1.
U jednom trenutku krenuli su računati kada je počelo vrijeme, kada je točno stvorena Zemlja. Irski biskup Ussher sredinom XVII. stoljeća izračunao je ne samo konkretnu godinu, nego i početni datum: 22. listopada 4004. godine prije Krista. Bila je subota (naravno). Prema nekima, Ussher je naznačio i točno vrijeme – oko šest popodne. Subota popodne, apsolutno sam uvjeren. U kojem bi drugom dijelu tjedna neki dokoni stvaratelj krenuo graditi svijet i tražiti si društvo? Ussher je tome posvetio čitav svoj život, samo djelo protezalo se na dvije tisuće stranica na latinskom, a tek je nekolicina uložila trud pročitati ga u cijelosti. Ipak, postalo je izrazito popularno, možda ne toliko djelo koliko samo otkriće. Biblije na Otoku počele su izlaziti iz tiska s naznačenim datumom i kronologijom prema Ussheru. Ova teorija o mladoj Zemlji (po mome mišljenju o mladom vremenu) zavladala je kršćanskim svijetom. Moramo reći da čak i znanstvenici poput Keplera i sir Isaaca Newtona također ističu konkretne godine Božjeg djela otprilike kad i Ussher. Ali meni najnevjerojatniji nisu godina i njezina skorašnjost, već konkretan dan.
22. listopada, četiri tisuće i četiri godine prije Krista, oko šest popodne.
Negdje tijekom ili blizu prosinca 1910. godine ljudski se karakter izmijenio. Tako piše Virginia Woolf. I čovjek može zamisliti onaj prosinac 1910., naoko poput drugih, siv, hladan, s mirisom svježega snijega. Ali nešto se otključalo, nešto što je malo tko osjetio.
Rano ujutro 1. prosinca 1939. godine došao je kraj ljudskome vremenu.
2.
Nekoliko godina poslije, kada su se mnoge njegove uspomene gotovo razletjele poput preplašenih golubova, još uvijek je mogao vratiti ono jutro u kojemu je besciljno hodao ulicama Beča, a jedan je klošar s márquezovskim brkovima pod ranim ožujskim suncem prodavao novine na pločniku. Zapuhao je vjetar i nekoliko se novinskih listova vinulo u zrak. Pokušao je pomoći, sustigao dva-tri primjerka novina i vratio ih. Možete jedne zadržati, reče Márquez.
Gaustin, tako ćemo ga zvati, iako je on sam koristio to ime poput plašta nevidljivosti, pokupio je novine i pružio jednu novčanicu, dosta krupnu za tu priliku. Klošar ju je provrtio u rukama i ispalio: Ali… nemam vam za vratiti. To je zazvučalo toliko apsurdno u rano bečko jutro da su se obojica nasmijala.
Gaustin je prema beskućnicima gajio ljubav i bojazan, upravo su to te riječi, i uvijek u toj zajednosti. Volio ih je i plašio ih se na način na koji voliš i plašiš se onoga što si već bio ili u što ćeš se jednoga dana pretvoriti. Znao je da će se prije ili poslije uliti u njihovu vojsku – koristimo li taj kliše. Zamislio je na trenutak dugu kolonu marširajućih beskućnika po ulicama Kärntner i Graben. Da, rodom je bio jedan od njih, makar nešto osobitiji. Beskućnik u vremenu, kako bi se reklo. Jednostavno se spletom okolnosti domogao nekih para, dostatnih za odgodu pretvaranja metafizičke nedaće u fizičku patnju.
U tom se trenutku koristio jednom od svojih profesija – psihijatra gerontologa. Pretpostavljao sam da potajice krade priče svojih pacijenata kako bi se u njima sklonio, nakratko odsjeo na nečijem mjestu, u nečijoj prošlosti. U glavi mu je inače nastala takva pomutnja vremena, glasova i mjesta da se trebao ili odmah predati u ruke svojih kolega psihijatara ili učiniti nešto zbog čega bi ga oni sami pokupili.
Gaustin je uzeo novine, napravio nekoliko koraka i sjeo na jednu klupu. Nosio je borsalino, tamni baloner ispod kojega se vidjela dolčevitka s visoko podignutim ovratnikom, stare kožnate cipele i kožnatu torbu plemenito umirujuće crvene boje. Nalikovao je na čovjeka koji je upravo stigao vlakom iz nekog drugog desetljeća, mogao je proći i kao diskretni anarhist, ostarjeli hipi ili propovjednik manje poznatog reda.
I tako je sjeo na klupu i pročitao naziv novina – Augustin, časopis beskućnika. Za dio novina pisali su oni, a za drugi – profesionalni novinari. Tamo negdje, na predzadnjim stranicama u donjem lijevom kutu, na najneupadljivijem mjestu u novinama, što svaki novinar zna, stajala je bilješka. Pogled mu je pao na nju. Jedan škrti osmijeh, u kojemu je bilo više gorčine negoli radosti, minuo je njegovim licem. Opet će morati nestati.
3.
Prije nekog vremena kada se gospodin Alzheimer spominjao uglavnom u vicevima, koju su ti dijagnozu dali, čini mi se ime nekog muškarca, ali sam zaboravio, pojavila se jedna kratka obavijest u nekim novinama, jedna od onih vijesti koju je pročitalo petero ljudi, od kojih je na nju četvero odmah zaboravilo. Evo zabilješke, u skraćenoj verziji.
Jedan liječnik, dr. G. (spomenut samo inicijalom) iz bečke gerijatrijske klinike Wienerwald, štovatelj Beatlesa, opremio je svoj kabinet u stilu šezdesetih. Pronašao je bakelitni gramofon, zalijepio postere grupe, slavni Sgt. Pepper’s… Kupio na buvljaku staru komodu i u nju poredao svakojake džidže iz šezdesetih – sapune, kutije cigareta, seriju minijaturnih volkswagen buba, ružičaste cadillace i mustange, filmske plakate i postere glumaca… Pisalo je da mu je radni stol zatrpan starim časopisima, a on sam sjedio je odjeven u dolčevitku ispod bijele kute. Fotografije, naravno, nije bilo, čitav tekst sastojao se od tridesetak redaka, zguranih u donjem lijevom kutu. U vijesti je bila riječ o tome da je liječnik primijetio kako su se pacijenti s narušenim pamćenjem sve dulje zadržavali u njegovu kabinetu, postajali sve pričljiviji, drugim riječima, osjećali su se ugodno. I radikalno smanjili pokušaje bijega iz te inače renomirane klinike.
Vijest nije sadržavala informaciju o autoru, potpisala ju je novinska redakcija.
To je bila moja vlastita ideja, imao sam je u glavi godinama, ali netko me je očito pretekao. (Moram priznati da se moja ideja odnosila na roman, ne na kliniku, ali nema veze.)
Uvijek sam kupovao ove novine o beskućnicima, s jedne strane zbog osobite privrženosti onima koji su za njih pisali, duga priča iz drugog romana, ali i zbog jasnog osjećaja (osobnog praznovjerja) da upravo na taj način, kroz komad novina, ono što ti se ima za reći ili dopire do tebe ili te bode u oči. I to me nikad ne bi odvelo na krivi put.
Pisalo je da je klinika u Bečkoj šumi i ništa više. Provjerio sam gerijatrijske centre u okolici, tamo ih je bilo najmanje tri. Onaj koji je meni trebao bio je, kao što to obično biva, posljednji. Predstavio sam se kao novinar, što i nije bila velika laž, imao sam iskaznicu jednih novina, za besplatan ulaz u muzeje, a ponekad sam čak i pisao za njih. Inače sam se koristio srodnom, daleko nevinijom i nejasnom profesijom pisca kojom se nemaš kako legitimirati.
Ipak sam uspio, premda teško, doći do ravnateljice klinike. Čim je shvatila što me zanima, naglo je postala nerazgovorljiva. Osoba koju tražite od jučer nije dostupna. Zašto? Napustila nas je sporazumnim dogovorom, odvratila je stupivši u skliska polja činovničkoga jezika. Zar je dobio otkaz, iskreno se začudih. Kao što sam rekla – sporazumnim dogovorom. A zašto vas zanima? Prošli tjedan pročitao sam u novinama zanimljiv članak… Još dok sam izgovarao tu frazu, osjetio sam da činim grešku. Onaj članak o pokušajima bijega iz klinike? Predan je zahtjev za demantijem s naše strane. Shvatio sam da nema više razloga tu sjediti, shvatio sam i razlog napuštanja sporazumnim dogovorom. A kako se zvao liječnik, okrenuh se na izlasku, no ona je već bila na telefonu.
Nisam odmah napustio kliniku, otkrio sam krilo s kabinetima i ugledao jednog radnika kako skida pločicu s trećih vrata desno. Naravno, bilo je to njegovo ime. Sumnjao sam na njega od početka.
4.
Uhvatiti trag Gaustina koji se prebacuje iz desetljeća u desetljeće, kao što se mi prebacujemo s leta na let po aerodromima, šansa je koja se pruža jednom u sto godina. Gaustina kojeg sam najprije stvorio, a potom ga i sreo od krvi i mesa. Ili je bilo obrnuto, ne sjećam se. Nevidljivi prijatelj, vidljiviji i stvarniji od mene samoga. Gaustin moje mladosti. Gaustin mojih snova da budem netko drugi, negdje drugdje, da obitavam u drugom vremenu i drugim sobama. Gajili smo zajedničku opsesiju prošlošću. Razlika je bila mala, ali itekako značajna. Ja sam ostajao stranac posvuda, a on se osjećao jednako dobro u svim vremenima. Ja sam kucao na vrata raznih godina, a on bi već bio tamo, otvarao mi, uvodio me i nestajao.
Gaustina sam prvi put pozvao da potpiše tri retka koji su se jednostavno stvorili niotkud, kao iz drugog vremena. Mjesecima sam se mučio i ništa im nisam mogao dodati.
Od žene je stvoren trubadur
ponovit ću to opet
ona je stvorila Stvoritelja…
Jedne sam večeri sanjao ime ispisano na kožnatom uvezu – Gaustin iz Arla, XIII. st. Sjećam se da sam još u snu pomislio – to je to. Potom se pojavio i sam Gaustin, hoću reći, jedan koji je nalikovao na njega, a kojeg sam u sebi tako nazvao.
Bio je to sam kraj osamdesetih. Sigurno sam negdje sačuvao tu priču.
Roman je s bugarskog jezika prevela Ksenija Banović.
