Osvane dan kad čovjek, ma kako sporo shvaćao, počne uviđati neke
stvari. Meni se to dogodilo još u adolescentskim godinama, dobro,
možda nešto poslije, jer moj mladenački razvoj bio je spor, Amalia bi
rekla i nedovršen.
Prvotnom čuđenju uslijedilo je razočaranje, a već potom sve se
pretvorilo u svojevrsno povlačenje po samom dnu. Bilo je razdoblja
kad sam se poistovjećivao s onim slinavim puževima. Ne govorim to
zbog njihove ružnoće i ljigavosti, niti zato što mi je danas naročito loš
dan, već zbog načina na koji se ta stvorenja kreću i zbog života kojim
žive, u kojem caruje sporost i monotonija.
Neću više dugo. Još godinu. Zašto godina? Pojma nemam. Ali to
mi je krajnji domet. Amalia mi je u ogorčenu iskazu mržnje običavala
predbacivati da nikad nisam sazrio. Žene preplavljene gorčinom obično
bljuju tu vrstu uvreda. I moja je majka mrzila mog oca, i to mogu
shvatiti. I on je mrzio samog sebe, otud njegova sklonost nasilju. Krasan
su uzor bili bratu i meni! Podignu nas na jedvite jade, slome nas iznutra
i onda očekuju da budemo savršeni, zahvalni, nježni i uspješni.
Život mi nije sjeo. Možda život i jest onako lijep kako tvrde neki
pjevači i pjesnici, ali meni nije sjeo. Neka mi nitko sad ne pjeva hvalospjeve
nebu u suton, glazbi i tigrovim prugama. Dovraga i sva ta
kićenost. Život mi se čini perverznom idejom, loše osmišljenom i još
12
gore izvedenom. Bilo bi mi drago da Bog postoji pa da mi malo objasni
neke stvari. Da mu skrešem u lice što ga ide: prevarant jedan. Mora da
je obični nezajažljivi starac koji se zabavlja promatrajući sa svojih kozmičkih
visina kako se brojne vrste sparuju i sukobljavaju, kako se međusobno
proždiru. Jedino mu je opravdanje to što ne postoji. Ali ni
tako mu ne dam svoj oprost.
Kao dječak, volio sam život. Jako sam ga volio, iako toga nisam bio
svjestan. Navečer, kad bih pošao na spavanje, majka bi me poljubila
u spuštene kapke prije no što bi ugasila svjetlo. Najviše mi se sviđalo
to kako majka miriše. Otac je loše mirisao. Ne loše u smislu neugodnog
mirisa, nego zato što je, čak i kad bi stavio kolonjsku, odisao nekim
vonjem koji je u meni pobuđivao instinktivnu odbojnost. Jednoga dana
u kuhinji, dok je majka ležala u krevetu mučena jednom od svojih
migrena, a ja odbijao okusiti jetrica jer mi se želudac dizao pri samom
pogledu na njih (mora da sam imao sedam ili osam godina), otac je
bijesno isukao svoj golemi ud i rekao mi: “Da ti jednog dana bude
ovoliki, morat ćeš pokusati ovaj i još mnoge tanjure jetrica.” Ne znam
je li i bratu priredio isti prizor. Brata su u kući mazili više no mene.
Bilo je očigledno da ga roditelji smatraju osjetljivim. On je pak bio
uvjeren u suprotno i mislio da sam miljenik bio ja.
U mladosti život mi se počeo manje sviđati, ali još uvijek sam ga
volio. Sad mi se nimalo ne sviđa i ne kanim prirodi povjeriti odluku
o trenutku u kojem ću morati vratiti posuđene atome. Planiram se
ubiti za godinu dana. Već sam i datum predvidio: 31. srpnja, u srijedu,
navečer. Toliko si vremena dajem da ponešto posvršavam i da provjerim
zašto mi se više ne živi. Nadam se da je moja odluka čvrsta. Trenutačno
jest. Bilo je razdoblja kad sam želio biti čovjek posvećen nekom idealu,
ali nisam uspijevao. Isto tako, nije mi bilo dano da upoznam istinsku
ljubav. Spretno sam se pretvarao, ponekad iz sažaljenja, ponekad da
uzvratim za kakvu lijepu riječ, za društvo ili orgazam, kako sam zaključio
da čine i ostali da su činili i da čine i ostali. Možda mi je onom
scenom s jetricama otac ustvari iskazao ljubav. Problem je u tome što
neke stvari ne shvaćaš jer ih ne vidiš, makar ti i bile ispred nosa, a i zato
što, između ostaloga, meni jednostavno ne sjeda ljubav na silu. Jesam
13
li obični bijednik, kako je govorila Amalia? A tko nije? Stvar je u tome
što ne prihvaćam sebe ovakvog kakav jesam. Neće mi teško pasti odlazak
s ovog svijeta. Još uvijek me krasi pristala vanjština, iako imam
pedeset četiri godine, i poneka vrlina kojom se nisam znao okoristiti.
Dobra sam zdravlja, dovoljno zarađujem, lako nalazim svoj mir. Možda
mi je nedostajao rat, kao i tati. Tata je tu neostvarenu želju nadoknađivao
prakticirajući nasilje nad najbližima, nad svim onim što ga je
izbacivalo iz takta i nad samim sobom. Još jedan obični bijednik.
2.
Nas četvero provodili smo ljetne praznike u mjestašcu na obali nedaleko
Alicantea. Tata, promašeni pisac, promašeni sportaš, promašeni
erudit, zarađivao je za život predajući na sveučilištu; mama, razumno
odlučna osloboditi se financijske ovisnosti o mužu, radila je kao zaposlenica
u uredu Pošte. Što se novaca tiče, išlo nam je onoliko dobro
koliko je to bilo moguće u Španjolskoj, u obiteljima srednje klase. Imali
smo plavi Seat 124 koji smo kupili kao prvi vlasnici; Raulito i ja išli
smo u privatnu školu; obitelj si je u kolovozu mogla priuštiti najam
apartmana s terasom i zajedničkim bazenom nedaleko od plaže. Hoću
reći, imali smo sve preduvjete da budemo poprilično sretni. U toj dobi,
s četrnaest godina, vjerovao sam da to i jesmo.
Ostao mi je popravni ispit za rujan. Držeći moju svjedodžbu u ruci,
mama je optužujuće zajecala i smjesta ju je spopala migrena, a tata se
očitovao znatno primitivnije zalijepivši mi šamar, nazvavši me tupanom,
pa nastavio čitati novine. Ništa od toga nije narušilo vedrinu
moga življenja. Ustvari, već tad u djetinjstvu poželio sam biti otac kad
porastem, tako da mogu tući svoju djecu. To sam već zarana bio usvojio
kao najbolju odgojnu metodu. No poslije uopće nisam bio sposoban
podići glas na Nikitu pa nam je momčić ispao takav kakav je.
Za praznika kojih se večeras prisjećam, onog ljeta kad sam pao taj
predmet, svjedočio sam prizoru koji je u mojoj glavi upalio crvenu
lampicu alarma. Jednog poslijepodneva na povratku s minigolfa, Raulitu
sam u ovratnik majice ubacio guštera. Dječja igra. Prestrašio se.
14
Nije mu bilo lako imati mene za brata. Jednom me prilikom, kad smo
obojica već bili odrasli, nakon neke obiteljske proslave optužio da sam
mu upropastio djetinjstvo. Zagledao sam se u njega. Što da radim?
Odabrao sam najlakši način. Ispričao sam mu se. “A jesi se sjetio”,
odgovorio mi je, prožet dugo potiskivanom mržnjom.
Osjetivši guštera na ramenu, Raulito je poskočio upravo onako
komično kako sam i priželjkivao. Jasno, krivo je stao i izgubio ravnotežu
skotrljavši se niz kamenitu padinu uz voćnjak pun stabala limuna.
Ustao je kao da se ništa nije dogodilo, ali kad je ugledao svoja krvava
koljena, udario je u plač derući se na sav glas. Molio sam ga da prestane.
Zar ne shvaća da me time izlaže nevoljama? Majka je čula dernjavu
skroz do apartmana pa je uspaničena izjurila van; za njom i tata, smiren,
no pretpostavljam ipak srdit jer ga neka budalasta obiteljska zavrzlama
ometa dok čita, ili drijema, ili što već. Majka je ugledala krv i ne pitajući
što je bilo, zalijepila mi pljusku. Tata mi je gotovo nevoljko prilijepio
još jednu. Mama je u pravilu udarala žešće, ali je činila manje štete.
Raulita su odveli u ambulantu na šetalištu uz plažu. U apartman se
vratio sat vremena poslije s po jednim flasterom na svakom koljenu,
lica umrljana sladoledom. Nek’ mi onda ne govori da on nije bio mezimac.
Mene su kaznili ostavivši me bez večere. Njih troje šutke je
sjedilo za stolom, bockajući vilicama velike kolute rajčice začinjene
uljem i solju, a ja sam ih krišom promatrao s vrha zavojitih stuba, već
u pidžami. Želio sam bratu domahnuti da mi poslije donese nešto za
jesti; no taj se blesavac uopće nije okrenuo prema meni. Na štednjaku
se parilo iz lonca s juhom. Majka je Raulitu poslužila tanjur. Moj brat
pognuo je glavu kao da udiše paru koja mu se uzdiže k licu. Skriven
ondje želio sam svisnuti i od zavisti i od gladi. Mama je opet prišla
loncu, ovaj put s tatinim tanjurom, a kad ga je napunila, skrivećki je
pljunula u juhu. Pljunuti nije dobra riječ. Ona je ustvari pustila da joj
se slina cijedi u tanjur. Slina je koji trenutak visjela s njezinih usana
dok se nije odvojila. Tad je žlicom promiješala tekućinu i postavila
tanjur pred tatu. Poželio sam mu s vrha stuba uputiti upozorenje; ali
shvatio sam da prvo moram sam pojmiti što se to upravo dogodilo.
Roditelji su se često svađali. Jesu li se posvađali pa zato jedu bez riječi
i pogleda? Zapitao sam se i je li mama koji put pljunula i u moje jelo.
15
Možda je majčina slina hranjiva; no u tom slučaju, zašto tako nije
napravila i s Raulitovim tanjurom? Čemu isključivati sirotog anđelka?
A možda je skriveno pljuvanje u muževu juhu drevni običaj što ga je
usvojila u djetinjstvu, promatrajući vlastitu majku ili koju od svojih
tetki.
3.
U slučaju da mi u odlučujućem trenutku zaista ne ponestane hrabrosti,
što će biti s Pepom? Ne mogu je natovariti Hromome koji već dovoljno
čini time što mi je noću povremeno pričuva kod sebe. Sva sreća
da sam si udijelio godinu dana da riješim ovo i druga važna pitanja.
Pepa je navršila trinaest godina. Kažu da taj broj treba pomnožiti sa
sedam da se utvrdi stvarna starost psa u ljudskim godinama; premda
se ne može svim pasminama pripisati jednako dug očekivani životni
vijek. Pretvorena u kakvu gospođu, Pepa bi danas bila devedesetogodišnjakinja.
No starcima u tim godinama nije do skakutanja kao
njoj. Ona je ustvari Nikitina. Mogao bih stoga životinju svezati za
vrata njegova skvoterskog stana, koji sat prije no što okončam svoje
dane. Trenutačno mi drugo rješenje ne pada na pamet.
Amalia se tvrdoglavo opirala prihvaćanju ljubimaca u kuću. Nikad
ih nismo imali. Kad je iskrsnula ideja o psu, nije prestajala nabrajati
sve moguće neugodnosti. Psi prljaju, traže stalnu pažnju, puni su parazita,
koštaju, obolijevaju, zgrabe se s drugim psima, stvaraju nered,
grizu, pišaju, seru, smrde. Prirastu ti srcu i njihova te smrt teško pogađa.
Sumnjam da bi Amalia bila zagovornica uspavljivanja kad bi izračunala
koliko to košta.
Isprva ni sâm nisam bio pobornik ideje da imamo psa u kući. Mali
je uporno ponavljao da su njegovu najboljem školskom prijatelju roditelji
poklonili psa i da on ne želi biti gori od njega. Valja naglasiti da
je Nikita zdušno ustrajao u tome kad bi se našao nasamo sa mnom.
Tad sam shvatio da me pokušava pridobiti svaki put kad nepokolebljiva
majka nije bila na vidiku. Bilo je neupitno da mene smatra popustljivijim
ili pristupačnijim članom obiteljskog rukovodstva. Nije to tako
16
rekao; ali nije mi bilo teško pogoditi njegove misli. To mi i nije teško
palo, ustvari me raznježilo. Nije tu u biti bilo prezira prema ocu, već
svojevrsnog poistovjećivanja. Sudrugovi u slabosti, pred dominantnom
ženkom jedino udruženim snagama možemo ostvariti cilj koji si on
ili ja zacrtamo. Zato smo se dakako i udružili. Od određenog trenutka
upravo sam ja izražavao najveću želju da uzmemo psa. U svrhu ostvarenja
spomenutog cilja, pribjegao sam lukavstvu analitičara, didaktičara,
profesora. Potpuni poraz. Za savjet sam se obratio Marti Gutiérrez,
jedinoj osobi u školi koja mi je ulijevala dovoljno povjerenja da joj
izložim takvo osobno pitanje. Pada li joj na pamet, pitao sam je, kako
bi se tvrdoglavu ženu dalo uvjeriti da popusti u obiteljskom nadmudrivanju.
Zanimalo ju je govorim li o vlastitoj ženi. “Ne, onako općenito.”
“Nema općenitih žena.” “No dobro, da, govorim o svojoj.” Pa
sam joj ispričao to za psa i u kratkim joj crtama dočarao Amalijinu
narav. Savjetovala mi je da zaigram na kartu emocionalne inteligencije,
na što sam joj odgovorio da je ništa nisam razumio, kao da govori kineski.
Preostaje ti, odgovorila mi je, kod Amalije pobuditi grižnju
savjesti. Kako? I sin i ja trebali bismo pokazati koliko to silno želimo
i koliko smo nesretni i uvjeriti je da je ona tomu kriva. Postoji mogućnost
da bi ona tad mogla osjetiti da je nepravedna, ili barem osjetiti
nelagodu pa se pokolebati i odlučiti popustiti, makar samo zbog mira
u kući. Marta Gutiérrez smatrala je da ta strategija ne pali uvijek; ali
ništa neću izgubiti ako pokušam.
Upalilo je, premda pod cijenu prihvaćanja čitavog niza uvjeta i pravila
koje je Amalia nametnula, sve ih okrunivši nedvosmislenom izjavom:
ona se ni trenutka neće brinuti za tu životinju. Neće je izvoditi
u šetnju niti će joj davati jesti, ništa. Kao dokaz da tako doista i misli,
prvog dana kujici nije dopustila ni da joj priđe. Štene nije shvaćalo tu
odbojnu gestu i silom se hvatalo Amalijinih nogu, mašući repićem
i nudeći joj svoje prijateljstvo. “Što čekaš, zašto je ne pogladiš?” pitao
sam Amaliju. Odgovorila mi je upirući nekamo prstom: “A što ti čekaš,
zašto ne očistiš ono?” Kujica se bila popiškila po tepihu. Prvo vodom
i krpom, potom fenom, uspio sam ukloniti mrlju. I miris. Mokraća
štenaca jedva da ima miris. Amalia, sumnjičava, bacila se na sve četiri
da se uvjeri. Ismijavala se svakom imenu koje je Nikiti i meni palo na
17
pamet. Izazvali smo je: “Hajde, daj joj onda ti ime.” “Pepa”, rekla je
odrješito. “Pepa? A zašto?” “Eto tako.” Pa smo joj dali to ime.
4.
Prva anonimna poruka koju sam našao u sandučiću bila je napisana
rukom, velikim slovima. “Sigurno neki osjetljivi susjed”, zaključio sam.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da tom porukom započinje čitav niz
poruka koji će se nastaviti gotovo dvanaest godina. Zgužvao sam papir
u lopticu i izlazeći iz kuće u sumrak, bacio ga u lokvu. Jedino se sjećam
da je sadržavala jedva dva retka prijekora jer s poda nisam pokupio
kujinu kakicu. U jednoj rečenici stajala je riječ svinja. U džepu uvijek
imam spremne barem dvije vrećice; no priznajem da se u početku
(poslije više ne) moglo dogoditi da hodam zabavljen vlastitim mislima,
ili razmišljajući o nastavi sljedećeg dana, ili da mi se jednostavno ne da
sagnuti pa, uvjeren da me nitko ne vidi, zaboravljam na Pepina govanca
gdje god ih posijala. Moguće je i da je poruka bez datuma i potpisa bila
namijenjena Nikiti koji je također povremeno izvodio kujicu u šetnju.
Amaliji o tome nisam rekao ni riječi.
5.
Ne znam zašto smo nas četvero početkom sedamdesetih putovali
u Pariz
a ne, primjerice, u Segoviju, u Toledo ili koje drugo bliže
mjesto gdje ljudi govore našim jezikom. Tata je pomalo natucao
francuski; mama ni slova. Drugi razlog za putovanje možda je bila
želja da zadive susjede ili da rođacima pokažu kakva smo skladna
i uspješna obitelj.
Bila je ondje rijeka. Nisam siguran da sam onomad znao njezino
ime, ili možda jesam, nije ni važno. Nisam znao reći ni koji most prelazimo,
ni kamo idemo. Samo pamtim da sam zaostao kojih šest-sedam
koraka. Ispred mene hodali su mama i tata, s Raulitom između sebe.
Držali su ga za ruke i činilo se kao da su povezani preko njega. Stjecao
18
sam dojam da ga vole više nego mene. Još i gore, da njega vole, a mene
ne, ili da se o njemu brinu, a mene zapostavljaju. Svakog me časa mogao
srušiti neki auto ili motor, a oni bi ne primijetivši nesreću nastavili
svojim putem kao da ništa nije bilo. Patio sam zbog tog pomanjkanja
pažnje koje su iskazivali. Onda se najednom stvorio taj zidić na koji se
lako moglo popeti, a dolje je bila rijeka sa svojim mutnim i spokojnim
vodama u kojima se ogledalo popodnevno sunce. Dobro se sjećam
zvuka udarca i iznenađenja koje mi je stvorio iznenadni osjećaj hladnoće.
Dok sam padao, čuo sam vrisak neke žene.
Prije no što mi je voda ušla u usta, snažne su me ruke izvukle na
površinu. Tata je u rijeci ostao bez cipela. Tijekom godina koje su
uslijedile, s ponosom će prepričavati događaj koji je smatrao svojim
najvećim podvigom. U konačnici, nije mario ni što mu se pokvario
sat, očigledno skupocjeni ručni sat koji je nekad pripadao njegovu ocu.
Često bi se tako junačio. Kad je trebalo odlučiti, sat ili sin, nimalo nije
dvojio.
Ni mama ni on nisu me grdili. Mama je bila toliko izvan sebe i toliko
zahvalna da je pred svim tim ljudima koji su nas okružili na obali
zagrlila tatu, mokrog od glave do pete, obasuvši mu cijelo lice poljupcima.
Tata se volio šaliti govoreći da sam dvaput rođen. Prvi put život
mi je dala mama, drugi put on.
Sjećam se, u hotelskoj sobi, crnog novčanika, putovnice, francuskih
novčanica i drugih tatinih stvari kako se suše po namještaju. Navečer
smo svi četvero u restoranu proslavili to što se nisam utopio, a tata je
sam ispio bocu vina. Na košulji na prsima ostala mu je velika tamna
mrlja; ali ovaj put mama je zaključila da je bolje da mu zbog toga ne
prigovara.
6.
Jučer sam išao posjetiti mamu. Već po običaju, prethodno sam se
uvjerio da Raúlov auto nije na parkiralištu. Ako je ondje, ja gore ne
idem. U drugim okolnostima nije mi problem zapodijevati razgovor
19
s njim; ali kad idem mami, želim je cijelu za sebe. Ako me ništa ne
sprječava, običavam jednom tjedno ići u dom, premda sam u posljednje
vrijeme, priznajem, malo podbacio. Važno je provjeriti da mama uvijek
dobiva skrb kakvu zaslužuje. Zasad nemamo prigovora. Redovito tražim
da me izvještavaju o njezinom zdravstvenom stanju i trudim se da
osoblje doma shvati da pregledavam sobu i zavirujem u ormar i zagledam
u majčine stvari. Raúl čini isto. Njemu je palo na pamet da sve
trebamo pomno pratiti, makar po cijenu da ispadnemo gnjavatori,
i pristao sam. Ima u domu staraca koje nitko ne posjećuje. Dovuku ih
onamo onako kako biste se riješili beskorisne starudije. Mogu zamisliti
da se njegovatelji oko njih pretrgavaju manje nego oko onih čiji članovi
obitelji mogu bilo kad banuti i požaliti se upravi ili ih pak kritizirati
u novinama ili na društvenim mrežama, u slučaju da nešto nije kako
treba.
Mama nas već dugo ne prepoznaje. To je isprva bio težak udarac za
Raúla koji je na koncu zatražio bolovanje zbog depresije. Možda su
postojali i drugi razlozi za njegove zdravstvene probleme koje je mamino
kognitivno gašenje dodatno pogoršalo. Nisam siguran u to niti
se imam volje o tome raspitivati. Isto tako ne odbacujem mogućnost
da je moj brat izmislio bolovanje kako bi mi napokon ukazao na ono
čega ja u konačnici nisam bio svjestan, a što bi nedvojbeno trebalo
potvrditi činjenicu da, kad nastupi neki problem ili neka određena
situacija, on postupi ispravno, a ja ne.
Mamino mentalno propadanje bilo je postupno. Ja shvaćam da nju
Alzheimer spašava od takozvanog tragičnog osjećanja života. Jedino
možemo gledati kako se gasi, uronjena u apatiju. Raúl joj je donio jednu
njezinu staru fotografiju ne bi li se kad je vidi naglo trgnula. Ta uokvirena
stvarca eto stoji tu, posađena na stolu, beskorisna poput preparirane
životinje.
S obzirom na sve, ona je dobro. Malo je pogrbljena i jako mršava.
Jučer dok sam prilazio dizalu, jedna me njegovateljica izvijestila da je
moja gospođa majka taman zaspala. Sjeo sam do njezina kreveta i zagledao
se u nju. S lica joj čitam smirenost. To mi pruža veliko zadovoljstvo.
Kad bih vidio da pati, svisnuo bih od muke. Mirno je disala
i kao da sam vidio blagu naznaku osmijeha na njezinim usnama. Možda
njezinim snom promiču prizori iz prošlosti, makar sumnjam da im
zna pridružiti pravi smisao.
Pretpostavljam da će mama poživjeti do sljedeće godine u ovo doba.
Dođe li joj tad netko s viješću o mojoj smrti, ona je neće razumjeti.
Neće ni primijetiti da sam je prestao posjećivati. Eto i druge prednosti
Alzheimera.
U jednom sam trenutku primaknuo usne njezinu uhu i šapnuo joj:
“Oduzet ću si život sljedeće godine posljednjeg dana srpnja.”
Majka je nastavila spavati ne trznuvši.
Dometnuh još: “Jednom sam te vidio kako pljuješ tati u juhu.”
Sa španjolskoga prevela Željka Somun.
Knjiga Čiope objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija
Add comment