Svi životi počinju s jednom ženom, pa tako i moj, jedna crvenokosa žena ulazi u sobu, u lanenom kostimu koji je za tu prigodu izvadila iz ormara, kupila ga je na tržnici Porta Portese, na dobrom štandu s markiranom odjećom po sniženoj cijeni, ali ne onom za par lira, već onom nad kojom stoji natpis: Razne cijene. Ta je žena moja majka i u lijevoj ruci stišće aktovku od crne kože, sama si je napravila frizuru koristeći uvijače i lak za kosu, četkom je podigla šiške, ima zeleno-žute oči i potpetice kao za krizmu, kad ona uđe soba se smanji. Za radnim stolovima sjede činovnici, moja je majka provela tri sata iza ugla s aktovkom na prsima, a kad to prepričava, kaže da su joj se odsjekle noge i da joj je pljuvačka postala gorka. Prilazi njišući bokovima, prethodi joj parfem kojim je prikrila miris leće skuhane za ručak i kaže: Došla sam vidjeti pravnicu Ragni, imam zakazan sastanak. Tu je rečenicu ponovila pred ogledalom i u tramvaju i u liftu i na uglu: Imam zakazan sastanak. Umilnim tonom, veselim tonom, odlučnim tonom, šapatom, kao da je to sasvim normalno, a sad to govori nepovjerljivoj gos6 pođici kose skupljene na zatiljku koja je promatra i primjećuje pomalo izgužvan laneni kostim i pohabanu kožu na dršci aktovke. Gospođica gleda u raspored pred sobom: Kako se zovete? Antonia Colombo, kaže moja majka. Gospođica pomno provjerava raspored sastanaka pravnice Ragni, hitro prelazi prstom tražeći tu neku Colombo, ali je ne nalazi. Gospođo, ovdje nema vašeg imena. Moja majka se mršti, onako kako je smišljala i premišljala, pitala se kakav izraz lica namjestiti baš u tom času, morala je proučiti svaki trenutak, zamisliti do detalja što će se dogoditi i grimasa joj uspijeva, kao u zauzete žene iznervirane tuđom nesposobnošću, kašnjenjima. Majka kaže: Gledajte, još prije tjedan dana zakazala sam sastanak, ja sam odvjetnica i pravnica Ragni mi je potvrdila da će danas biti ovdje, jako kasnimo s dostavom dokumentacije. Majka iskrivi lice u grimasu i njezino je nestrpljenje stvarno, kao što su stvarne tijesne cipele i visoki i oznojeni muškarci u tramvaju. Njih dvije razmijene još par riječi i Antonia Colombo, uvjerena da je to što čini ispravno, ustraje u namjeri da se ukopa u mjestu i da se odatle ne makne. Uvjerila je gospođicu, crvenokosa žena djeluje sigurna u to što govori, a u uredu nitko nije ni podigao pogled s papira kojima se bave, jer se rasprava još nije rasplamsala. Stoga gospođica otvara vrata na kojima se šepiri pločica s imenom Pravnica Ragni i majka ulazi, prelazi prag svoje budućnosti. Ugleda treću ženu odjevenu u crnu suknju i sako na zelene točkice i pričeka da se vrata za njom zatvore. Ona i pravnica se promatraju, ovoj drugoj ruke su u ladici, koju spremno zatvara, a iza leđa joj je polica pretrpana pravnim knjigama, i moja majka zna da nikad neće moći imati sav taj papir, jer papir zauzima prostor i košta. A tko ste vi? pita pravnica Ragni i prekriži noge. Antonia Colombo, odgovara moja majka i dodaje: Ne poznajemo se i nemam zakazan sastanak. Zavlada potmula tišina koja traje nekoliko sekundi dok Antoniane progovori. Ne poznajete me, ali na stolu imate moj predmet sa zahtjevom za dodjelu, sigurna sam da je tu, na toj hrpi, negdje među tim papirima sam i ja koja stanujem u ulici Monterotto 63, zapravo nestanujem jer mi nije priznato prebivalište, živimo u dvadeset četvornih metara, u suterenu, i računi nisu na moje ime, ali plaćam kaznu jer sam to zauzela, platila sam predujam da tu mogu ostati i želim tu biti uredno prijavljena, prošlo je pet godina. Pravnica ustaje sa stolice i pokaže se da nije jako visoka, s lica skida naočale, okrugle, s okvirom od kornjačevine, ljutito ih bacana stol i zaurla na moju majku da izađe. Bila sam u vašim uredima, u svim vašim uredima, donijela sam dokumente koje ste tražili, udala sam se za čovjeka koji je živio sa mnom, natjerala sam ga da usvoji mog sina, ostala sam trudna, osnovala sam obitelj i ispunjavam sve uvjete, kaže moja majka. Pravnica počne birati broj na telefonu, zatim tresne slušalicom, zaprijeti da će pozvati policiju i kaže majci da mora smjesta otići, kako se usudila ući ovamo na prevaru, izgovara povišenim tonom: Kako ste se usudili? Majka tada sjedne na pod i prekriži noge, laneni kostim povlači se i otkriva njezina bijela bedra posuta pjegicama, podiže ruke iznad glave i kaže: Ja sam ovdje, ja sam ovdje radi svog doma.I mirna je, podignutih ruku, otvorenih šaka, aktovka je na podu i prazna je, moja majka nije odvjetnica i nema sastanke s važnim ljudima, ima dom koji je očistila od miševa i žohara i šprica i traži rješenje. Pravnica se odmiče od stola i obilazi je, hotimice je udari koljenom, otvara vrata, zatraži pomoć u uredu i kaže: Ovdje je jedna luđakinja koja sjedi na podu, odvedite je. Zatim gospođica otprije i neki muškarci i redar i portirka dotrče i nalaze taj trupac od žene koji je moja majka, ruku podignutih uvis, u sad već potpuno zgužvanom lanenom kostimu, lice joj je skamenjeno dok stisnutim usnama zadržava uvrede i pjev iz svega glasa. Ne vjeruje da oni znaju što znači doći do točke kad se više ne može trpjeti, nakon jednog dva tri četiri pet deset socijalnih radnika, nakon jednog dva tri četiri pet deset poštanskih ureda, nakon jednog dva tri četiri pet deset pravobranitelja, nakon jednog dva tri četiri pet deset zaposlenika ATER-a,* nakon jednog dva tri četiri pet deset popunjenih obrazaca, nakon jednog dva tri četiri pet deset novčanih kazni i računa i opomena i prijetnji. Podižu je i premještaju silom, primaju je za ruke i noge, tad se bluza otkopča i otkriva grudnjak bez žica, nabrekle grudi, suknja se para i izviruju njezine gaće, majka je već pocijepala svoj najbolji odjevni predmet, rita se i vrišti poput razjarene zvijeri. A ja kao da stojim tamo i promatram je iz kuta sobe, sudim joj i ne praštam.

Roman je s talijanskog prevela Alja Gudžević.

Knjiga Jezerska voda nikad nije slatka objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!