustva i daju mi koji savjet, sklopio sam površno poznanstvo zahvaljujući kojem smo zajedno došli do policijske kontrole. Indijski su službenici pretpostavljali da putujem s tom opuštenom i prostodušnom skupinom, pa su me tek letimice pregledali.
Sâm sam se probio do izlaza, gdje su me, opijena bijegom, udarile i zapekle sunčeve zrake: savladao sam još jedan zid, prešao još jednu granicu, preživio još jedan dan i noć u bijegu i skrivanju. Pobjegao sam iz zatvora prije gotovo dvije godine, no bjegunac mora stalno bježati, svakoga dana i svake noći. I premda nisam bio posve slobodan, nikada posve slobodan, svaka novost donosila je nadu i uzbuđenje pomiješano sa strahom: nova putovnica, nova zemlja, nove bore od uzbuđenja i bojazni na mome mladom licu ispod sivih očiju. Stajao sam na krcatoj ulici, ispod užarene plave zdjele bombayskog neba, a srce mi je bilo čisto i gladno obećanja poput monsunskog jutra u vrtovima Malabara.
“Gospodine! Gospodine!” zazvao je glas iza mene.
Netko me zgrabio za nadlakticu. Stao sam. Napeo sam sve mišiće za borbu i progutao strah. Ne trči. Ne paničari. Okrenuo sam se.
Preda mnom je stajao čovječuljak u prljavoj smeđoj uniformi i mojom gitarom u rukama. Nije bio malen, već sićušan, patuljak velike glave s plahovitom nevinošću na licu, svojstvenom osobama s Downovim sindromom. Gurnuo je gitaru prema meni.
“Vaša muzika, gospodine. Izgubili ste muziku, zar ne?”
Gitara jest bila moja. Shvatio sam kako sam je zacijelo ostavio pored pokretne trake za prtljagu. Nisam shvatio kako je čovječuljak znao da je moja. Kada sam se nasmiješio od olakšanja i iznenađenja, čovjek mi je uzvratio osmijehom potpune iskrenosti, koju iz straha nazivamo slaboumnošću. Predao mi je gitaru te sam mu između prstiju primijetio plivaću kožicu kakvu imaju rode. Izvukao sam par novčanica iz džepa i ponudio mu ih, no on je od neugode ustuknuo.
“Ne novac. Ovdje smo za pomoć, gospodine. Dobro došli u Indiju”, rekao je i otkasao u šumu ljudskih tijela na pločniku.
Kupio sam autobusnu kartu do grada. Autobuse su vozili veterani indijske vojske. Vidjevši kako moju naprtnjaču i putnu torbu podižu na krov autobusa te bacaju na hrpu s preciznom i nonšalantnom silovitošću, gitaru sam odlučio zadržati u rukama. Smjestio sam se u zadnji red sjedala, gdje su mi se priključila dva dugokosa putnika. Autobus se začas napunio mješavinom Indijaca i stranaca, uglavnom mladih koji su putovali uz najmanje moguće troškove.
Kad je autobus bio gotovo pun, vozač se okrenuo na sjedalu, pogledao nas prijeteći i namrgođeno, kroz otvorena vrata ispljunuo jarkocrveni sok od betela koji je žvakao i najavio da uskoro krećemo.
“Thik hain, challo!“
Motor je zabrujao, zupčanici su se pokrenuli tutnjeći i udarajući, a mi smo zabrinjavajuće brzo pojurili kroz gomilu nosača i pješaka koji su nam se micali s puta šepajući, skačući ili se izmičući tek za koji milimetar. Kondukter ih je s najdonje stube autobusa psovao podmuklo i neprijateljski.
Putovanje od zračne luke do grada počelo je na širokoj modernoj autocesti uz koju je raslo grmlje i drveće.Sve je nalikovalo na uredni, pragmatični pejzaž oko međunarodne zračne luke u mom gradu, Melbourneu. Ta me sličnost uljuljkala u spokoj, koje je prvo suženje ceste tako temeljito razorilo da se činilo kao da je opreka, kao i učinak koji je imala, bila smišljena. Pri prvom pogledu na sirotinjsku četvrt, koja se ukazala kada se višetračna autocesta pretvorila u jednotračnu, a drveće nestalo, kandže srama zarile su mi se u srce.
Sirotinjske nastambe prostirale su se uz cestu poput smeđih i crnih dina i spajale na obzoru pomoću prljavih fatamorgana što ih je stvarala izmaglica od vrućine. Bijedna su skloništa bila sklepana od starih krpa, komadićâ plastike i papira, prostirki od trske i bambusova pruća. Urušavale su se, međusobno povezane, a uski su puteljci krivudali među njima. Ništa u tom nepreglednom prostranstvu nije bilo više od čovjeka.
Činilo se nevjerojatnim da je moderna zračna luka, puna imućnih putnika s ciljem, tek koji kilometar udaljena od uništenih i izgorjelih snova. Prvo sam pomislio da se dogodila neka katastrofa i da gledam logor za one koji su je preživjeli, pa se sada nesigurnim korakom vuku po svijetu. Nekoliko mjeseci poslije shvatio sam da stanovnici slama i jesu, naravno, preživjeli, a katastrofe koje su ih iz njihovih sela dovele u sirotinjsku četvrt bile su siromaštvo, glad i krvoproliće. Svaki je tjedan u grad stizalo novih pet tisuća preživjelih žrtava , i tako tjedan za tjednom, godinu za godinom.
Kako su se kilometri patnje nizali uz cestu, kako su stotine u sirotinjskoj četvrti postajale tisuće, a tisuće deseci tisuća, dušu mi je obuzimala silna nelagoda. Kao da sam bio okaljan zbog zdravlja i novca u džepovima. Ako pri prvom suočenju sa zemaljskim bijednicima išta osjetite, onda je to razdiruća krivnja. Pljačkao sam banke i dilao drogu, a zatvorski su me čuvari tukli sve dok mi nisu slomili kosti. Bio sam proboden nožem i vratio istom mjerom. Iz teškog zatvora, punog teških ljudi, pobjegao sam najtežim putem – preko zida. Ipak, svladao me prvi susret s grubom bijedom sirotinjske četvrti, bijedom koja se sterala do horizonta. Upao sam u stupicu.
Zatim se žar srama i krivnje rasplamsao u ljutnju, pretvorio u jedva obuzdani gnjev zbog nepravde. Kakva to vlada, mislio sam, kakav to sustav dopušta ovakvu patnju?
No sirotinjsko se naselje nastavljalo, kilometar za kilometrom, uz strašnu opreku s uspješnim tvrtkama i mahovinom pokrivenim dotrajalim zgradama nešto imućnijih stanovnika četvrti. Sirotinjski su se kućerci nastavljali, a njihova je sveprisutnost napokon iscrpila moju dvoličnost. Obuzeo me svojevrstan osjećaj divljenja. Nisam više vidio samo nepreglednost sirotinje nego i ljude u tim društvima. Jedna se žena nagnula prema naprijed da očetka crnu, satensku, raskošnu kosu. Druga je prala djecu polijevajući ih vodom iz bakrene posude. Muškarac je vodio tri koze s crvenim vrpcama vezanima uz njihove povodce Drugi se brijao pred napuklim zrcalom. Posvuda su se igrala djeca. Muškarci su nosili vodu u kantama, popravljali krov kolibe. Ali kamo god sam pogledao, vidio sam nasmijane ljude.
Autobus se zaustavio zbog prometnog zastoja, a jedan je čovjek izišao iz kolibe tik do mog prozora. Bio je stranac, svjetloput kao i svi pridošlice u autobusu, a tijelo mu je bilo omotano tek pamučnom tkaninom cvjetnog uzorka. Protegnuo se, zijevnuo i nesputano se počešao po golom trbuhu. U njegovu je licu i držanju bilo blagosti goveda. Osjetio sam zavist prema tom zadovoljstvu i osmijesima koje je izmamio od skupine prolaznika.
Uz trzaj smo se ponovno pokrenuli, pa sam čovjeka izgubio iz vida. No njegova je pojava promijenila moj odnos prema sirotinjskoj četvrti. Vidjevši ga među straćarama, stranca baš poput mene, uspio sam se zamisliti u tom svijetu. Ono što mi se dotad činilo nezamislivo čudnim i stranim odjednom je postalo moguće, razumljivo, naposljetku i očaravajuće privlačno.
Tada sam pogledao ljude i vidio koliko su zaposleni – u kojoj mjeri radinost i energija određuju njihove živote. Povremeni letimični pogledi u unutrašnjost koliba otkrivali su zapanjujuću čistoću tog siromaštva: podove bez mrlja i ulaštene metalne lonce u urednim tornjevima, složene od najvećega prema najmanjemu. A onda sam, na kraju, vidio ono sam trebao vidjeti prvo: njihovu ljepotu – žene omotane u grimiz, zlato i plavetnilo; žene što bosonoge koračaju između otrcanih kućeraka sa strpljivom, nezemaljskom gracioznošću; privlačne muškarce bijelih zubi i bademastih očiju; i nježno drugarstvo djece skladnih udova, stariju djecu koja se igraju s mlađom, mnoga noseći mlađu braću i sestre na nejakom boku. Pola sata nakon početka vožnje prvi sam se put nasmiješio.
“Nije baš lijepo”, rekao je mladić do mene gledajući kroz prozor. Javorov list na njegovoj jakni odavao je da je Kanađanin: visok i nabit, svijetlih očiju i smeđe kose koja mu je dosezala do ramena. Pratilac mu je bio niža, kompaktnija verzija njega; bili su čak i odjeveni u identične isprane traperice, sandale i mekane jakne od kretona.
“Možeš ponoviti?”
“To ti je prvi put?” upitao je umjesto odgovora. Kimnuo sam. “Tako sam i mislio. Ne brini se. Odavde postaje malo bolje. Nema toliko straćara. Ali nigdje u Bombayu nije baš dobro. Ovo je najbjedniji grad u Indiji, vjeruj mi na riječ.”
“Imaš pravo”, složio se niži čovjek.
“Ali nešto dalje ima nekoliko krasnih hramova i nešto dobrih britanskih zgrada, s kamenim lavovima, mjedenim uličnim svjetiljkama i sličnim. Ali to nije Indija. Prava Indija je blizu Himalaja, u Manali, ili u svetom gradu Varanasiju, ili u Kerali, na obali. Da bi otkrio pravu Indiju, moraš se maknuti iz grada.”
“Kamo ste se vi, momci, uputili?”
“Odsjest ćemo u ašramu”, objavio je njegov prijatelj. “Vode ga Rajneeshi u Puni. Najbolji ašram u zemlji.”
Dva para bistrih svijetloplavih očiju gledala su me s nejasnim, pomalo optužujućim neodobravanjem onih koji su sami sebe uvjerili da su pronašli pravi put.
“Smještaj?”
“Molim?”
“Uzimaš sobu ili samo prolaziš kroz Bombay?”
“Ne znam”, odgovorio sam okrenuvši se kako bih još jednom pogledao kroz prozor. Istina, nisam znao hoću li neko vrijeme ostati u Bombayu ili nastaviti put… prema nekome drugome mjestu. Nisam znao i nije mi bilo važno. U tom sam trenutku bio ono što je Karla jednom nazvala najopasnijom i najfascinantnijom životinjom na svijetu: hrabar, čvrst muškarac bez plana. “Zapravo, nemam nekih planova, ali mislim da ću neko vrijeme ostati u Bombayu.”
“Pa, mi ćemo prenoćiti i uhvatiti sutrašnji vlak. Ako hoćeš, možemo podijeliti sobu. Utroje je puno jeftinije.”
Pogled mi se susreo s njegovim poštenim plavim očima. Možda je za početak bolje dijeliti smještaj, pomislio sam. Njihovi originalni dokumenti i neusiljeni osmijesi prikrit će moju lažnu putovnicu. Možda je tako sigurnije.
“Tako je i sigurnije”, dodao je.
“Da, točno”, složio se njegov prijatelj.
“Sigurnije?” upitao sam hineći ležernost koju nisam osjećao.
Autobus se kretao sporije, uskim kanalima između trokatnica i četverokatnica. Promet se komešao začudno i zagonetno efikasno – bio je to ludi ples autobusâ, kamionâ, bicikala, automobilâ, volovskih zapreka, motocikala i ljudi. Kroz otvorene prozore našeg ofucanog autobusa ulazili su mirisi začina, parfema, ispušnih dizelskih plinova i volovske balege, u zagušljivoj, ali ne i neugodnoj mješavini, a iz mora nepoznatih zvukova sa svih su se strana uzdizali glasovi. Na svakom su uglu divovski plakati reklamirali indijske filmove. Nadnaravne boje plakata prosijavale su iza osunčana lica višega od dvojice Kanađana.
“Oh, sigurno, puno sigurnije. Ovo je Gotham City, čovječe. Klinci s ulice znaju više načina kako nekoga opelješiti nego kockarnica u paklu.”
“To ti je grad, čovječe”, objasnio je niži. “Svi su gradovi isti. Nije tako samo ovdje. Isto je u New Yorku, u Riju ili u Parizu. Svi su prljavi i u svima je ludnica. To ti je grad, znaš što hoću reći? Odi izvan grada, i zavoljet ćeš Indiju. Ovo je divna zemlja, ali gradovi su stvarno sjebani, mora se reći.”
“I hoteli “, dodao je visoki. “Možeš nadrapati dok sjediš u hotelskoj sobi i motaš malo trave. Dogovore se s policijom da te uhapse i oduzmu ti novac. Najsigurnije je držati se zajedno i putovati u skupini, vjeruj mi.”
“I što prije otići iz grada”, rekao je niži. “Sranje! Jeste vidjeli?”
Autobus je ušao u zavoj širokog bulevara čiji je rub činilo golemo kamenje nabacano u tirkiznome moru. Uzduž bulevara bila je razbacana mala kolonija crnih razrušenih straćara, nalik na ostatke kakvog tamnog primitivnog broda. Kolibe su gorjele.
“Prokletstvo! Pogledaj ono! Čovjek gori čovječe!” povikao je visoki Kanađanin pokazujući prstom čovjeka koji je trčao prema moru s odjećom i kosom u plamenu. Čovjek se poskliznuo i snažno tresnuo između kamenja. Sustigli su ga žena i dijete pa gasili plamen rukama i odjećom. Drugi su nastojali zauzdati širenje vatre ili su jednostavno stajali i gledali kako njihovi krhki domovi nestaju u plamenu.
“Jeste vidjeli? Taj je tip gotov, kažem vam.”
“Imaš pravo, kvragu!” protisnuo je niži.
Vozač autobusa usporio je da bi, kao i drugi u prometu, promotrio požar pa dao gas i nastavio vožnju. Nijedno vozilo na prometnoj cesti nije se zaustavilo. Okrenuo sam se i kroz stražnji prozor autobusa gledao dok se pougljenjeni ostaci straćara nisu pretvorili u točkice, a od smeđeg dima vatre ostao samo šapat uništenja.
Na kraju dugog bulevara koji se protezao uz more skrenuli smo lijevo, u široku ulicu s modernim zgradama. Bili su to grandiozni hoteli pod čijim su šarenim tendama stajali uniformirani vratari. Blizu njih nalazili su se ekskluzivni restorani s uređenim vrtnim terasama. Sunce je bljeskalo na ulaštenim staklenim i mjedenim pročeljima ureda zrakoplovnih i drugih tvrtki. Široki suncobrani štitili su ulične štandove od jutarnjeg sunca. Indijci koji su tuda prolazili nosili su čvrste cipele i zapadnjačka poslovna odijela, a žene su bile odjevene u skupocjenu svilu. Djelovali su odlučno i pribrano dok su s ozbiljnim izrazima lica užurbano ulazili u poslovne zgrade i izlazili iz njih.
Okruživao me kontrast poznatog i nevjerojatnog. Na semaforima su čekale volovske zaprege, bok uz bok s modernim sportskim automobilima. Neki je muškarac čučnuo pa ispraznio crijeva, diskretno zaklonjen tanjurom satelitske antene. Električni viličar razvozio je teret sa starinskih drvenih kola na drvenim kotačima. Činilo se kao da se spora, neumorna, daleka prošlost netaknuta srušila kroz vremenske granice u vlastitu budućnost. Svidjelo mi se.
“Još malo”, objavio je moj pratilac. “Centar grada tek je nekoliko blokova dalje. Nije to baš ono što mi zovemo centrom grada. Tu je samo puno turista i jeftinih hotela. Zadnja stanica. Zove se Colaba.”
Mladići su izvadili putovnice i putničke čekove iz džepova pa ih ugurali u prednji dio hlača. Niži je skinuo čak i sat, koji se tako uz gotovinu, putovnicu i ostale vrijednosti našao u tobolcu njegovih gaća. Pogledi su nam se sreli i nasmiješio se.
“Hej”, osmjehnuo se. “Opreza nikad dosta!”
Ustao sam i probio se do prednjeg dijela autobusa. Kad smo stali, prvi sam se našao na stubama, ali mnoštvo na pločniku nije mi dopustilo da zakoračim na ulicu. Nametljivi mamitelji – operativci koji su radili za razne hotele, dileri droge i drugi gradski poslovnjaci – na lošem su engleskom izvikivali ponude za jeftine hotelske sobe i druge povoljne prilike Prvi je na vratima bio nizak čovjek velike, gotovo savršeno okrugle glave. Bio je odjeven u košulju od trapera i plave pamučne hlače. Zavikao je da ušutka drugove pa mi se obratio s najširim i najblistavijim osmijehom koji sam ikad vidio.
“Dobra jutra, divna gospodo!” pozdravio je. “Dobro došli u Bombay. Vi ste željeli jeftin i izvrstan hotel, je l’ tako?”
Netremice me gledao u oči, a golemi osmijeh nije mu silazio s lica. Bilo je nešto u disku njegova osmijeha – neka vragolasta razigranost, iskrenija i uzbuđenija od same sreće – što me ubolo u srce. Dogodilo se to u sekundi, čim su nam se pogledi susreli. Dovoljno dugo da odlučim darovati mu povjerenje – tome malenom čovjeku velika osmijeha. Tada to nisam znao, no to mi je bila jedna od najboljih odluka u životu.
Prijevod: Dragana Vulić-Budanko
Add comment