Eva García Sáenz de Urturi: Rituali vode
Prolog
Tunel San Adrián
17. studenoga 2016., četvrtak
“Trudna sam od kolovoza,” prišapnula mi je Alba motreći moju reakciju, “od svetkovina Gospe Bijele, Unai.”
Sjećam se intenziteta tog osjećaja. Nesvjesnoga smiješka koji mi je ozario mjesec studeni. Trudna Alba. Sa mnom. Računao sam u mislima, četrnaest tjedana. To je dijete već poživjelo dulje od mojih blizanaca. Četrnaest tjedana. Izvan opasnosti prvoga tromjesečja. Sin, kći. Alba i ja postat ćemo roditelji.
Sklopio sam oči, ponovno se rodio u tim trenucima, najsretnijima u posljednjih nekoliko godina. Okrenuo sam glavu prema lođi u boravku; ondje vani, otupjela Vitoria rastakala se u kiši i gotovo da nisam mogao vidjeti bijele balkone s druge strane Trga Virgen Blanca. Bilo mi je svejedno, toplina koju sam osjećao u žilama mogla je zagrijati cijeli svemir.
Ali kad sam joj pogledao lice, u njezinim očima nazreo sam nijemo upozorenje, lošu vijest koja je dolazila.
“Što je?” napisao sam ništa ne shvaćajući. “Što se zbiva? Znam da to nije način da započnemo vezu, ali…”
Alba je zaustavila moje prste na zaslonu.
“Nema načina da saznam, u ovom času, je li dijete koje čekam tvoje ili Nanchovo.”
Sam spomen njezina bivšeg muža i zvuk koji je to ime proizvelo odjeknuli su u nekom udaljenome mjestu mojega mozga i smrznuo sam se kao nakon praska metka. On je bio mrtav, ali je li njegovo sjeme i dalje živjelo u Albinoj utrobi?
Onima koji ne znaju moju prošlost, sažet ću je u nekoliko redaka: zovem se Unai López de Ayala, radim kao stručnjak za profile u Kriminalističkoj policiji u Vitoriji. Iz praktičnih razloga napominjem da me svi poznaju kao Krakena. Imam Brocinu afaziju, serijski ubojica iz prethodnoga slučaja, koji sam riješio kako sam znao i umio, zamalo me ubio, ali ostavio mi je metak u mozgu. Još ne mogu govoriti, osim pokojega graktaja koji ispustim kad nemam izbora. Ali sasvim učinkovito komuniciram zahvaljujući aplikaciji za pisanje na mobitelu.
I upravo sam na tome radio sa svojom šeficom, zamjenicom načelnika Albom Díaz de Salvatierra, ženom koja usto… no, dobro: njom.
Ali u tom času, u najgorem mogućem času, dobio sam poruku od Estíbaliz, svoje partnerice. Prokleo sam je zbog te nepravodobne upadice:
“Krakene, oprosti što prekidam što-god-da-sad-radiš-i-baš-mi-je-drago-zbog-tebe, ali ovi s Forenzike obrađuju poprište zločina na alaveškoj strani tunela San Adrián. Zamjenica načelnika Salvatierra ugasila je mobitel. Voljela bih da pođeš sa mnom, važno je.”
Dao sam znak Albi da i ona pročita poruku. Zabrinuto smo se pogledali i onda je hitro izvadila svoj mobitel iz džepa kaputa i upalila ga.
“Esti, žao mi je što si dobila tu vijest, ali ja sam na bolovanju. Zamjenica načelnika sad će te nazvati. Što je bilo?” napisao sam.
“Mlada žena, obješena užetom za noge, moguće smrt utapanjem.”
“Utapanjem na vrhu brda?” odvratio sam bez razmišljanja. Mislim da je stručnjak za profile stisnuo sklopku bez mojega dopuštenja čim je uočio tu kontradikciju.
“Tako je. Tijelo joj je do visine ramena bilo uronjeno u brončani kotao pun vode, Krakene. Arheološki primjerak, muzejski izložak, trebat ćemo se posavjetovati sa stručnjakom, ali čini se da je kotao iz keltskoga razdoblja. Vrlo neobična smrt, vrlo razrađeno poprište. Nije to bilo kakvo ubojstvo. Zamolit ću zamjenicu načelnika da razgovara sa sucem Olanom da ti dopusti da budeš na očevidu u svojstvu vještaka. Nadam se da griješim, nadam se da nemamo opet pred sobom serijskog ubojicu, ali ti si jedan od najboljih stručnjaka za profile koje poznajem i moraš, ako mi dodijele slučaj, biti uz mene da me savjetuješ.”
Nisam mogao, a da ne počnem stvarati pretpostavke, nisam mogao, a da ne počnem zamišljati poprište i poželio sam ga vidjeti vlastitim očima. Ali zaustavio sam se. Još sam bio na bolovanju, i dalje nisam mogao govoriti, nisam bio aktivan. Nisam joj mogao pomoći.
“U redu. Djeluje poprilično neobično, ali možeš to sama, ja ne mogu i ne smijem ići”, naglasio sam nadajući se da me neće stiskati.
“Krakene… prije nego što saznaš iz tiska, a saznat ćeš, radije bih ti to sama rekla. Dajem ti priliku da pođeš sa mnom i vidiš poprište i žrtvu. Mislim da ćeš mi čitav život predbacivati ako ti sad to ne kažem.”
“Ništa ne shvaćam, Esti.”
“Cura je imala isprave kod sebe. Nisu joj ukrali novčanik, bio je na tlu, vjerojatno joj je ispao iz džepa.”
“Dovraga, tko je ona?” napisao sam uznemireno.
“Ana Belén Liaño, tvoja prva cura. Cura s kojom si bio prije onoga događaja, onoga ljeta u kampu u Kantabriji…”
“Dosta, Esti. Dosta”, zaustavio sam je pun nelagode. “Što ti znaš o tome?”
“Lutxo je rekao cijelu istinu mojemu bratu.”
»Annabel Lee«, pomislio sam ne želeći to prihvatiti. Nikad je nisam mogao zamisliti mrtvu unatoč tomu što se voljela igrati smrću i svim njezinim ritualima.
»Annabel Lee je mrtva.«
“Ima još nešto, moraš i to znati.”
“Što još može biti?”
“Bila je trudna.”
Prijevod: Silvana Roglić
