Netom prije sumraka sve je bilo okupano zapanjujućim plavim svjetlom. Nad obzorom lebdjela je koprena toplih boja. Peter Lindke izišao je iz svog automobila i, točeći gorivo, gledao prostrane livade.

Zelenilo trave nestajalo je pred njegovim očima. Da nije stajao pod jakim bijelim svjetlom benzinske postaje, nego na mekoj travi punoj djeteline i žabnjaka, i njega bi progutalo plavetnilo. Usamljenog muškarca koji polako iščezava. Pomislio je na debele poteze kistom, bijelu boju koja se prelijeva u ružičastu, pa u narančastu, a potom u crvenu. Plamteći obzor. Sve ostalo – stabla, krave, izrazito pravilni kanali – sve je bilo obavijeno safirnim sjajem. U tom svjetlu gubilo se sve, svi su nestajali.

To je bilo povezano s česticama prašine i vodenom parom u atmosferi, no i s valnom duljinom boja. Dok je sunce tonulo za obzorom, plavetnilo se proširilo po atmosferi, raspršilo se i, poput tinte, proželo sve. Kao da su nebesa pokušala zadržati taj prizor i zbog toga su u njega unijela sve svoje boje i moći. Međutim, ni svemoguće nebo nije bilo u stanju zadržati taj očaravajući trenutak.

Tama je gutala stvari dok je Peterova supruga stajala pokraj benzinske postaje. Kee Hamelink zapanjeno je gledala oko sebe, ostavši bez riječi. Otišla je na zahod, oprala ruke, zatim se vratila i vidjela da njezina obitelj više nije tu. Nestali su. Nije bilo automobila, ni supruga, ni djece. Jedino ju je iznos na ekranu podsjećao na njih, na njezinog supruga: 83,02 eura. Peter nikad ništa nije mogao napraviti kako treba, točno, savršeno. Ruke su joj kliznule u džepove. Opsovala je. Mobitel joj je ostao u automobilu.

Dva kilometra dalje, autocestom je vozio Ford Focus vraćajući se u grad u kojem je obitelj Lindke odnedavno stanovala, u kući u nizu u mješovitom susjedstvu. U četvrti koja obećava, kako su je nazivali u odredbama općinskih dokumenata. Novogradnja u autentičnom stilu usred socijalnih zgrada iz osamdesetih godina prošloga stoljeća; cigle i drveni okviri, laminat i aluminij. Dio obitelji koji je bio u automobilu činili su dvojica sinova i Peter Lindke, konzervator zadužen za nizozemsko slikarstvo sedamnaestog stoljeća, otac, suprug. Ne nužno tim redoslijedom, no najčešće ipak tim redoslijedom. Njegova je supruga stajala uz autocestu A12.

“Prokletstvo, Peter. Kvragu.”

Išli su u prirodu, dva dana nakon oluje koja je paralizirala cijelu zemlju. Prekinula je željeznički promet, prevrnula kamione na autocesti. Na istoku države, u nekim je ulicama kiša odnijela crjepove s krovova. Njih su četvero išli u šumu i vidjeli štetu koju je oluja napravila. Kolosalna stabla bukve i hrasta lužnjaka koje je porušio vjetar, s korijenjem koje je visjelo iznad tla poput crijeva kakvog leša. Staze su bile zasute granama, trideset metara visoki borovi stajali su nakošeni jedan uz drugoga poput domina.

Na pješčanom nanosu Kee je izvadila termosicu iz naprtnjače. Čaj se pario iz poklopca te su svi, jedno za drugim, ispijali male gutljaje čaja. Sunčeva svjetlost nazirala se između otoka olovnih oblaka. Nisu mnogo govorili, a kad bi nešto i rekli pričali bi tiho, poput lišća koje šušti.

Bio je i popodnevni sat izduženih sjena; na povratku su ih slijedili divovi koji su se svakog trenutka mogli obrušiti na njih.

Peter i Kee rado bi vikendima pobjegli iz grada, ali njihova su se djeca grozila tih izleta. Smatrali su užasnim gotovo sve što su im roditelji predlagali. Čak su im i vlastita imena bila odbojna.

Tristen i Ewan, imena keltskog podrijetla. Prema imenima, njihova su djeca trebala biti srčani mladići koji žive život odvažno i nepokolebljivo. O tome su Peter i Kee sanjarili dajući imena svojim potomcima, no izgledi za to nisu bili baš obećavajući; Tristen i Ewan ne samo da su nalikovali jedan drugom nego su izgledali jednako kao i njihovi prijatelji. Bili su prosječni i predvidljivi.

Svaki put kada bi se dosađivali Peter Lindke podsjećao bi svoju djecu na Tiziana. Živahan mladić iz Pieve di Cadorea imao je dvanaest godina kada je otišao u Veneciju da bi pod nadzorom Giovannija Bellinija slikao svece i duždeve. Rembrandt van Rijn imao je četrnaest godina kada je otišao učiti zanat kod Jacoba van Swanenburga. Jan Lievens imao je tek osam godina kada je postao učenik Jorisa van Schootena. Kako bi to bilo imati tako isplaniran život od rane dobi, zacrtan put od kojeg ne možeš pobjeći? Peter je ponekad osjećao nalet malodušnosti kada bi pogledao svoju djecu na stražnjem sjedalu automobila. U tim trenucima čeznuo bi za vremenom dok još nije imao obitelj.

Kee je zadrijemala nakon što su krenuli s parkirališta nacionalnog parka Veluwezoom. Dečki su otvorili laptop i gledali film. Peter je neprimjetno čeprkao po nosu, pa je dvije minute pokušavao osloboditi kažiprst rastežućeg šmrklja koji je, posve neplanirano, odletio na prednje vjetrobransko staklo.

Kee se probudila kada su se zatvorila vrata automobila. Uspravila se i zagledala kroz prozor, u trgovinu na benzinskoj postaji Texaco. Tu je jednom prilikom neki muškarac dostavnim vozilom udario u dva vozila i crpku, uslijed čega je došlo do eksplozije i gužve od dvanaest kilometara na autocesti. Danas su imali posebnu ponudu peciva s kobasicom.

Kada je Peter zatvorio poklopac spremnika s gorivom, Kee je na brzinu obula cipele. “Samo ću skoknuti do WC-a”, rekla je. Tristen i Ewan nisu reagirali. Svjetleći ih je ekran začarao. “Čujete li vi mene?”

Njezin je stariji sin razdražljivo odgovorio: “Ahaaa.”

Nije imala volje ulaziti u raspravu, tražiti da ponove što im je rekla. Izišla je iz auta, otišla do WC-a koji se nalazio na bočnoj strani benzinske postaje i ispraznila mjehur nad zahodskom školjkom bez daske. Toaletni je papir bio vlažan. Na bijeloj, laminiranoj iverici nalazio se crtež penisa, jednostavnih linija, neobičnih proporcija – poput dječjeg crteža cvijeta.

Nije mogla vjerovati. Zar su je stvarno zaboravili? Gledala je prilaznu cestu, no nije vidjela plavi Ford koji se vraća na benzinsku postaju. Njihov je automobil vozio brzinom od sto kilometara na sat po cesti A12 prema Rotterdamu. Ograničenje brzine bilo je sto dvadeset kilometara na sat, ali Peter nije volio brzu vožnju. Još jedna stvar u kojoj nije bio dobar.

Kada se približio jedan automobil, Kee je duboko udahnula i podigla ruku uvis. Nije bila žena koja bi paničarila. Od svih osjećaja najmanje koristi ima od panike.

“Zdravo”, rekla je Kee vozaču koji je izišao iz auta.

“Zdravo”, rekao je muškarac iznenađeno, možda i šokirano.

“Možeš li mi posuditi svoj mobitel?” I smjesta je dodala: “Moj suprug i djeca su se odvezli bez mene.” Najbolji način za prevladavanje neugode je preduhitriti ju.

Na trenutak se činilo da joj muškarac ne vjeruje, no otključao je svoj mobitel i dao joj ga. Kee je unijela svoj broj i pričekala dok mobitel nije počeo zvoniti.

“I?” pitao je muškarac koji je u međuvremenu otvorio poklopac spremnika za gorivo, no nije se činilo kao da će točiti gorivo.

“Nitko se nije javio.”

“Je li ti isključen zvuk?”

“Ne, nego ga ne čuju.” Zvučala je uzrujanije nego što je željela.

“Da možda probaš još jednom?”

To je i učinila, ali joj se ponovno uključila govorna pošta. Htjela je tresnuti mobitel o asfalt, ali na vrijeme se sjetila da nije njezin. Mogla je dobro prikriti porive, bolje od Petera, bolje od svoje djece.

“Baš nezgodno”, rekao je muškarac.

“Da.”

Kee je procijenila da ima oko trideset i pet godina. Nosio je strukiranu jaknu i traperice. IT-savjetnik, pomislila je. Ili komercijalni savjetnik. Ništa pretjerano zanimljivo.

“I neobično.”

“Što?”

Je li to njemu palo na pamet da su je namjerno ostavili? On vjerojatno nije imao djecu, ni partnera koji je jednom otišao na posao s izmetom na naočalama. “Jesu li ti to naočale upale u školjku?” pitala je Petera kada se vratio sa zahoda. Peter nije razumio kako je to Kee mogla znati. Obavio je nuždu, nakon toga je očistio unutrašnjost školjke toaletnom četkom. Međutim, pri saginjanja su mu naočale skliznule s nosa. Na staklu je ostala smeđa mrljica koja je još uvijek bila tamo kada se navečer vratio kući s posla.

Iz trećeg se pokušaja netko javio. To je bio Ewan. “Da?” rekao je.

“Vi ste me zaboravili!” vikala je. Kee je htjela povikati još glasnije, no uspjela se suzdržati. Muškarac ju je gledao kao da je glumica u nekom filmu. Možda je očekivao dramu, suze.

“Tata, mama zove”, rekao je Ewan. Kee je čula kako Peter u pozadini govori: “Vozim.” Na trenutak je čula šuštanje, a zatim se javio Tristen. “Jebemu”, rekao je nakon nekog vremena. “Jebemu. Mama je ostala na benzinskoj.”

Nakon što je poklopila, vratila je mobitel muškarcu.

“Dolaze.”

“Fino.”

“Da.”

“Jesi li dobro?”

Pitanje ju je razgnjevilo. Što njega briga kako se ona osjeća? Ili ju je time pokušao umiriti? Je li vidio da Kee iznutra kipti od bijesa? Ljudi se mogu smiriti ako im postavljaš pitanja, pisalo je u članku koji je nedavno ilustrirala.