Na naslovnoj fotografiji: Goran Čolakhodžić; autor: Siniša Sunara

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu. Diplomirao je engleski i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je dviju zbirki pjesama. Dobitnik je Gorana za mlade pjesnike za 2015. i nagrade Mostovi Struge (Sjeverna Makedonija) za 2017. Član je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan je od urednika stranice BEK – Besplatne elektroničke knjige Društva za promicanje književnosti na novim medijima. Suradnik je HRT-a za prijevode s rumunjskog. Književnim prevođenjem, poglavito s rumunjskog i na rumunjski, ali i s engleskog, bavi se od 2014. Dosad je u Hrvatskoj objavio brojne prijevode cjelovitih djela, kao i pojedinačne pjesme, prozne i filozofske tekstove s rumunjskog i engleskog, objavljene u časopisima, festivalskim knjižicama i na internetu.

S Goranom smo razgovarali povodom sjajnog prijevoda romana Solenoid koji je objavljen u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

Solenoid Mircee Cărtărescua, sudeći prema recepciji, jedan je od uzbudljivijih, ali i zahtjevnijih naslova književne godine iza nas. Kako je bilo prevoditi ovaj sjajni roman?

Kao što je i Solenoid svemir za sebe ili barem autonomno stanište slično onim zatvorenim bocama u kojima desetljećima rastu iste biljke, tako je i prevođenje te zbilja posebne knjige za mene bilo razdoblje za sebe i polagan, organski proces koji je potrajao više od godine dana. Definitivno na početku rada, tijekom onog prvog proljetnog lockdowna 2020., i u trenutku kad sam lupio zadnje slovo prve verzije prijevoda (mislim da je to bilo 2. 5. 2021.), nisam više bio ista osoba. Može zazvučati pretjerano, ali dok sam oblikovao Solenoid na hrvatskom, i on je donekle oblikovao mene. Budući da je tekst opsežan i spora tijeka i da je Cărtărescu čarobnjak dugih rečenica i beskonačnih digresija, povremeno sam danima i tjednima boravio u pasusima koji su mi bili sad spektakularni i fascinantni, sad vrlo izazovni za prijevod, sad naporni i neizrecivo sitničavi. Tako se mijenjalo i moje raspoloženje prema knjizi. Kao što to biva s ljudima, na kraju se osjećamo najpovezaniji s onima s kojima smo najviše toga prošli – lagodnog ili teškog. Općenito smo se Solenoid i ja, ili autor Solenoida i moj senzibilitet, prilično dobro razumjeli i preklopili. Usto je Cărtărescuov jezik većinom visokog registra, kreativan, bujan, eruditski, pa mi je to dopuštalo zadubljivanje u vlastiti jezik i čeprkanje (pretežno u glavi, ali i u rječnicima) za najboljim mogućim paralelama, a takvi mi visoko usredotočeni zadaci odgovaraju. Kad je pothvat konačno završio, osjetio sam se kao na kraju duge škole: sretno, sjetno, zadovoljno, izmijenjeno, spremno za dalje, čvrsto povezano s onim što je bilo.

Mirceu Cărtărescua često uspoređuju s velikanima svjetske književnosti – poput Franza Kafke, Jamesa Joycea i Marcela Prousta. Kako bi ti odredio Cărtărescuovu poetiku?

Svakako bih spomenutima dodao Pynchona, Borgesa i možda Lovecrafta. Ne treba zanemariti ni elemente rumunjskih pisaca, njihovih klasika, koje naši čitatelji nemaju prilike upoznati ili je imaju tek od relativno nedavno: npr. Maxa Blechera i njegov kratki roman Događaji u neposrednoj irealnosti, pa i romantičkog pjesnika Mihaia Eminescua. No mislim da je autorovu poetiku nemoguće svesti na usporedbu s drugim piscima i da mu to više šteti nego koristi. On jest pisac-čitatelj i njegova književnost izvire primarno iznutra, iz bogatog i prilično usamljeničkog duhovnog života i iz tuđe književnosti koju je autor temeljito usvojio i “probavio”, ali Cărtărescuu je najbolje prići bez ikakvih očekivanja i pojmova. On je pisac barokne, često groteskne mašte koji kako svojim idejama tako i jeziku daje golemu slobodu i nije ograničen svojim pretpostavkama o tome što čitatelj očekuje. Unatoč tome on tekst visoko estetizira i filtrira, pa je ta književnost, iako često mračna, uvijek i lijepa, uglađena. Teme su mu opsesivne, slike bujne, morbidne, strahovi neumoljivi, a nada uvijek tinja. Pleše po žici između više estetika, mjestimice i između “ukusnog” i “neukusnog”, zauzdanog i razuzdanog tj. čak sentimentalnog. I to je dio njegove postmodernističke aure. 

Može zazvučati pretjerano, ali dok sam oblikovao Solenoid na hrvatskom i on je donekle oblikovao mene. Budući da je tekst opsežan i spora tijeka i da je Cărtărescu čarobnjak dugih rečenica i beskonačnih digresija, povremeno sam danima i tjednima boravio u pasusima koji su mi bili sad spektakularni i fascinantni, sad vrlo izazovni za prijevod, sad naporni i neizrecivo sitničavi. Tako se mijenjalo i moje raspoloženje prema knjizi. Kao što to biva s ljudima, na kraju se osjećamo najpovezaniji s onima s kojima smo najviše toga prošli – lagodnog ili teškog. Općenito smo se Solenoid i ja, ili autor Solenoida i moj senzibilitet, prilično dobro razumjeli i preklopili.

Jesi li se, čitajući Solenoid, prisjetio nekog sličnog naslova? Možeš li u domaćoj književnosti kod neke autorice/autora prepoznati sličan stil?

Teško bi mi bilo sjetiti se bilo koje pojedinačne knjige koja bi bila dovoljno slična Solenoidu, a da se to isplati spomenuti. Cărtărescua treba izravno susresti. Puno sam rekao o uzorima, točnije o autorima s kojima ga uspoređuju. No jedini je on taj koji piše na spoju svih tih poetika – a opet negdje drugdje – i tome još dodaje mnogo svojeg, sasvim izvornog, zbog čega utjecaji postaju gotovo nevidljivi, nevažni. Sve što slijedi uzmite s rezervom jer paralele su dosta nategnute: zbog Borgesa rekao bih da će se tu i tamo pronaći sličnost s tzv. hrvatskim borhesovcima. Kad progovori esejističkim tonom, Cărtărescu može malo podsjetiti na Zorana Roška. A ima jasne srodnosti i između strahova ovog Rumunja i onih Luke Bekavca u njegovoj slavonskoj trilogiji.

Knjiga Solenoid objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

Kupi Solenoid!