1.
Ogorčenost
Tijelo je bilo samo. Bilo je samo u krevetu i samo pod odjećom, bilo je samo i među drugim tijelima kad bi se našlo negdje u društvu. Nitko nije prilazio tijelu, nitko ga nije htio dirati i priviti uza se. Tijelo je trebalo dodire, ruke drugog tijela i tople šupljine, trebalo je pozornost i brigu, a mnogo sam godina i živio tako da je sve to dobivalo. Imao sam djevojke, cijeli niz djevojaka, s nekima sam živio i ženio se, nekoliko puta, ali nije išlo, nisam više mogao, svaki je put nešto bilo pogrešno. Nikad više, rekao sam si. Otkako sam odrastao, rijetko sam spavao sam, i sad je bilo krajnje vrijeme za to. Imao sam malu djecu koju sam nosao naokolo dok nisu postala prevelika za nošenje. Starija mi je kći bila odrasla, a druga je bila tinejdžerica, kćeri su mi dolazile i odlazile, a ja sam se posljednji put razveo, posljednji put prekinuo. Lijegao sam s.m i budio se sam, spavao sam u dijagonali na preširokom bračnom krevetu. Kad bih se u pet ujutro probudio, ondje nije bilo nikoga drugog, nikoga prema kome bih pružio ruku i koga bih dotaknuo, nikoga s kim bih razgovarao ili uz koga bih se privinuo. Konačno sam trebao svoju egzistenciju uzeti u svoje ruke, onakvu kakva se može ukazati nekomu tko se ne pokušava sakriti u blagoj, uvijek umirujućoj prisutnosti druge osobe. Nije, naravno, istina da prisutnost druge osobe uvijek umiruje. To lijepo zvuči, ali blizina druge osobe jednako često mrači, ogorčuje, začarava. Ipak ću to ostaviti napisano jer lijepo izgleda. To mi je slabost, često nešto ostavim jer mi lijepo zvuči ili lijepo djeluje, čak i kad znam da nije istina. Ali u ovom trenutku u životu nemam se na bogzna što osloniti, osim na vlastite slabosti. Druga mi je slabost ta da se nadam kako će to što pišem jednog dana postati istina. Tijelo je u početku bilo dječje tijelo, maleno i svijetlo, meko i bucmasto. Svi koji su ga dodirnuli ili podignuli smekšali bi se i raznježili, glasovi bi im se topili od dragosti, samo zato što tijelo postoji, sa svojom glatkom i nevinom kožom. Nešto u tijelu i sad je to pamtilo i htjelo to ponovno doživjeti. Odavno je to tijelo odrasla čovjeka, teško i dlakavo, s ljepljivom masom dlaka na bijeloj koži – dlakav trbuh, dlakave noge, kvrgave šake s gustim dlakama koje su rasle čak i na zglobovima prstiju. Debeli, grubi nokti. Na prsima su oštre dlake počele sijedjeti, trbuh je visio, spolovilo sličilo bljedunjavu pužu, koljena su bila okrugla i smiješna: nitko više nije stenjao od zatomljene dragosti kad bi ugledao ili dodirnuo moje tijelo. Nije nalazilo mir, nije se snalazilo bez drugog tijela. Budilo se ujutro i pokušavalo si pomoći, mislilo je da zna što želi. Željelo je da ga netko dira, željelo se napaliti i olakšati se, bila je to jedina metoda za koju je tijelo znalo. I tjelovježba je pomagala, ako je vozilo bicikl, plivalo ili trčalo tako daleko i brzo da se poslije ne bi osjećalo, ali nisam za to imao snage. A nisam htio masturbirati, ne opet, osim toga nisam imao vremena, morao sam na posao. Polako sam se odjenuo. Kupio sam novo odijelo, ali ne obično odijelo, ovo je imalo kratke hlače. Činilo mi se da odijelo s kratkim hlačama pristaje uz ljeto, osim toga pružalo mi je osjećaj da sam druga osoba, što mi je trebalo više nego ikad. Tkanina je bila siva s uskim zelenim prugama, a siva se sastojala od nekoliko nijansi. Hlače su bile zaglačane, izgledale su kao obične hlače od odijela iako su sezale samo do dna bedara. Odjenuo sam ih, pogledao se u zrcalu i uplašio se. Kratke hlače odijela napravile su mi nešto, nešto što nije bilo dobro. Ali sada nije bilo povratka. Odjenuo sam prljavoplavu košulju kratkih rukava i zakopčao je. Odjenuo sam sako i ostavio ga raskopčanog. Gornji dio tijela izgledao je prilično dobro, no u kratkim hlačama s dlakavim nogama izgledao sam kao uvećan pauk. Kako sam mogao misliti da ću moći nositi te hlače? Veselio sam se sjedenju na biciklu u njima, veselio sam se čak i dolasku u ured u njima. No mojim će kolegama biti neugodno kad se pojavim u odjeći u kakvoj me nikad prije nisu vidjeli. Odijelo s kratkim hlačama, to je već u startu zvučalo smiješno. Činilo se tako ispravnim kupiti to odijelo dok sam bio u trgovini. Najviše od svega bio je to pokušaj skretanja pozornosti, a ohrabrio me i prodavač koji mi je rekao da mi dobro stoji, iako se nisam prepoznao u zrcalu. Bio je mlad i neiskusan, netom zaposleni krojački šegrt, šeprtljavi čarobnjakov naučnik, stajao je pokraj mene u odrazu, visok, mršav i s tankom gustom kosom koja mu je padala preko jednog oka. Sviđao mi se i žalio sam ga istodobno, mogao je reći bilo što da mi nešto proda, a ja sam ga poslušao, možda najviše kako bih mu pomogao. A sad je bilo prekasno da se presvučem, morao sam krenuti. Izašao sam i sjeo na bicikl, i tijelo je surađivalo, počelo je pokretati stopala, pedale su kružile i išao sam naprijed. Vožnja bicikla, u tome sam bio dobar, vozio sam od malih nogu. Tijelo je voljelo osjećaj vjetra na golim nogama, oraspoložilo ga je kretanje, pomislilo je da će opet sve biti u redu. Tijelo je bilo lakovjerno, znao sam to otprije, uvijek se nadalo najboljem, vjerovalo u dobro, kladilo se da će se sve srediti. Gotovo bi uvijek pogriješilo. Dugo sam bio u takvom stanju da bi mi oči zasuzile ako bi mi netko slučajno stavio ruku na rame. Prošli su mjeseci otkako me nitko nije taknuo, osim pojedinih slučajnih i tehničkih dodira, kao kod frizera. Inače sam odlazio onamo svakih šest tjedana i uvijek se unaprijed veselio, ali sam se i sramio jer frizerka nije znala koliko snažno reagiram na njezine dodire. Bila je to mlada Pakistanka, previše je govorila, često joj nisam uspijevao odgovoriti, samo sam sjedio i pratio kako mi prstima masira donji dio glave, kako joj se nadlanica ili vršci prstiju naslanjaju na moje uši ili vrat. Katkada bih osjetio da se naslonila na mene, njezin krupni bok ili oblo bedro pritisnulo bi mi nadlakticu. Jedanput sam glasno zaječao kad sam osjetio toplinu njezina tijela. Odmah sam se pokušao nakašljati da prikrijem zvuk koji sam upravo bio ispustio. Poslije sam se pitao je li se namjerno naslonila na mene. Naravno da nije, morao sam si reći, to nije bilo izgledno. Bilo joj je dvadeset pet godina i još je živjela s roditeljima. Nikad se ne bi nabacivala muškarcu poput mene. A osim toga: to joj je bio posao. Vrlo naporan i sigurno često dosadan posao, no bila je dovoljno profesionalna da se ponaša kao da voli šišati moju kosu. Razgovarala je sa mnom i poticala me da i ja razgovaram s njom, sigurno se i slobodno kretala vrlo blizu mene. Tijelo si je u svojoj priprostosti ili očaju umislilo da je to što su mi njezine ruke radile, milovanje. Tijelo je mislilo da želi nešto sa mnom. Počelo je čeznuti za tim da se privine uz tijelo mlade frizerke koje ništa nije slutilo, i dogodilo mi se da sam pustio tijelo da reagira na njezine dodire, što sam lakše i neprimjetnije mogao. Naslonio sam rame na njezino bedro, kao da sam nesvjestan toga, nadao sam se da ona neće primijetiti. Pokušao sam pustiti tijelo da komunicira s njezinim, a da ona sama za to ne zna.

Roman je s norveškog prevela Anja Majnarić.
Knjiga Dovoljno dobar za tebe objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
Add comment